VIKTOR IVANČIĆ: HRVATSKA NIKADA NIJE IZAŠLA IZ DEVEDESETIH

Povezani članci

• Brutovi i trutovi
• Pokrenimo se – podržimo Domagoja Margetića!
• DRAGI OČE, SRETAN TI 14. FEBRUAR PISMIMA PODRŠKE GRAĐANIMA MOSTARA
• Krule: U samo 20 godina sjebali ste sve
• Otuđeni rad
• Kaja Sajovic: Beskonačni rat

Suho biografsko predstavljanje Viktora Ivančića izgledalo bi ovako: Utemeljitelj i dugogodišnji glavni urednik Feral Tribunea, otac Robija K., uvjerljivo najbrutalniji kritičar Tuđmanovog režima i aktualne hrvatske stvarnosti, vrstan autor i čovjek čijeg su se pisanja toliko bojali da su ga bili spremni plaćati, samo da ne piše. Realna je činjenica kako je riječ o autoru koji u vlastitoj zemlji ne bi imao gdje objavljivati tekstove da ga nije angažirao tjednik srpske manjine, Novosti, što je podatak koji o snazi njegove pisane riječi govori više od ičeg drugog. Kad ovo antimoderno i nehumano doba ostavimo iza sebe, o njemu ćemo više saznati iz Viktorovih tekstova, nego iz tomova historiografskih i socioloških radova. U konačnici, riječ je o čovjeku koji vlastitim primjerom ruši umjetne granice postjugoslavenskih republika, odbijajući objavljivanje svojih knjiga u svakoj republici posebno.

Razgovor vodio Dragan Mrakovina, noviplamen.net

NP: Prije par mjeseci objavio si novu knjigu “Radnici i seljaci”, zbirku proznih eseja u kojoj je naglasak stavljen na dvije stvari: Propitivanje moralnosti nasilja u svjetlu političke pobune i suočavanje Splita s traumama Lore. Misliš li da je formiranje revolucionarnog subjekta koji će otvoreno pozvati na rušenje konstitutivnih mitova Hrvatske uopće moguće iz perspektive suvremenog hrvatskog društva i, slijedom toga, vidiš li ikakvu mogućnost da se Split u punom smislu riječi suoči sa strahotama logora u Lori?

VI: Takozvani revolucionarni subjekt u Hrvatskoj, bojim se, prilično je uspavan. Vegetira pod teškim anesteticima. Ne samo što nije revolucionaran, nego jedva da je više i subjekt. U „Radnicima i seljacima“ pokušao sam razmatrati situacije u kojima nešto poput pravde nastupa bez moralnih obzira i ograničenja, a u tome smislu i provocirati pitanje da li bi pravda uopće trebala biti moralno pitanje. „Revolucionarni subjekti“ tu se bude na vrlo različite načine i s različitim motivima, a tada „konstitutivni mitovi“ mogu padati i bez ponuđene alternative, pa čak i bez racionalne svijesti o tome da se oni žele rušiti. Temelji današnjih društava krhkiji su no što se žele prikazati. Što se Splita tiče, rekao bih da on zapravo jest suočen sa zločinima počinjenim u Lori, i to na krajnje opscen način. Klasično poricanje tu je samo krinka. Većina vrlo dobro zna što se tamo događalo, ali smatra da je to što se događalo bilo sasvim u redu. Neće to danas glasno reći, jasno, jer je komotnije poricati. No kolektivna odgovornost u tom i nizu drugih slučajeva mnogo je dublja od pukoga grijeha neznanja. U Lori zato nema nikakvih obilježja o stradanjima, nema nikakvih neudobnih podsjećanja na mučenja i ubojstva počinjena na etničkoj osnovi, na tom terenu sada se izrađuju veliki poslovni planovi, osmišljavaju se profitni projekti preko kojih će ta prošlost biti i fizički preorana. U knjizi nastojim rasvijetliti tu vrstu cinizma, prelazak s biznisa zločina na zločin biznisa.

NP: Ako je suditi po uspješnoj beogradskoj promociji i po činjenici da se knjiga u Beogradu prodaje jako dobro, dok ju je primjerice u Splitu ili Sarajevu nemoguće nabaviti, stojiš li i dalje iza stava kako bi pogazio vlastite principe da knjigu objaviš u svakoj jugoslavenskoj republici posebno?

VI: Stojim. Nije to neki naročiti princip, nego mi je naprosto glupo knjigu na istome jeziku objavljivati kod različitih izdavača da bih zadovoljio nekakve državotvorne kriterije. Ne želim, zbog koje stotine čitalaca više, na taj način pridonositi utvrđivanju novonastalih granica. Ne postoje nikakve formalne prepreke da se knjige štampane u jednoj republici ne prodaju u drugoj i obratno, a ako su one ipak postavljene, zadnje što imam na umu je da im se prilagođavam i tako ih legitimiram. Fabrike knjiga držim se zato što je to izdavačka kuća u kojoj se najbolje osjećam.

NP: Nadovezujući se na prošlo pitanje, kako tumačiš činjenicu da živimo u vremenima navodno slobodnog tržišta, u kojem među jugoslavenskim republikama cvjeta trgovina svim mogućim proizvodima, dok se slobodna cirkulacija knjiga ili uvođenje direktnih avionskih letova na sve moguće načine opstruira?

VI: Ovdje se još uvijek vjeruje kako je kultura ključni supstrat nacije, njeno pogonsko gorivo i zalog opstanka. Nacionalna kultura utoliko je restriktivna, nikako inkluzivna, njezin najveći kreativni domet izražen je u dokidanju, eliminaciji i čišćenju. Zbog toga će i avioni poletjeti prije knjiga. Budući da su mi takve projektne zamisli odurne, radije ću biti izrod nego vinovnik. Radi se, ako hoćete, o zbilja impresivnom spoju nacionalizma i takozvanog slobodnog tržišta, jer – ponavljam – nikakve formalno-administrativne prepreke za kulturnu razmjenu više ne postoje. Rezultat blokade je, naravno, kulturna devastacija ogromnih razmjera, aktivnost koju je najprimjerenije nazvati organiziranim zločinom. Matrica koja se u Hrvatskoj putem direktnoga državnog naloga razvila devedesetih, kada su sve biblioteke temeljito očišćene od „tuđih“ knjiga, danas se reproducira uz pomoć „zakona tržišta“. Državna sila više nije neophodna, jer je „tržište“ zaprimilo njenu ideološku direktivu.

NP: U hrvatskoj javnosti teško da postoji ozloglašenija riječ od Jugoslavije, što je vidljivo i iz braniteljskih prosvjeda u Zagrebu ovih dana. Ima li ta riječ za tebe ikakav revolucionarni potencijal, posebno u svjetlu tvrdnji sociologa Dražena Lalića, kako smo dva puta pokušali s tim projektom koji je oba puta doživio debakl?

VI: Jugoslavenstvo je za mene stvar emancipacije. Budući da nisam državotvorni tip, da me ne zanimaju okultne radnje poput definiranja država i granica, preuzimam to kao sasvim solidan model pružanja otpora aktualnome nasilju. Jugoslavenstvo u našim prilikama nije ništa drugo nego antinacionalizam u nešto odgovornijem izdanju. Od nekog vremena na optužbe da sam Jugoslaven odgovaram potvrdno, jer mi je zadovoljstvo kada kletve padaju u prazno. A Jugoslaven nisam po svojoj nacionalnoj pripadnosti, već po svojoj nacionalnoj nepripadnosti; za mene to nije pitanje stada, već pitanje angažmana. Kada je riječ o Lalićevoj primjedbi, ne znam zbog čega debaklom nazivati samo ono što više ne postoji. Ja sasvim lijepo debakl mogu prepoznati i u živoj državnoj tvorevini.

NP: Slijedom toga, nismo li dva puta pokušali i s Hrvatskom, čak i s puno gorim rezultatima?

IV: Jugoslavija je, uz sve svoje mane, uključujući činjenicu da nikada nije bila demokratski konstituirana, u gotovo svakom pogledu djelovala superiorno u odnosu na današnju Hrvatsku. Jedna od njenih prednosti – da oko izostanka demokracije ne bude zabune – zvala se i društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju.

NP: Vraća li se Hrvatska u devedesete ili nam se događa nešto mnogo gore?

IV. Hrvatska zapravo nikada nije izašla iz tog klišeja, nacionalizam je ovdje postao takoreći način života. Samo se povremeno postavljalo pitanje intenziteta njegove napadne prisutnosti u javnoj sferi, odnosno političke taktike kojom je on licemjerno prikrivan radi pregovora o euroatlantskim integracijama. Sadašnja ubrzana fašizacija hrvatskoga društva vjerojatno je jednim dijelom uzrokovana nedostatkom „zapadne“ batine od trenutka kada je zemlja ušla u Europsku uniju. Sada konačno možemo biti ono što jesmo, bez nužde da zadovoljavamo tuđe kriterije, koje ionako nikada nismo iskreno uzimali u obzir. Dojam je da se HDZ u takvim okolnostima vrlo ozbiljno reorganizira u profašistički pokret, a realne domete njegovih namjera spoznat ćemo tek kada dođe na vlast.

NP: Vidiš li ikakvu scenu ljudi mlađih generacija koji su uspostavili ili bi to mogli napraviti, jedinstveni intelektualno-kulturni prostor među zavađenim republikama.

VI: Koliko vidim, takva scena sve vrijeme postoji, ali je, dakako, sklonjena na društvenu marginu, ponekad i praktički ilegalna. To, međutim, uopće ne umanjuje njen značaj.

NP: Bi li takva nova kulturna suradnja mogla ponuditi jedinstveni narativ o proteklim ratovima i traumatičnom raspadu zemlje?

VI: Brojni takvi radovi već postoje i, bez obzira na njihovu prešućenost, dugoročno je njihova snaga veća od onih koji su prilagođeni trenutnim ideološkim zahtjevima. Po meni, uopće nije važno stvoriti jedinstveni narativ o raspadu zemlje, niti o bilo čemu drugom, već alternativnom „proizvodnjom“ podrivati narative koji su sada oficijelno „na snazi“, koji se masovno konzumiraju uz pomoć gole prisile. Ne trebamo imati jedinstveno mišljenje, naprotiv, no ne bi smjela postojati mišljenja koja su nedopuštena. A zabranjenih misli je u našim prilikama zaista mnogo. Danas u Hrvatskoj slobodno govoriti o Jugoslaviji i jugoslavenstvu, primjerice, uključuje ozbiljan rizik da ćeš biti prokazan kao državni neprijatelj i izdajničko smeće, sa svim reperkusijama koje iz toga slijede.

NP: Kako ti izgleda novinska scena u Hrvatskoj i ima li ikakve budućnosti za tiskane novine?

VI: Novinska scena u Hrvatskoj je betonirana, rekao bih, teško da se tu mogu dogoditi neka veća iznenađenja. Vodeći mediji izabrali su razvojnu liniju koja je na duži rok samodokidajuća, oni sustavno rade na svom obezvrjeđivanju. Poetički je to nekakva tabloidna analitičnost, uglavnom vrijedna žaljenja, a politički bespogovorno služenje vlasti. Ako je takva i njihova budućnost, bilo bi bolje da je nema.

NP: Što misliš o društvenoj i političkoj ulozi EPH-a?

VI: Ona je uglavnom štetočinska. Ništa ne mijenja na stvari činjenica da tamo radi i nekoliko zaista kvalitetnih novinara. No, generalno uzevši, izdanja EPH funkcioniraju kao pogoni za ispiranje mozga, naročito zadnjih godina, a to će reći da su pretvorena u servise za održavanje statusa quo i obranu vladajućeg poretka od građana koji uzgajaju sumnje ili imaju nepoćudne namjere. Osnovna metoda koju pritom koriste je sve vrijeme radikalna mistifikacija stvarnosti. Upravo zbog takvih mistifikatorskih pretenzija, EPH je kompanija skrojena po mjeri Hrvatske, pa utoliko i idealan medijski reprezentant dežurnih hrvatskih frustracija – od onih koje se tiču državotvorstva i apstrakcija u vidu „nacionalnih interesa“, pa do onih koje pozivaju na zborno klečanje pred spasonosnom ulogom krupnog kapitala.

NP: Osjećaš li ikakve sentimente prema ‘Slobodnoj Dalmaciji’, novini koja te zanatski odgojila i smatraš li da je treba spašavati od propasti?

VI: Nemam nikakvih sentimenata prema tom poduzeću, niti me za njegovu sudbinu briga.

NP: Kakvom ti izgleda budućnost novinarstva?

VI. Teško mi je nagađati, mada imam dosta loše slutnje. Novinarstvo se kao zanat strukturalno promijenilo toliko da sam gotovo siguran kako neću dočekati penziju u tome poslu. Danas je to bizaran miks marketinga, PR-a i simulacija klasičnih žanrova, gdje dominiraju „istraživačka“ podmetanja, naputci o poželjnome životnom stilu i propovijedi o načinima humaniziranja kapitalizma. Već sama činjenica da novinarstvo preživljava od oglasne industrije – a ne od vlastite proizvodnje – kratkoročno je nepodnošljiva, a dugoročno suicidalna. Budući da se kroz medijsku industriju ujedinjuju politička, ekonomska i marketinška moć, naposljetku je došlo do redefiniranja same struke i usvajanja sasvim drugih vrijednosnih orijentira u odnosu na nekadašnje ideale i svete spise žurnalizma. Ne usuđujem se predviđati brzinu tog propadanja, no posve je izvjesno da ozbiljna društvena kritika ubuduće neće dolaziti iz novinarske branše.

NP: Bio si igrom slučaja u Beogradu, za vrijeme megalomansko-revizionističke proslave 70. godišnjice oslobođenja grada, da bi nakon par dana svjedočio proslavi 70. godišnjice oslobođenja Splita. Možeš li komparirati te dvije proslave?

VI: U Splitu mi je bilo mučnije. Split svoju partizansku prošlost krije kao zmija noge, smišlja načine kako da je najefikasnije zataji, prikriva je kariranim prnjama kao da je riječ o stidnome mjestu. To i jest najvjernija slika: antifašizam pada kao žrtva hrvatskog katoličkog morala. Jer je pokatoličeno hrvatstvo – ili pohrvaćeno katoličanstvo, svejedno – činilo moralnu supstancu NDH. Dojam je da bi najčasniji dio tradicije grada splitski duhovnici najradije nekako amputirali, potpuno ga izbrisali, nakon što su ga simboličkim nasiljem već utjerali u mišju rupu. Žalosno je što u tome s mnogo konstruktivnog razumijevanja sudjeluje i takozvana socijaldemokratska ljevica, uključujući etablirane borce NOB-a koji su joj pridruženi. Ostatak populacije skrušeno šuti, pa Split danas i nije ništa drugo nego ustajala katolička prčvarnica, gdje su misna slavlja u različitim aranžmanima najviši doseg modernosti. Pošteno govoreći, intelektualno najzdraviji dio ovoga grada čine turisti, a ja, za nevolju, još i ne podnosim turizam.

NP: Tvoj novinarski put počeo je još osamdesetih godina. Unatoč tome što je lako biti general poslije bitke, je li se dalo još tada naslutiti da će splitska partija svoj politički put završiti u liku Ive Baldasara?

VI: Najlakše je bilo naslutiti takvo što. „Profil Baldasar“ oduvijek je činio okosnicu partije. To je profil oportunista željnog vlasti.

NP: Kako tumačiš činjenicu da su nekadašnji partijski cenzori u Slobodnoj Dalmaciji, bez ikakve inkomodacije, nastavili obavljati istu vrstu posla i u novom dobu?

VI: Očito se radi o talentu za adaptaciju, o sposobnosti da se vežeš uz bilo koju vlast kao mahovina uz stablo. To ima više veze s biologijom, nego s ideologijom. Budući da na ovim prostorima nikada nisu zaživjela istinski demokratska pravila igre, konvertitstvo je izraz društvene postojanosti, jedina politička konstanta na koju možeš sigurno računati. Ono što me kod svake od tih konverzija osobito impresionira jeste taj silni prezir prema samome sebi, taj dirljivo bagatelni odnos prema nečemu što bi trebao biti osobni integritet. Valjda to proizlazi iz nedvosmislene političke tradicije, jer ovo su prije svega masovna društva, društva koja svoj smisao crpe iz glorifikacije kolektiva, gdje pojedinac ne znači apsolutno ništa. Jedini politički refleks na cijeni je bezbolno utapanje u masu. Tek kada si se uklopio, kada si „naš“, karijerni nagon može doći do punog izražaja, pa krčiš svoj put uzbrdo kroz hijerarhijski lanac.

NP: Željku Kerumu se svašta moglo predbacivati, ali mu se ne može osporiti uspješno sprovedena spomenička revolucija u gradu. Jesu li postavljeni monumenti ostvarili temeljnu motivaciju zbog kojih su postavljeni i znače li oni nešto građanima Splita?

VI: Onaj monumentalni simbol podignut na vrhu Marjana otprilike daje do znanja da bi Split imao biti oveća grobnica s mramornim križem na uzglavlju. Samo još fali natpis tipa „Ovdje počiva…“ A brončani Tuđman na rivi u tom smislu poručuje tko je privilegirani među pokojnicima. Što to uistinu znači građanima Splita, nije tako jednostavno reći. Nešto valjda govori i činjenica da su Tuđmanov spomenik, nakon što je podignut, dva mjeseca čuvali naoružani policajci – što je vjerojatno bio jedinstveni slučaj u svijetu: da diktator niti u vidu statue ne izlazi u javnost bez tjelesne straže – a i sada je okružen sigurnosnim kamerama, jer očito postoji veliki strah od devastacije. S druge strane, nedavno je na splitskoj rivi par desetaka tisuća ljubitelja Hajduka prosvjedovalo protiv nasilja iz Zagreba – po mom mišljenju sasvim opravdano – dok ih je s druge strane obale promatrao brončani lik autora i glavnog režisera svega onoga protiv čega se bune. To što nikome u žaru revolta nije palo na pamet zaliti ga masnom bojom, ili barem olakšati mjehur u njegovu podnožju, na svoj način svjedoči o ljepoti nesporazuma od kojih je sazdan naš društveni život.

NP: U kolikoj se mjeri radilo o dominantno raširenom političkom cinizmu tzv. ljevice, a koliko je bila riječ o istinskom uvjerenju njihovih vijećnika, kad su podigli ruku za podizanje spomenika Franji Tuđmanu? Slijedom toga, nije li Baldasar sudjelovanjem na otvaranju HOS-ovog spomenika označio samo logičan nastavak te politike?

VI: Slažem se, Baldasarov potez samo je krajnja konzekvenca te politike, nikako eksces. Kontinuirana koketerija s nacionalizmom naposljetku dovodi do toga da kao nominalni ljevičar otvoreno veličaš fašizam. Baldasar je pritom još i neizmjerno glup, pa ispod parole „Za dom spremni“ drži litanije o nacionalnom pomirenju, imajući u primisli valjda nekakav antifašistički fašizam ili fašistički antifašizam kao platformu za skladno zajedništvo. To jest razina karikature, ali je dosljedno izvedena iz SDP-ovih idejnih nivelacija. Uostalom, stranka mu tu gestu nije zamjerila, jer i dalje postojano robuje nabiflanom hrvatstvu i pobožno puzi pred kultom takozvanog domovinskog rata. Općenito nisam daleko od mišljenja da je šteta koju je SDP kroz proteklih četvrt stoljeća nanio ovome društvu u određenom smislu mnogo veća od HDZ-ove destrukcije. Istinski trijumf nacionalizma nisu na svojim plećima iznijeli uvjereni nacionalisti, već oportunistička gomila koja se bez otpora prilagođavala, koja je suflirala i skromno mahala zastavicama, a SDP je njihov idealni politički predstavnik.

NP: Je li ti zamisliva vizija budućnosti Splita, u kojoj jedna od glavnih gradskih ulica nosi ime po ‘Feral Tribune-u’, a vaše djelovanje se izučava kao poseban kolegij na Filozofskom fakultetu u Splitu?

VI: To bi bilo strašno. Feral je skoro svu svoju kreativnu energiju ulagao u rušenje spomenika i bilo bi idiotski nadati se vlastitome. Feralov pristup društvenoj kritici, međutim, mislim da bi vremenom mogao postajati sve interesantniji, barem kao referentna točka za sagledavanje onog što je izgubljeno ili zatrto.

NP: Đoni je u pjesmi ‘Pametni i knjiški ljudi’ napisao stih kako se …istrošio vremenom skroz, na skroz, da bi se koju godinu potom povukao u nizozemski egzil i odustao od javnog djelovanja. Bojiš li se sličnog scenarija ili je motiv i dalje tu?

VI: Komplicirana je ta stvar s motivacijom. Pišem zato jer ne znam ništa drugo raditi.