Pobjeda populizma nad razumom

Izdvajamo

• I mada je Corbynov socijalistički program bio krajnje razuman, suvisao, mada je obećavao postupno ispravljanje nepovoljnih učinaka tačerizma i svega što mu je slijedilo, mada je otvarao perspektivu novoga referendumskog izjašnjavanja o odnosu s Evropskom unijom, laburisti su poraženi do nogu. Populizam je pobijedio. S kakvim posljedicama, to će se tek vidjeti. U najekstremnijoj varijanti s time da Ujedinjeno kraljevstvo više neće biti ujedinjeno (Škotska već najavljuje svoj referendum, uz parolu – trebala bi poznato zvučati onima u Londonu – “mi ćemo odlučivati o svojoj sudbini, a ne oni u Westminsteru”), a Velika će Britanije prestati biti “velika”.

Povezani članci

• Kupiću si top!
• Ešref Zaimbegović: Zašto smo izgubili Saint – Gobain a zašto su ga drugi dobili
• STUPORI DRUŠTVA: ANDROGENI KAMENI PSIHOPATRIJARHATA
• Završen prvi zvanični sastanak premijera Hrvatske i Srbije
• Dragi barba Dario
• Heni Erceg: Perverzija vlasti

Kako je završilo u Velikoj Britaniji – znamo. Birači u Hrvatskoj još imaju vremena odlučiti hoće li podleći populizmu, ili će ipak, svemu usprkos, prepoznati i poslušati zdrav razum. Nije u pitanju funkcija Predsjednika(ce). U pitanju je budućnost!

Analitičari britanske, i ne samo britanske, političke scene zabavljeni su nakon parlamentarnih izbora u Ujedinjenom kraljevstvu, nakon trijumfa Johnsonovih konzervativaca i katastrofalnog poraza Corbynovih laburista uglavnom istraživanjem posljedica takvih rezultata za Britaniju, ali i za Evropsku uniju koju će Britanija početkom iduće godine definitivno (što ne znači nužno i nepovratno!) napustiti. Gotovo da i nema onih koji bi pokušali odgonetnuti dublje uzroke ishoda koji, doduše, jest bio očekivan, ali je – takav kakav jest – ipak iznenađenje. Zašto je, dakle, prilično nepopularni Johnson uspio, a zašto je – doduše ne puno popularniji Corbyn – doveo svoju stranku na tako niske grane?

I mada se pitanja čine složenima, odgovor na njih može se svesti na jednostavnu formulu: populizam je odnio pobjedu nad razumom. Od samoga početka političkog pokera oko ostanka Velike Britanije u Evropskoj uniji, ili izlaska iz nje, bilo je prilično jasno da će odlučivati osjećaji, probuđeni strahovi, stereotipi i predrasude, ukratko: zvučne i šuplje fraze. Zdravorazumsko je razmišljanje i zaključivanje bilo protjerano u drugi plan, u zapečak. U prvi su plan izbili “argumenti” sadržani u parolama što ni u Hrvatskoj nisu nepoznate: neće drugi odlučivati o nama i našoj sudbini, našu ćemo budućnost uzeti u vlastite ruke, mi ćemo odlučivati o tome pod kakvim ćemo uvjetima s kime trgovati, kako ćemo uređivati naš pravni i pravosudni poredak, na nama i ni na kome drugome je odluka o tome tko i pod kojim uvjetima može živjeti u našoj zemlji, jer ona je naša i samo naša. Kada je, dakle, pitanje ostanka ili izlaska iz Unije za britanske birače svedeno na dilemu: hoćemo li biti svoji na svome, ili ćemo i dalje trpiti vladavinu činovnika iz Bruxellesa, koji nam svojim intervencijama i diktatima oduzimaju naš identitet, samo su se nepopravljivi optimisti (mada ih nije bilo malo), ili politički naivci (mada je i njih u prvoj fazi bilo dosta) mogli nadati pozitivnom ishodu referendumskog izjašnjavanja. A referendum je potvrdio, doduše prilično tijesnom većinom, strahovanja onih koji su pretskazivali izlazak Velike Britanije iz Evropske unije u koju je ionako ušla s primjetnim višegodišnjnim oklijevanjem, zaljubljena u svoju otočku “divnu izolaciju” (splendid isolation).

Bilo je to prije više od tri godine. Od tada vođeni su pregovori o uvjetima britanskoga izlaska, pri čemu je London pokazao zamjetnu dozu ili poslovične britanske arogancije, ili pak sklonosti da povjeruje kako mu rezultat referenduma daje pravo na postavljanje za Evropu neprihvatljivih zahtjeva. Pregovori su se otezali, premijerka Theresa May je svako malo putovala u Bruxelles i evropske metropole (Pariz i Berlin u prvome redu), uvijek najavljujući proboj i uvijek iznova vraćajući se s odbijenicom Evropske unije koja je svoje uvjete postavila i od njih nije odstupala. Stanje je, iz perspektive Londona, dodatno zakomplicirala činjenica da su Škotska i Sjeverna Irska, mada dijelovi Ujedinjenog kraljevstva, otvoreno i sve ratobornije iskazivale svoju želju da ne prekidaju odnose s Unijom. Britanska se javnost podijelila, demonstracije i protudemonstracije su se smjenjivale na ulicama velikih gradova, konzervativci su napokon svoju, potrebama trenutka očito nedoraslu, premijerku prisilili na povlačenje, da bi za novog stranačkog lidera izabrali Borisa Johnsona, agresivnog zagovaratelja Brexita (kovanice složene od riječi Britain i exit, Britanija i izlazak), čovjeka intimno uvjerenoga da je novovjeko utjelovljenje legendarnog Winstona Churchilla o kojemu ne samo da je napisao knjigu, nego ga nastoji imitirati i “govorom tijela”. Kroz cijelo to vrijeme oporbeni laburisti su se kolebali. Povremeno bi iznosili zahtjev da se Britancima od kojih je sve veći broj iskazivao zabrinutost očekivanim gospodarskim (ali ne i samo gospodarskim) posljedicama Brexita, omogući novi referendum s istim pitanjem: hoćete li ostati u EU, ili izaći iz nje? A povremeno bi nasjedali na floskulu: jednom obavljeni referendum nas nepovratno obvezuje i nije pitanje: hoće li Britanija izaći iz EU, ili ostati, već samo i jedino: pod kojim će uvjetima izaći.

Uz to, Corbyn se suočio s dvije hipoteke, jednom najvećim dijelom konstruiranom, a drugom – iracionalnom, tipičnim produktom sve prisutnijeg populizma (na krilima antikomunizma). Laburiste se sve grlatije optuživalo za antisemitizam. Bilo je nekih izjava iz kruga oko Corbyna što su opravdavale takve optužbe, no najvećim dijelom one su bile posljedica uspješnosti lobističke kampanje Netanyahove vlade koja je uprla sve snage ne bi li ama baš svaku kritiku svoje politike u kontekstu odnosa prema palestinskom problemu prikazala kao antisemitizam. A s druge strane, Corbyn se odvažio u javni diskurs ubaciti pojam socijalizma. I ništa mu nije pomoglo što se u Sjedinjenim Državama jedan od pretendenata na demokratsku nominaciju za predsjedničkog kandidata, Bernie Sanders, sam definira kao demokratski socijalista. Ne, desnim populistima (već po definiciji zakletim antikomunistima, mada golema većina od njih pojma nema o izvornoj ideji komunizma), to je bilo dovoljno da ga optuže kao nekoga tko se usuđuje dirati u same osnove liberalnoga kapitalizma, a to je – zna se – nedodirljiv poredak. Tko dira u kapitalizam, onakav kakvoga ga znamo, taj dovodi u pitanje i demokraciju, glasila je njihova, koliko jeftina, toliko i prozirna, ali ništa manje djelotvorna formula. I mada je Corbynov socijalistički program bio krajnje razuman, suvisao, mada je obećavao postupno ispravljanje nepovoljnih učinaka tačerizma i svega što mu je slijedilo, mada je otvarao perspektivu novoga referendumskog izjašnjavanja o odnosu s Evropskom unijom, laburisti su poraženi do nogu. Populizam je pobijedio. S kakvim posljedicama, to će se tek vidjeti. U najekstremnijoj varijanti s time da Ujedinjeno kraljevstvo više neće biti ujedinjeno (Škotska već najavljuje svoj referendum, uz parolu – trebala bi poznato zvučati onima u Londonu – “mi ćemo odlučivati o svojoj sudbini, a ne oni u Westminsteru”), a Velika će Britanije prestati biti “velika”.

Zdravorazumsko rezoniranje ustuknulo je pred prizemnom “logikom” suverenista, samozvanih branitelja nacionalnoga identiteta (i dostojanstva, ne zaboravimo nikako ni to). Prevagu su odnijeli oni koje ne zanimaju činjenice, koji – dapače – svoje programe grade na potiranju i negiranju činjenica i koji uskrsavanjem ideja i ideala nacionalnoga suvereniteta (svojstvenih devetnaestome stoljeću) grubo ruše konstrukciju ujedinjene Evrope izgrađenu na ideji da na Starome kontinentu nikada više ne smije biti rata. Ta plemenita ideja za njih više ne znači ništa. Dapače, Atlantskim paktom, umjetno na životu održavanim reliktom hladnoga rata, pretvorenim u oružanu pesnicu američke globalne politike, prijete novim ratom izmišljenom neprijatelju u Moskvi, a to znači najavljuju novi rat upravo u Evropi.

Ako se sada nekome čini da sve rečeno ima smisla samo u kontekstu Britanije i Evrope, vara se. Kraj godine 2019. u Hrvatskoj će obilježiti predsjednički izbori. Na njima će s jedne strane nastupiti većina kandidata “oboružanih” (mada ne u istoj mjeri) nacionalnim legitimacijama, zvučnim frazama, otrovom netrpeljivosti, pa i otvorene mržnje prema “drugima i drugačjima”, neostvarivim obećanjima, retrogradnim idejama i primjetnim nepoznavanjem stvari o kojima tako suvereno govore. Smisao i sadržaj nadoknađuje se lošom glumom, lupanjem šakom o stol, pjevanjem, vrlo prepoznatljivim prijetnjama, lutanjem između navodne ljevice i jedva skrivenog oportunizma koji vuče udesno, ukratko: forma garnirana populističkom retorikom zamjenjuje razum i argumente. Samo jedan jedini kandidat (kandidatkinja) usuđuje se govoriti o socijalizmu 21. stoljeća, usuđuje se dovesti u pitanje članstvo Hrvatske u NATO, usuđuje se usprotiviti privatizaciji i pogodovanju bogatima i zagovarati radnička prava i – za zdravlje hrvatskoga društva možda i najvažnije – usuđuje se otvoreno osuditi fašizam, nacionalizam, rasizam i povijesni revizionizam.

Tako stvari stoje u Hrvatskoj. Kako je završilo u Velikoj Britaniji – znamo. Birači u Hrvatskoj još imaju vremena odlučiti hoće li podleći populizmu, ili će ipak, svemu usprkos, prepoznati i poslušati zdrav razum. Nije u pitanju funkcija Predsjednika(ce). U pitanju je budućnost!

Novosti