Plenkistan i Herceg-Bosna

Povezani članci

• Iz Zagreba, s predumišljajem 5
• U Mostaru započelo obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom
• KOLATERALNE ŽRTVE
• Esad Bajtal: Dvostruki cinizam i gorki okus krvave čokolade
• I komemoracija prošla bez predstavnika vlasti: Slavko Goldstein bi da je s nama poručio: “Nemojte se saginjati”
• Svećenik iz Rijeke zlostavljao 13 dječaka: Molim da mi oproste, a Bog zaliječi rane

Kao da je nikada nije ni bilo. I kao da nikoga u susjednoj zemlji Hrvatskoj nije briga hoće li je ponovo biti, pa makar se zvala nekim drugim imenom. Ili trećim entitetom.

Kao da 18. studenoga 1991. u Grudama nije osnovana nikakva Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. I kao da 17. studenoga 2016. – dan uoči četvrtvjekovne obljetnice slavnoga joj osnutka – zapadni dio Mostara, što ga je u glavnim Grudama proglasila svojim glavnim gradom, nije osvanuo okićen njezinim paradržavnim zastavama.

Ni u jednim dnevnim novinama u Republici Hrvatskoj niste mogli pronaći ni slova o svečanoj akademiji koju su svojom nazočnošću uveličali bivši ministri i dužnosnici u Vladi Hrvatske Republike Herceg Bosne – iznikle iz istoimene Hrvatske zajednice – prvi put nakon rata okupljeni u tako impresivnom sastavu.

Ali ste zato čitajući rubrike koje donose vijesti iz svijeta mogli doznati da su tri augustinska redovnika u Belgiji organizirano dovlačila djecu iz Benina, Togoanske Republike, Obale Bjelokosti i Vijetnama i zlorabila ih kao besplatnu radnu snagu; da vlada Mianmara ne dopušta međunarodnim humanitarnim organizacijama da obiđu pripadnike muslimanske manjine kojima su spaljena najmanje četiri sela; da su ruske vlasti blokirale društvenu mrežu LinkedIn; da je podivljala ovca na farmi južno od Bordeauxa napala i ubila 94-godišnjeg starca, te potom nasrnula i na lokalnu vijećnicu koja je uspjela izvući živu glavu, ali i slomljenu ruku… Svašta odasvud i svašta o svačemu, ali o herceg-bosanskoj proslavi ni retka!

Tako, eto, na roto-papiru u gutenbergovskoj Hrvatskoj nije zabilježen niti jedan navod iz nadahnutoga govora predsjednika HDZ-a BiH i člana državnog Predsjedništva Dragana Čovića, pa tako ni onaj: »Da nije bilo Herceg-Bosne, doživjeli bismo sudbinu Vukovara i ne bi bilo ni Hrvata u BiH. Zato smo je i utemeljili prije 25 godina.«

Nije notirana ni visoka nazočnost Zdravke Bušić, koja je svečanoj akademiji pribivala kao izaslanica Vlade RH, baš kao ni brzojavi potpore što su ih slavljenici uputili hrvatski premijer Andrej Plenković, ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i general Ante Gotovina, upravo imenovani savjetnik ministra obrane Damira Krstičevića.

Čitatelji hrvatskih novina ostali su uskraćeni i za informaciju o dirljivim izrazima podrške koja je s te svečane priredbe u Hrvatskom domu »Herceg Stjepan Kosača« odaslana šestorici visokih herceg-bosanskih vojnih i civilnih dužnosnika, što ih je Haški tribunal zbog ratnih zločina osudio na ukupno 111 godina zatvora.

Ako se pitate zašto su dnevni listovi u Hrvatskoj prešutjeli čitav taj događaj, nudi vam se nekoliko odgovora:

a) zato što se doista dogodio;

b) zato što se hrvatska javnost pravi da je to ne zanima;

c) zato što ne žele uznemiravati hrvatsku javnost dezinformacijama o ubrzanom putu BiH ka euroatlantskim integracijama, pod papučicama za gas na koje su nalegli Andrej Plenković i Davor Ivo Stier;

d) zato što se hrvatska javnost ne treba petljati u petljanje visokih hrvatskih dužnosnika u poslove susjedne države;

e) zato što tom prigodom nije uhićen nijedan hrvatski general;

f) zato što… (Budite tako ljubazni pa to dokučite sami i svaku eventualnu spoznaju zadržite za sebe.)

Ako ste riješili tu enigmu, bit će vam jasno i zašto je javnost u Plenkistanu šutke prešla i preko reakcija što ih je ta proslava Pandan-Dana Republike Srpske izazvala u Bosni i Hercegovini. Pa tako i preko prijetnji i uvreda s kojima se suočila Štefica Galić, urednica mostarskog portala Tačno.net, kada je pokušala doznati po čijem su nalogu na dan obljetnice formiranja Herceg-Bosne rasvjetni stupovi u gradu okićeni herceg-bosanskim zastavama.

Štefica Galić je informacije o postavljanju zastava kakve su se u ratu vihorile nad Dreteljem, Heliodromom i ostalim herceg-bosanskim logorima pokušala dobiti i od Gradskog vijeća i od komunalnog poduzeća, i od policije i od raznih inspekcija, ali su joj svi redom rekli da s time ništa nemaju i da o tome ništa ne znaju. Odlučila je potom otići do policijske uprave i podnijeti prijavu protiv nepoznatog postavljača HR-HB barjaka.

Tamo su je policijski službenici, vidno uzrujani razlogom njezina dolaska, nazivali kučkom, psovali joj majku, prijetili i demonstrirali slične oblike civiliziranog ophođenja, ali ona se nije dala impresionirati ni nasilništvom ni prostaštvom. Nije se Štefica Galić dala tek tako otjerati, kao što se već godinama ne da ušutkati. Primio ju je na koncu odgovorni čimbenik u odjelu za kriminal, da bi joj nakon konzultacija s nekim od nadređenih priopćio:

– Ovo za nas nije kazneno djelo. Ako vi smatrate da se radi o kaznenom djelu, žalite se tužiteljstvu!

– Za vas nije kazneno djelo vješati po ulici zastave Herceg-Bosne, te zločinačke tvorevine koja je otjerala u smrt toliko ljudi? – nije odustajala žena koja je u posljednjih nekoliko godina zbog svojega javnog suprotstavljanja šovinističkim elitama i širiteljima mržnje bivala i fizički napadana.

– Ne, nije. Ovo je zastava hrvatskog naroda, a ne Herceg-Bosne – odgovorio joj je gospodin iz policije.

– Ja sam Hrvatica, ali ovo nije moja zastava. Ja ne želim biti pod zastavom koja je simbol Herceg-Bosne – kazala je na to Štefica Galić.

I po tko zna koji put se suočila s bujicom prijetnji i uvreda od strane onih koji Herceg-Bosnu i njezine stečevine slave i onih dana u godini kada nema svečanih akademija i spektakularnih vatrometa. I kada u Mostar ne stižu ni specijalne izaslanice Vlade RH ni čestitarske poruke iz Banskih dvora.

S iste adrese – kao što se zna i kao što zna se – nikada nije odaslana poruka protiv nasilja nad Šteficom Galić. Jer se gospoda iz Zagreba ne bi štela mešat u unutrašnje poslove susjedne suverene države. I još suverenije paradržave koja svoj zombijevski život nastavlja i 20 godina nakon što je službeno rasformirana.