ENG
Pola stoljeća političkog jada
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
Povezani članci
Nekad su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua nisu bili ni do koljena
Minule sedmice napunilo se pedeset godina otkako je začeta jedna od najjadnijih priča o takozvanom međunarodnom poretku, a zapravo o svekolikom samozavaravanju povodom tog poretka. U samo šest dana bliskoistočnog »junskog rata« 1967. godine, Izrael je okupirao Zapadnu obalu rijeke Jordan od Hashemitske kraljevine, Gazu od Egipta a Golansku visoravan od Sirije. Nije to bila ni prva ni posljednja okupacija u novijoj istoriji. U krajnjoj liniji čak ne ni najkrvavija pa ipak, obilježila je poluvjekovnu šprdnju sa svjetskom »pravdom« i (ne)sposobnošću planetarnih institucija da se za vlastite zakletve o pravdi izbore.
Od Drugog svjetskog rata do danas, nikada povodom bilo koje okupacije, sukoba, kršenja međunarodnog prava, usvojenih odluka i rezolucija, svijet nije pokazao toliko nemoći, oportunizma, spremnosti na politička i mnoga druga ponižavanja, samozavaravanja i laganja – kao u slučaju takozvanog »Palestinskog pitanja«. Malo je kad neko, uz pomoć moćnog sponzora, toliko uporno pokazivao od šake do lakta cijelom svijetu ismijavajući ga, kao što je to ona izraelska unutar Izraela koja, ponajviše, vlada od pomenutih okupacija juna 1967. godine do danas.
Cijela ta storija opisana je u nebrojenim knjigama, udžbenicima, filmovima, ušla je u enciklopedije, povijest…Tema se rutinski i prigodničarski ponavlja bez efekta, rugajući se elementarnom smislu pravde, istine, politike i svega onoga na čemu završava kao laž o sposobnosti homo politicusa da to bude. Pola vijeka od onih »šest dana« poništilo je u temeljima čak i vrhovni cilj koji su osnivači Izraela, Deklaracijom o neovisnosti, postavili sami sebi: da nova država bude jevrejska i demokratska.
Izrael danas nije samo jevrejska država jer su u njoj tu silom i Palestinci, građani drugog reda. Tamo ih zovu tek – Izraelskim Arapima. Izrael nije ni demokratska država, jer to ne može biti onaj ko pod okupacijom drži, uz stanovnike, i teritoriju koja nije njegova ni po kakvom međunarodnom pravu sem – njegovom vlastitom. Jevreji na okupiranim teritorijama jesu i Jevreji i Izraelci, zahvaljujući prije svega raznim interesima i na Zapadu, ali i među arapskim režimima. Ambasadorica Amerike u UN-u Nikki Haley čak prijetećim tonom upozorava bespogovorno svijet ovih dana da »SAD više nikada neće dopustiti da UN ‘maltretiraju’ Izrael«. Prijetnja je upućena na sjednici Vijeća UN za ljudska prava, ni manje ni više. Toliko i o poimanju ljudskih i drugih prava u Ujedinjenim narodima.
Mimo ovakvog osjećanja povodom onog juna ’67. kada je u šest dana pobjede Izraela poraženo svjetsko dostojanstvo za narednih pola stoljeća, mnogo je epizoda koje kazuju kako se sa takvom logikom tumačenja interesa Izraelaca ne identificiraju svi ni u toj zemlji. Čak i oni što su po definiciji svog posla bili zaduženi da državu čuvaju od svake opasnosti. Zanimljiva je priča o jednom od njih, Carmi Gillonu, ne po »spektakularnosti« već naprotiv, po normalnosti u neuobičajenom kontekstu. Gillon je, naime, od ’94. do ’96. bio šef Shin Beta, centralne i veoma moćne izralske bezbjednosne agencije, zadužene za unutrašnju sigurnost. Podnio je ostavku na ovu dužnost vodeći se profesionalnim i moralnim principima nakon atentata u Tel Avivu na Jichaka Rabina, izraelskog premijera, u vrijeme kada se činilo da se u rješavanju izraelsko-palestinskog pitanja nazire svjetlo na kraju tunela.
Ovih dana sa Gillonom je Ips-journal.eu objavio intervju, podsjetivši i na rijetko zanimljiv pa i čudovišan film »Gatekeepers« iz 2012. godine u kojem je, pored Carmi Gillona, još pet bivših direktora Shin Beta direktno, u kameru, saželo svoja iskustva »odbrane Izraela«. U pitanju je gorak zaključak šestorke: proizvodnjom terorizma guralo se ciljano u stranu stvaranje palestinske države, kao najboljeg rješenja za dugoročnu sigurnost Izraela. Kažu da su u tome dobili sve bitke, ali nisu rat…
Treba li napominjati koliko su sva šestorica, pripadnici različitih političkih opcija u Izraelu, od desnog Likuda preko Liberala do Laburista, bili rigorozno selektirani temeljem spremnosti da daju sve za odbranu Izraela, da bi na kraju karijera došli do osjećanja o svojevrsnom porazu, neupitno sa stanovišta trajne sigurnosti Izraela.
U pomenutom intervjuu povodom pedesetogodišnjeg salda politike Izraela i jada svjetske politike, Carmi Gillon danas sublimira svoje iskustvo, uz ostalo, ovako: .. Kao mladi vojnik, prije 1987. išli smo u Istočnom Jeruzalemu u diskoteke i plesali zajedno s Palestincima…Ideja o razmjeni »zemlje za mir« bila je logična za mnoge u Izraelu. Problem je bio kako obezbijediti sigurne granice…Niko nije gledao na okupaciju sa moralnog stanovišta…Sigurnost je uvijek bila relevantni argumenat u Izraelu…Za to smo uvijek imali rješenje…Moramo da mijenjamo taj način razmišljanja, da razmišljamo šta je dobro za Izrael, a ne šta je loše za Palestince…Prema današnjem mentalitetu, spremni smo da izgubimo jedno oko ako Palestinci izgube oba. To je suludo… A Netanyahu misli da je ovako sve dobro i da treba samo stvarati impresiju da nam je Iran opasnost…Rukovodioci Mossada i vrh armije ne misle tako…U Izraelu se proizvodi konsenzus oko toga da nema šansi za mir s Palestincima jer oni mrze nas i mi njih…U svemu tome, pa i u odnosima prema rijetkim prijateljima Netanyahu pokazuje da nije državnik nego je tek trećerazredni političar…On mnogo više razmišlja kako će obezbijediti podršku ekstremne desnice u zemlji, nego o istinskim interesima Izraela…Ovdje nema politike, nema liderstva…Danas je u Izraelu najveća nada Donald Trump. Zašto? Zato što on osjeća da ima snage prisiliti Netanyahua da prihvati dogovor. On želi da impresionira svijet obezbjeđujući veliki regionalni »deal« koji će uključiti Sunni Arape – Egipat, Saudijsku Arabiju i Jordan…
Gillon, ne sam u ovakvim razmišljanjima, vjeruje da je solucija »dvije države« i dalje najbolja za sigurnu budućnost Izraela. Za njega pedeset godina nakon »šestodnevnog rata« koji je »sedmim danom« uništio mnoge šanse i za Izrael i za mir u regionu, rješenje postoji. Ono je u povlačenju najvećeg broja Izraelaca iz Istočnog Jeruzalema, kao i ilegalnih kolonista iz naselja s okupiranih teritorija u Izrael, i stavljanje svetog Starog grada pod međunarodnu kontrolu…
Pragmate će pitati – ko će to platiti? Gillon kaže, možda zemlje Zaljeva. Eto prilike Rijadu i sponzorima da kažu kako su istinski doprinijeli oslobađanju Palestine. Šta je u ovome, danas, novo.
Zapravo ništa, sem istine da je ovakva ideja mogla proći prije nekoliko decenija kada je svijet bio drugačiji, politička logika bliža univerzalnim vrijednostima koje su danas samo sjećanje, a Ujedinjene nacije nešto što je imalo smisla i onda budilo nadu. Tada su o svijetu promišljali političari kojima ovi poput Netanyahua i sličnih nisu bili ni do koljena. Velike sile baš i nisu mogle preko malih izaslanika prijetiti UN-u kako »više nikada neće dopustiti da maltretiraju Izrael«. Zapravo da ne maltretiraju Netanyahua. On je njihov igrač, a ne ljudi poput one šestorice iz Shin Beta koji su sigurno bili i ostali bliži iskonskim snovima Izraela, nego profiteri tipa Netanyahua. Njihov Izrael, dugoročno stabilan i miran, »jevrejski i demokratski«, moguć je jedino uz nezavisnu i suverenu Palestinu u granicama prije onih »šest dana« kojima, uz vječitu proizvodnju straha, klaustrofobije, agresija i okupacija, trguju mali politički formati. Svesrdno im pomaže do besmisla rasplinuta birokracija korumpiranih međunarodnih organizacija i administracija. Ova pedesetogodišnjica, njihov je novi rođendan kojeg će »zabrinuto« i kobajagi dostojanstveno a rutinski obilježiti. Sve je to pet decenija trenirano. A onda, idemo dalje, eno Katara, Irana…I Saudijaca, lidera u borbi protiv terorizma?!
Koga briga što su »čuvari kapija« Izraela ispravno shvatili, makar i kasno, da su uspješno čuvali vrata carstva čijoj se sigurnosti, zapravo, prijetilo iznutra mnogo više nego izvana. I što su makar i nakon pedeset godina zakašnjenja, profesionalno upozorili na činjenicu da za ispravku dosadašnjih pogrešnih procjena neće biti novih pola stoljeća. Ma šta o tome mislili zaduženi za »ljudska prava i slobode« po svijetu što evo pet decenija profesionalno pate zbog Palestine.
Autor/ica 👤Zlatko Dizdarević
