Amer Tikveša: Dubinsko nerazumijevanje biračkog tijela

Povezani članci

• Zar je i Tuđman radio za bošnjačku tajnu službu?
• Esad Bajtal: Krajnje je vrijeme da se Dodik zaustavi
• Kolinda je bolja
• POVIJEST, MUČITELJICA ŽIVOTA
• Šta bi rekao rahmetli Samaranč?
• Titov govor najboljim rudarima Jugoslavije

Interesatna polemika se skoro povela između Dragana Markovine i Ivana Lovrenovića. Lovrenović je, naime, pisao o „ljutnji na birače“ koja dolazi od analitičara s lijevog ideološkog spektra te je polemizirao s njima, ali nikog od njih nije naveo, osim što je citirao dio teksta Dragana Markovine „Tražili ste gledajte“u kojem ovaj, uistinu, ispoljava jed na ljude koji su izabrali „nacionaliste“. No, više od toga s kim je, ustvari, polemizirao, zanimljiv je Lovrenovićev pokušaj, uslovno rečeno, odbrane tih birača.

Piše: Amer Tikveša

Ljevičari, po Lovrenoviću, u tekstu „Nedorasli narod pred glasačkom kutijom“, krajnje prizemno gledaju na odluku birača da biraju nacionalne partije. „Bilo bi korisnije“ – kaže Lovrenović – „i tačnije pokušati razumjeti njihov postupak pred glasačkom kutijom kao refleks duboke neizvjesnosti i nesigurnosti, kao izraz potrebe za identifikacijom koja daleko nadilazi konkretne životne okolnosti i prizemnu logiku socijalne svakodnevnice.“ Rečenica je malo zbunjujuća, jer ne znamo zašto bi bilo korisnije to pokušati, a pogotovo je nejasno šta znači „tačnije pokušati“, ali ono što se sa sigurnošću može pročitati, bez sumnje u interpretativnu grešku, je to da bismo došli do pouzdanijih motiva za njihov odabir nacionalista. Pouzdanijih od onih koji se tiču, recimo, straha od gladi.

Druga stvar koja se da iščitati je ta da ti birači zaokružujući, recimo, SDA iskazuju svoju potrebu za identifikacijom da su Bošnjaci, po vjeri muslimani i da im je jezik bosanski.

Takvih, nesumnjivo, ima i ti se opravdano mogu nazvati naivnima jer, naprosto, niti jedna nacionalna partija nije nikakav identifikacijski orijentir. Investirajući svoj glas u njih, mi ne investiramo u ostvarenje svojih kolektivno-identitarnih snoviđenja. Može se vjerovati da se to dešava ili da će se desiti, ali to se ne može ničim mjeriti, to je neopipljivo, prosto nedokazivo i, na kraju krajeva, bespotrebno. To je stvar koja se korak po korak počinje sve više ticati poštivanja ljudskih prava, što mora postati imanentno svakom zakonodavstvu i na šta političari samo pristaju, a nikako kreiraju.

LGBT populacija, naprimjer, da se odmaknem od nacionalnih identiteta, ma koliko da je još uvijek u anonimnosti, postaje sve glasnija i vidljivija u cijeloj regiji, ali ne zahvaljujući svom glasanju za ovu ili onu opciju, već zahvaljujući različitim vrstama pritisaka na politiku. Pitanje nacionalnih i vjerskih identiteta ista je stvar. Jednostavno, kršenje ljudskih prava je neoprostiv grijeh i vidimo koliku muku političari muče s provedbom presude Sejdić-Finci. Najradije ne bi ni da je provedu, ali moraju. I sva ta pitanja nacionalne i vjerske diskriminacije su stvar nasljeđa, to nisu sadašnji političari kreirali. Oni se trude da održe diskriminaciju na snazi, ali vremenom i popuštaju. Na kraju krajeva, posljednja predizborna kampanja je u odnosu na bilo koju prije bila manje ispunjena nacionalno zapaljivom retorikom. Dodik ju je najviše koristio, a on i njegova partija pretrpjeli su značajan pad podrške, što ipak nešto govori o neisplativosti nacionalizma. Bakir Izetbegović je obećao 10.000 radnih mjesta i SDA je doživjela veliki come back.

Opet ponavljam. Ima birača koji i dalje glasaju za „svoje“ zbog citirane „potrebe za identifikacijom“. Prema riječima Milorada Dodika ima jedan takav u RS-u. Uništeno mu sve u poplavama i Mile ga pita kako mu je, a ovaj mu odgovara sve sa suzama u očima da se on ništa ne brine nego da čuva Republiku Srpsku. Šta ćeš mu, voli čovjek Srpsku iako je od poplava niko ne sačuva niti može sačuvati. Voli da se identificira sa srpskim paćeništvom, takav bi najradije sve muke svih Srba svijeta i u svim vremenima najradije na sebe primio jer bi Isusu takav, vjeruje on, bio draži, ali takvih je, ubijeđen sam, mali broj. I to daleko manji od onoga koji se da zamisliti nakon čitanja Lovrenovićevog teksta, a to su gotovo cjelokupna biračka tijela unutar pojedinih etnija. Zašto sam ubijeđen da ih je malo?

Uslovno ću samo pristati da cijelo biračko tijelo predstavlja volju naroda. Kažem uslovno, jer je narod brojniji od biračkog tijela i niko me ne može ubijediti da je neko od 70 godina politički osviješteniji od nekog s 15 koji nema pravo glasa. Ali neka bude da je biračko tijelo jednako narodu. Na izbore izađe tek polovica tog biračkog tijela i od te polovice tek oko trećine glasa za pobjedničke nacionalne partije a dvije trećine za sve ostale političke subjekte. Ima i u te dvije trećine, da se razumijemo, onih koji glasaju iz „dubinske potrebe za identifikacijom“, ali isto tako i u onoj jednoj ima onih koji glasaju iz sasvim suprotnih pobuda od identifikacijskih, mislim čak i većina.

Uzet ću za primjer Čapljinu gdje je na zadnjim izborima HDZ BiH za različite nivoe vlasti dobio između 4.500 i 5.000 glasova. HDZ BiH to opravdano smatra svojim velikim uspjehom te je Dragan Čović, i prije zvaničnog saopštenja izbornih rezultata, 31. 10., posjetio Općinski odbor HDZ-a BiH u Čapljini gdje je obećao da će Čapljinci biti prisutni na svim razinama vlasti. U Čapljini je zaposleno, tačnije evidentirano kao zaposleno oko 3.300 ljudi, a imamo li u vidu da u tom gradu HDZ kontrolira zapošljavanje, nije li to upravo ta jezgra biračkog HDZ-ovog tijela? Jasno je, naravno, da nisu baš svi zaposleni preko HDZ-a, ima poneko i stručan, zatim mora poneki i Srbin, a i Bošnjak raditi, ali to je u suštini ta cifra dodamo li joj ponekog člana porodice zaposlenog HDZ-ovca što zahvalan za koru kruha i njome ucijenjen glasa. Kupi se od sirotinje tu i tamo poneki glas za 30 KM, to svi rade, a poneko se, eto, i identificira, i dođe HDZ do 5.000 glasova u Čapljini.

Uzmemo li bilo koji grad pod lupu, vidjet ćemo da se broj birača pobjedničkih partija manje-više poklapa s brojem uposlenih u firmama koje te partije kontrolišu. Radi se u većini slučajeva o onom što Lovrenović određuje kao „prizemnu logiku“ i „socijalni determinizam“, ali ih pripisuje ne biračima, već lijevim analitičarima i komentatorima koji su razočarani u birače.

Međutim, i meni smeta, barem kad je riječ o tekstu koji Lovrenović citira, samo poimanje ljevičarskog pristupa stvarnosti. Ima tu arogancije, što je Lovrenović primijetio. Tako Markovina piše: „Pogledamo li rezultate izbora na potezu od Prozora, preko Mostara do Neuma, vidjet ćemo da je u toj izbornoj jedinici, uvjetno govoreći ljevica, u vidu SDP-a i Demokratske fronte, u zbroju dobila 10 % glasova. Taj podatak više i žalosnije od ičega svjedoči o duhovnoj i intelektualnoj zapuštenosti te regije, ukopane u etničke podjele i netrpeljivosti, užasnu arhitekturu i nedostatak svake građanske svijesti.“

Imajući u vidu ono što sam rekao u vezi s Lovrenovićevim tekstom, Markovini mogu isto odgovoriti i suočiti ga s jednim paradoksom. Birači su u većini glasali za koga su glasali upravo vodeći se socijalnim kriterijima. Iz ličnih interesa, ali ipak socijanim kriterijima. No, citirani pasus je uistinu za analizu pa da vidimo šta se iz njega da izvući.

Sam Markovina, dakle, SDP i DF samo „uvjetno“ naziva ljevicom, pa se onda opravdano upitati zašto bi neko glasao za nešto što nije ono za šta se predstavlja? Ne možemo govoriti zbog neglasanja za njih ni o kakvoj duhovnoj ili intelektualnoj zapuštenosti bilo koga jer ni SDP ni DF nisu nikakvi reprezentanti ni duhovnosti, šta god ona predstavljala autoru, a ni intelektualizma, baš kao što nacionalne stranke nisu nikakvi identifikacijski orijentiri. Ali hajde da ne upirem prstom u druge prosto nemoguće konstrukcije ovog pasusa nego da samo upitam koliko su se i jedna i druga partija uopšte trudile i kojim sredstvima da pridobiju birače te regije? Trudili su se, ali prstom u oko. Baš kao i Markovina. Nazivati ili smatrati nekog duhovno i intelektualno zaostalim, a očekivati da bude na tvojoj strani, malo je previše. Upravo su tako SDP, uključujući i dojučerašnje SDP-ovce iz DF-a pristupali toj regiji. Od Komšića koji ni zarad diplomatije, da se više približi puku kojeg nominalno predstavlja, neće da kaže kako govori hrvatskim jezikom, do problema s putem za Neum koji nisu htjeli da riješe ili, pak, problema s vodom u Posušju, do ne znam ti čega. Cijela ta regija o kojoj Markovina govori jest zapuštena, ali na jedan drugi način, prije svega u socijalnom smislu, za šta je najviše odgovorna vlast koju je dovoljno dugo predstavljala nominalna ljevica a osam godina „lijevi“ je Hrvat predstavljao taj narod. I sad ih još treba ponižavati što nisu glasali za te i takve ljevičare?!

Ono gdje se mogu složiti s Markovinom je sljedeće: „Drugim riječima, želi li iole promijeniti društvo u kojem djeluje, ljevica nužno mora raskrstiti s idejom sudjelovanja u vlasti u etnički zadanom društvu i raditi sve da takvo društvo razgradi. Ima li ona snage podići avangaradnu scenu, okupiti ljude koji znaju kritički misliti i djelovati s margine, potpuno ignorirati terirorijalnu podjelu zemlje i izgraditi paralelno društvo u vidu vlastitog školstva i građanskog sveučilišta, vrijeme će pokazati.“

S tim što bih dodao da ne treba ignorirati teritorijalnu podjelu zemlje, već etnoteritorijalnu i da samo paralelno školstvo i građansko sveučilište nisu jedini faktori uspjeha transformacije društva. Za potpunu transformaciju potrebno je mnogo više, uključujući i revolucionarno djelovanje sa svim vrstama pritisaka na vlast. I, naravno, bez potcjenjivanja i omalovažavanja bilo kojeg čovjeka, a kamoli cijelih regija. Svako učešće u ovakvoj vlasti ljevicu kompromituje, tako da joj ostaje, ono što odavno govorim, samo ulica.