Politika, a ne vjera

Povezani članci

• Esad Bajtal: U BiH su i kontejneri prazni
• Vučje krzno
• Otišla je velika novinarka: Doviđenja Amela
• Omer A. Mesihović: IME UBICE
• Ničiji prvak
• Dan mrmota

Povodom godišnjice nepravomoćnih presuda haškog suda političkim i vojnim čelnicima Hrvatske zajednice Herceg-Bosne donosimo članak izvorno objavljen 21.06.2013. u  431.  Glasu grada.

Komisija Hrvatske biskupske konferencije (HBK) „Iustitia et pax“ oglasila se neki dan vrlo rezolutnim priopćenjem o nedavnim nepravomoćnim presudama Haškoga suda političkim i vojnim čelnicima Hrvatske zajednice Herceg- Bosne. Priopćenje je javnosti predstavio i potpisao predsjednik komisije notorni biskup sisački msgr.Vlado Košić, te član g. Gordan Črpić, a koncipirano je u pet točaka, iz kojih se može iščitati:

1. Hrvatsko političko vodstvo iz vremena rata u Bosni i Hercegovini je vodilo apsolutno čistu, pravednu, humanu, a ponadasve mirotvornu i neagresivnu politiku prema BiH, te su više nego neprihvatljive izjave dijela aktualnog hrvatskog političkog vodstva, poput „Hrvatska je u BiH imala ambivalentnu politiku“, a da o psovkama tipa „Hrvatska je bila agresor u BiH“ ni ne bogohulimo.
2. „Pozivamo bošnjačke političke vođe i stranke na razboritost“ i da se klone „kratkotrajnog trijumfalizma“ prouzročenog ovom presudom, jer povijest hrvatsko – bosanskohercegovačkih odnosa iz prve polovice zadnje dekade prošloga milenija ima početak (poziv predsjednika F. Tuđmana Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za neovisnu BiH) i kraj (izmirenje zaraćenih vojska i oslobađanje Bihaćke krajine), dočim za ono što se u međuvremenu događalo, ako se išta spomena vrijedno i dogodilo, isključivu odgovornost snose „tendencije međunarodnog okruženja i strane diplomacije koje su upravljale ratom u BiH“
3. Izravno se p(r)ozivaju tijela kaznenog gonjenja u BiH da istraže i kazne svako pojedino od 1150 (slovima: tisućustopedeset) ubojstava Hrvata, od kojih više od stotinu djece, počinjenih od strane zločinačkih horda bošnjačke vojske, a s druge strane, izražava se „iskreno žaljenje za svakom bošnjačkom žrtvom stradalom u hrvatsko-bošnjačkom sukobu“, koje su, kako se čini da se sugerira, mahom stradale od samoranjavanja, odnosno kao kolateralne žrtve sukoba širih razmjera i sličnih nesretnih slučajeva i viših sila, pa se tu zapravo ni nema bogznašto procesuirati.
4. Oslobađajuća nepravomoćna presuda Stanišiću i Simatoviću, prvim i najodgovornijim Miloševićevim ratnim suradnicima, definitivna je potvrda da je Haški sud  „vođen kriterijima politike a ne prava“; da taj sud time „nije ispunio svoju funkciju jer kod napadnutih i žrtava izaziva frustraciju“, pa.. „nažalost, takve presude neće krvavi raspad bivše Jugoslavije tako skoro na primjeren način smjestiti u prošlost i u povijest“.
5. Zbog te „nedosljednosti Haškog suda“, apelira se na institucije Republike Hrvatske da „nikako ne odustanu od optužbe za genocid“, jer je to nužno da se pred jednim „neeksperimentalnim međunarodnim sudištem„ jednom zavazda ustanovi „pravilo za budućnost, a to je da se sukobi rješavaju sudom, a ne ratom. Također da oni koji započinju agresivni rat snose posljedice.“

Pomno proučivši ovo priopćenje, Komisija „Paxitia et ius“ pri Katedri za europsku ekumensku etiku (znana kao EEE, odnosno „Katedra tri E“) na našem uvijek i svima otvorenom Veleučilištu zdrave pameti na Luncijati, oglasila se slijedećom izjavom, koju su novinarima u ime Komisije  prezentirali predsjednica prof.dr.sc.Vlatka Kolić i član bacc.iuris Đerdan Ćerpič:

1. Iz činjenice da Hrvatska biskupska konferencija ni od koga izazvana osjeća potrebu a) komentirati nepravomoćne presude jednog civilnog suda, b) upletati se u hrvatsko – bosanskohercegovačke političke i vojne odnose; c) miješati se u unutarnje političke i vojne odnose druge države; nameće se zaključak da se vrh takozvane odnosno samozvane Crkve u Hrvata osjeća suodgovornim odnosno suprovoditeljem onodobne politike hrvatskog državnog vrha, ponadasve politike, teorije i prakse, po nekim autorima čak i fašističke tvorevine Hrvatske zajednice / Hrvatske republike Herceg Bosne.
2. Kako ovakva i slična priopćenja mogu doprinijeti razboritosti na koju se tamo cilja kod bošnjačkih političkih vođa npr. u Stocu, Počitelju, Ljubuškom (ako je tu ijedan o(p)stao) ili Mostaru?
3. Onaj koji žali za svakim od, brojkama i slovima, 1150 (tisućustopedeset), po definiciji zločinački ubijenih pripadnika svoga naroda može odavati dojam iskrenosti, ali je li takav i onaj koji žali za „svakom žrtvom“ iz redova pripadnika drugoga očigledno manje, ni približnoga broja žrtava vrijednog  naroda? I što ako neko neovisno tijelo meritorno utvrdi da je ovih potonjih bilo nekoliko puta po 1150, od kojih je nekoliko stotina stradalo u koncentracijskim logorima?
4. Možda je Haški sud zaista ovim svojim zadnjim presudama skrenuo u vode politike a ne prava, ali nam se čini puno izvjesnijim da je Hrvatska biskupska konferencija i njezina elitna komisija  ovim priopćenjem zaglibila u zabran (šovinističke) politike, a ne vjere; i to politike jedne susjedne države, čime je, po tko zna koji put, iznevjerila svoje temeljno poslanje, a ovaj put, zadržavši istu kraticu, profanirala se kao Herceg-Bosanska Komisija. Ovakve izjave zasigurno neće doprinijeti smještanju krvavog  raspada bivše Jugoslavije ni u prošlost ni u povijest.
5. A što ako i taj „neeksperimentalni međunarodni sud“ utvrdi da je onodobno hrvatsko političko vodstvo, sada evo i uz eksplicitni (naknadni!) blagoslov njegovoga crkvenoga vodstva, u međuvremenu,  između Tuđmanovih fanfara na početku i slavne bihaćke epizode na kraju, zaista umočilo Hrvatsku u agresivni, a možda i genocidni  rat u susjednoj državi?

PS

Ceterum censeo… uostalom mislim da treba ukinuti: 1) hrvatsko državljanstvo svima koji ne prebivaju u Hrvatskoj; 2) Ministarstvo turizma; 3) a mostu preko Rijeke dubrovačke vratiti njegovo časno, izvorno ime – Most Dubrovnik.

Darko Kaciga Dubrovčanin