Pojedinci i “spasitelji”

Povezani članci

• Glembajevi uzvraćaju udarac
• DA LI JE FUDBAL U BIH REGULARAN: Sudije FSBiH Haris Kaljanac i Sead Kahrić zaposleni u SIPA-i!
• Obavještenja o poskupljenju gasa stižu u Istočno Sarajevo
• Korupcija – pošast koja uništava BiH
• UNSA o studenticama koje su veličale Mladića: Nema ispisa s fakulteta do završetka disciplinskog postupka
• Maroko: I Titani plaču, zar ne?

Željko Rohatinski zaslužuje svaku pohvalu jer je odlučio odoljeti  sirenskom zovu politike i ne prihvatiti primamljive ponude da,  po završetku mandata guvernera Hrvatske narodne banke, bude  barjaktar »drukčije Hrvatske«.

Premda, sugeriraju istraživanja javnog  mnijenja, njegova popularnost posljednjih mjeseci rapidno raste da  bi prema aktualnoj HTV-ovoj anketi čak 33,7 posto građana upravo  njega vidjelo kao »spasitelja« zemlje , Rohatinski izabire vlastiti put.

To  je njegovo neotuđivo ljudsko (liberalno) pravo koje nitko ne može  nazvati sebičnošću ili dovesti u pitanje radi tobožnjih »viših«, a  najčešće maglovitih, nacionalnih interesa.

No, kada u nastavku obrazlaganja razloga zbog čega politiku prepušta onima koji imaju takve ambicije tvrdi da rastuće uvjerenje da pojedinac može zemlju izvući iz krize predstavlja jasnu poruku političkim  strankama i institucijama države, sugerirajući tako nemoć pojedinca i  nezadovoljstvo puka sa sustavom, upada u grešku.

Nisu se naime  građani sada okrenuli pojedincima kao spasiteljima jer su naprasno razočarani strankama i institucijama, nego je upravo dugogodišnja, da ne  kažemo stoljetna, narodna nekritička fiksiranost u pojedince-spasitelje  umjesto u pojedince odgovorne građane i dovela do pervertiranosti političkih stranaka odnosno nefunkcioniranja institucija. 

Dovoljno se prisjetiti Franje Tuđmana i Ive Sanadera , njihove karizme i paralelne propasti ne samo hrvatskog gospodarstva nego i svih ostalih vrijednosti. Njihovo shvaćanje politike i demokracije, podržavano od puka, samo je razbuktalo korupciju i njene  najbliže srodnike nepotizam i klijentelizam, postupno pretvarajući  Hrvatsku u zemlju beznađa.

Kada je dakle u trenucima krize smeće u ogromnim količinama isplivalo na površinu a institucije pokazale svoju trulost, pobačaj Jadranke  Kosor da, koliko god se trudila, ispuni očekivanja »novog vođe« te nevoljkost Zorana Milanovića da poziciju gradi na vlastitom liku i djelu  urodili su potragom dobrog dijela građana za novim »karizmatikom«.  

Pronađen je Rohatinski kao novi »odabrani« koji bi kao Sv. Juraj trebao  probosti zmaja krize i spasiti Hrvatsku.

On to odbija biti, svjestan zamke u koju bi upao jer nema tog mesije koji bi sam dugoročno nešto uspio napraviti, ali je na krivom tragu kada posredno, tražeći da preispitaju razloge uzdizanja pojedinaca-spasitelja, svu krivicu za hrvatsku golu istinu svaljuje na političare, stranke i institucije.

Bez svesrdne podrške većeg dijela puka, koji se ne ponaša kao samosvjesno građanstvo  čak ni na izborima, i njegovog permanentnog toleriranja njihovog nedemokratskog, korupcijskog i privatno-interesnog ponašanja, ni stranke ni institucije ne bi bile kakve su sada.

Tragati za »prečicom«, za liderima »bez straha i mane«, uvijek je  lakše nego preuzeti i dio vlastite, građanske, odgovornosti za  sudjelovanje u političkom životu , pa tako i u funkcioniranju vlasti.

Jer, nema demokracije i dobrih institucija bez građana privrženih  demokraciji, pojedinaca odgovornih kada biraju i kada se njih bira.  Onih koji će stranke i političare svakodnevno držati na uzdi tražeći od  njih da se posvete javnom interesu umjesto populizmu i manipulaciji  koji se, kad-tad, razotkriju kao sebični interesi oligarhije i fingiranje  demokracije na uštrb interesa većine.

Novi list