Pjesnik Vladimir Nazor i partizani oslobađaju Split

Povezani članci

• Opera buffa na balkanskom kifliću
• Vlast i filmske trake
• Švedski korona model
• Smijeh slobode
• Tomislav Marković: Sramotno je ne znati o Avdi Humi i njegovoj veličanstvenoj Bosni i Hercegovini
• Trenutak istine

Predsjednik ZAVNOH-a i veliki hrvatski književnik Vladimir Nazor na Rivi – foto lupiga.com

Ponosni grad Split dvadesetišestog ovog mjeseca obilježava 75 godina od dolaska oslobodilačkih partizanskih jedinica na splitsku rivu, kultno mjesto gdje su Splićani odvazda dočekivali svoje prvake i zaslužnike. A tog 26.10.1944. godine na splitskoj rivi je bilo i staro i mlado, jer „najpartizanskiji grad na svitu“, grad Split, dočekivao je najveće prvake u svojoj 2 tisuće godina dugoj povijesti, svoju mladost koja se borila za slobodu i dostojanstvo diljem Hrvatske i Jugoslavije, za svoju smokvu i maslinu, koja se borila za svoj jezik i kulturu nakon što je Ante Pavelić taj biser hrvatske povijesti „darovao“ Musolinijevoj Italiji.  Sa nacionalistima i šovinistima kroz cijelu hrvatsku povijest, a tako i danas, problem je gotovo isti. Oni uvijek daju hrvatsko da bi nešto uzeli za sebe. Tako je i Pavelić dao Split i Dalmaciju da bi postao Poglavnik.

A Split je za partizansku borbu dao sve, pa i svoju dušu. Pored više od 10 tisuća boraca od 40 tisuća tadašnjih stanovnika, dao je i svoja oba nogometna kluba od kojih se mladost Radničkog nogometnog kluba Split u svoj grad više nikada neće vratiti. Gotovo svi će izginuti. Split će imati više od 1 500 poginulih. Zato je taj doček pobjednika na splitskoj rivi, pobjednika iz II. svjetskog rata, najvažniji, najznačajniji i najsvetiji u cijeloj povijesti grada, dana kada je pobjednička partizanska vojska vratila Split u krilo domovine Hrvatske i Jugoslavije.

U ranu zoru 26. unatoč dosadnoj jesenskoj kiši, cijeli Split se spustio na rivu da bi već oko 7 sati prvi odredi pobjedničke partizanske vojske počeli ulaziti u grad. Sva su zvona splitskih crkava zvonila partizanima u slavu i čast, a mnogi očevidci su opisali gradsku atmosferu. Major Purišić je zabilježio kako su se rastvorile škure stare težačke kuće i na prozoru se pojavila najprije glava jedne starije žene. Zaplakala je i na sav glas zavikala – NAŠIIII! Mularija na ulicama radosno je skakala i vikala „Dolaze nam naši partizani!“ Grad se kitio hrvatskim i jugoslavenskim zastavama na koje su žene samoincijativno prišivale crvenu zvijezdu, simbol partizanske vojske. Izašla je i „Slobodna Dalmacija“, tiskana na Visu, sa naslovom preko cijele stranice „Oslobođen je Split ponos hrvatske Dalmacije“. Kroničar Splita Miljenko Smoje će zabilježiti – Ribar s Matejuške sjeća se jednog detalja, povratka Fabjanka „Iz Rive dotrka je u svoju kaletu. Ka vitar. Nije ima vrimena na vrata od dvora kucat, nego je skinija gevermašinu i zapuca. Mater je otvorila škure i zavikala odozgor:  Fabjanko moj!  On je raširija ruke: Majko! Odmar je iša i nikad se nije vratija. Ali meni je uvik živ pri očima“.

Tako će biti i par dana kasnije kada Split bude dočekivao Vladimira Nazora. Vladimir Nazor će se u Hrvatsku i Split vratiti kao predsjednik ZAVNOH-a, a u partizane je otišao kao pjesnik krajem prosinca 1942. godine zajedno sa književnikom Ivanom Goranom Kovačićem, kojeg će ubiti četnici u blizini Foče 1943. godine. Taj njihov odlazak u partizane zauvijek će biti obilježen poemom „Čamac na Kupi“ koju je Nazor spjevao odmah po dolasku u partizane. Književnici, a posebno pjesnici, uvijek ostavljaju tragove. Nazorova Kupa simbolički dijeli od Dobra Zlo, partizansku Hrvatsku od NDH.

„Maleni trošni čamče/ na mutnoj Kupi,/ uradi što i sa mnom/dočekaj sve što trpi!/

Prenesi cijelu Hrvatsku/ na onu stranu vode/ na teške al svete puteve/ poštenja i slobode!“

Vladimir Nazor je u partizane otišao sa 66 godina, rođen je u Postirama na Braču 30.5.1876., a umro u Zagrebu 19.6.1949. godine. Njegov prelazak Kupe i odlazak u neizvjesnost koju donosi borba, predstavljali su nesagledivi moralni podstrek ne samo partizanskim borcima, već i poziv drugima da im se pridruže, jer ako može književnik sa 66 godina, mogu i ja.

To je izazvalo konsternaciju u NDH, toliku da su plasirane lažne vijesti „kako je veliki književnik Vladimir Nazor kidnapiran od strane partizana“, a glavne novine u NDH „Hrvatski narod“ objavljuju čak i vijest da su ga partizani i strijeljali. Svjesni njegove veličine i utjecaja na običnog čovjeka, svi su ga željeli imati za sebe.

Nije li neobično da se i danas u suvremenoj Hrvatskoj ponovno kao nekada u NDH lansiraju priče o tome da je Nazor na prevaru odveden u partizane?

Ako sumnjivcima nije dovoljna sama pjesma „Čamac na Kupi“, valjda im je sve jasno nakon Nazorove poruke Dalmatincima o razlogu odlaska u partizane.

„Pobjegao sam iz robstva i sramote tzv. NDH, da se nadišem ovdje slobode i da se prožmem osjećajem nacionalne časti i ljudskog dostojanstva“.

Nazor nije mogao, kada su Dalmatinci u pitanju, ostati samo na poruci, on se morao s njima i sresti, te odmah po ulasku partizana u Split dolazi i Vladimir Nazor. U istoj atmosferi kao i kada su ulazile pobjedničke partizanske jedinice, splitska je riva dočekala svog predsjednika ZAVNOH-a, koji je odmah po silasku s broda s kojim je došao iz Visa pozdravio Splićane.

„Osobito se veselim što stupajući na oslobođeno naše kopno, gazim ponajprije na tlo grada Splita, toga srca i duše čitave Dalmacije. U Splitu su zaplamtljeli, kao nigdje staro hrvatsko rodoljublje, odvažnost i junaštvo, u njemu je tinjala uvijek ljubav preme Hrvatskoj, prema Jugoslaviji i čitavom slavenstvu“.

Zahvaljujući partizanskoj borbi Hrvati po prvi put u svojoj povijesti dobijaju Republiku i postaju subjekt političkog života. Vladimir Nazor će ostati upisan kao prvi predsjednik Narodne Republike Hrvatske.

Kada se iz današnje stvarnosti prožmemo atmosferom i oživimo slike sa splitske rive tog povijesnog 26.-tog i kada vidimo onu ženu koja otvara škure i viče NAŠIIII!, kada čujemo dječju viku – Dolaze nam naši partizani, kada oživimo sliku Smojinog ribara sa Matejuške, te kao još i sada da čujemo zvon zvona crkve sv. Duje u slavu partizansku, ne možemo se ne upitati vidimo li kome se u čast danas nakon 75 godina drže mise zadušnice po hrvatskim crkvama –

                       KOME DANAS ZVONE ZVONA CRKVE SV. DUJE?