ENG
Pjesma Euroazije
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Kako bilo, riđovke što napamet zna tekst pjesme “Sinoć sam pola kafane popio” nema, Kačavenda bi rado na Evroviziju, ali samo kao predstavnik Republike Srpske, pa menadžeri s BH Televizije zaključili kako više nema smisla trošiti pare na taj skupi barnumovski cirkus. Tako je objavljeno da Bosna i Hercegovina više neće sudjelovati na natjecanju za Pjesmu Evrovizije. Već samo na – Turkoviziji
Piše Boris Dežulović, Oslobođenje
Zvao me jednom u dva iza ponoći Durmo. Durmo je n’akav direktor na BH Televiziji, i ima taj običaj, zovne u gluho doba noći neđe iz kakve norveške ili azerbajdžanske kafane da ispriča vic.
Elem, prijavili se Finac, Austrijanac i Bosanac u cirkus, pa pokazuju što znaju. Finac izašao maskiran u zombija, nosi trubu i veliku šarenu loptu, pa vodi za sobom tuljana. Pljesne onda zombi rukama, a tuljan stade puhati u trubu sve žonglirajući loptom, ne bi onako Edin Džeko. Dobili oni frenetični aplauz, a onda izašao Austrijanac, nekakva bradata žena, ne znaš je li Austrijanac ili Austrijanka, vodi za sobom međeda, a međed nosi doboš. U neka doba pljesne on rukama – ili ona, svejedno – a međed stade plesati i udarati u doboš. Nakon frenetičnog aplauza izašao na kraju i Bosanac, s nekakvom pletenom košarom u rukama. Spustio on košaru, a iz nje se pomolila zmija, lijep komad planinske šarke.
Pljesne Bosanac rukama, zmija samo sikne “sssss!”, a gledatelji se zbunjeno pogledavaju. Pljesne on ponovo, a šarka opet samo – “sssss!”. Kad je i treći put ssssiknula, počelo u publici komešanje, žamor i prvi zvižduci. Pljesne onda Bosanac i četvrti put, a zmija će: “Sssssss…. sssinoć sam, sinoć sam, pola kafane popioooo…!”
Dobar ti je taj, rekoh Durmi. Jest, pravo dobar, rezignirano će on, završio sedamnaesti. Dobio po šest bodova od Slovenije, Švicarske i Turske.
I zaista, nakon što je objavljeno da će na sljedećem natjecanju za Pjesmu Eurovizije u Danskoj Austriju predstavljati bradata žena Conchita Wurst, nakon što je dakle Eurosong i službeno preregistriran u cirkuski freak-show sa skandinavskim zombijima što pjevaju “Hard Rock Halleujah”, s rasplesanim ukrajinskim robotima, latvijskim gusarima i dalmatinskim klapama u turskim nošnjama, Durmi i menadžerima s BH Televizije preostalo je još samo da negdje na Romaniji ili Majevici nađu šarku što pjeva “Sinoć sam, sinoć sam, pola kafane popio”.
Da se, uostalom, mene slušalo, Bosna i Hercegovina bi na tom bizarnom freak-showu već odavno imala upisanu jednu pobjedu. Valjalo je samo – otkad ja to Durmi govorim! – na Eurosong poslati vladiku Vasilija Kačavendu.
Pomeo bi vladika konkurenciju, ne bi šljašteći gusari, bradate žene i finski zombiji što urlaju “Had Rock Allelujah” imali nikakve šanse kad bi se na bini pojavio episkop zvorničko-tuzlanski u onoj kićenoj crvenoj sveštenoj odeždi, pa sjeo na pozlaćeno versajsko prijestolje iz asortimana Stilskog nameštaja Đorđević – sa sve Justinijanovom krunom, zlatnom krstačom veličine tankerskog sidra i razigranim striperom Dejanom Nestorovićem – i zapjevao Heruvimsku pesmu. “A ispred Njega idu horovi Anđela sa svakim Načalstvom i Vlašću, mnogooki Heruvimi i šestokrili Serafimi, zaklanjajući lica i kličući pesmu: Aliluja, aliluja, aliluja!”
To je odlično, kaže mi Durmo, to sa horom anđela, mnogookim Heruvimima i šestokrilim Serafimima. Taman za Evrovizije. Nije to koreografija, objasnim mu onda ja, to je tekst Heruvimske pesme. Kao da nikad nisi bio na pravoslavnoj liturgiji.
Kako bilo, riđovke što napamet zna tekst pjesme “Sinoć sam pola kafane popio” nema, Kačavenda bi rado na Evroviziju, ali samo kao predstavnik Republike Srpske, pa menadžeri s BH Televizije zaključili kako više nema smisla trošiti pare na taj skupi barnumovski cirkus. Tako je objavljeno da Bosna i Hercegovina više neće sudjelovati na natjecanju za Pjesmu Evrovizije. Već samo na – Turkoviziji.
Čuli ste već, u znak protesta što je po novim pravilima “velikima” – Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Španjolskoj i Italiji – omogućen privilegij izravnog plasmana u finale, Turska se povukla iz Pjesme Eurovizije i kao odgovor odlučila pokrenuti svoje natjecanje. Istina, Turkovizija – Turkcevizyon – održava se već neko vrijeme, na tom festivalu i prije su običavali nastupati europski gosti, ali Turska ga je sada odlučila organizirati u formatu Eurosonga, uz sudjelovanje zemalja što su kulturno-historijski bliske Turskoj. Ukratko, uz Pjesmu Eurovizije, dobit ćemo i Pjesmu Euroazije.
Od sljedeće godine, kako su objasnili organizatori, zemlje iz turskog kulturno-historijskog kruga na svojim bi kvalifikacijskim festivalima – baš kao i na Eurosongu – birale svog predstavnika, a ove godine na spektakl u Istanbulu pozvano je dvadesetak zemalja, među kojima Sjeverni Cipar, Republika Tataristan, Albanija, Kosovo, Kazahstan, Kirgistan i Azerbajdžan.
I, jasno, Bosna i Hercegovina, koja je objeručke i objenoške prihvatila poziv.
O kulturno-historijskim vezama Bosne i Hercegovine i njenih, kako se to kaže, osvjedočenih prijatelja iz Turske, ne treba, jasno, trošiti riječi. Dovoljno je reći da su u proteklih pet stotina godina Turci uvjerljivo najviše bodova na Eurosongu dali upravo Bosni i Hercegovini – čak stotinu sedamdeset pet – od čega samo u finalnim večerima stotinu dvadeset devet. Nitko u povijesti Eurosonga nije Bosni i Hercegovini dao više bodova. Osim, hm, Hrvata. Niti je BiH ikome dala više bodova nego Turcima. Samo, hm, Hrvatima.
Bosna i Hercegovina tako se simbolički povukla iz zapadnoeuropskog kulturno-historijskog kruga, pa pristupila tursko-euroazijskom. I vala neka je. Ako su zapadnoeuropski kulturni krug pirati, zombiji, vukodlaci, alieni, akrobati, patuljci, bradate žene i kojekakvi šljašteći luksemburško-švedski vladike sa mnogookim Heruvimima, šestokrilim Serafimima i mišićavim striperima, možda je i bolje tako. U Bosni i Hercegovini, uostalom, takve bizarne pojave biraju u parlament, ili u Sveti Sinod, a ne za Eurosong.
Jedino što me u cijeloj priči o Turkoviziji buni jest, međutim, njezin eurovizijski koncept. Ne znam, naime, zašto su i organizatori i sudionici toliko sigurni da Turkovizija neće biti sumanuti kič-freak-show u političkom ključu, ako je već koncept prepisan od jednog takvog? Najzad, i Eurosong je – stariji čitatelji će se sjetiti – nekad bio muzički festival, davno prije nego što su se pojavili ukrajinski plešući roboti i dalmatinske klape, te neprincipijelne skandinavsko-baltičke i balkansko-jugoslavenske koalicije.
Već sutra, na bini u Istanbulu pojavit će se azerbajdžanski zombiji sa “Hard Rock Ilahijom” i bradata žena iz Tataristana, proradit će na glasanju razne alijanse i lobiji, glasat će Kosovo za Albaniju, Kazahstan za Kirgistan, a Bosna i Hercegovina, po običaju, za hrvatskog predstavnika, nekakvu bizarnu dalmatinsku klapu u nošnjama turskih alaj-čauša i arambaša, sa sve jataganima, handžarima i kuburama, koja je samo grubim previdom odgovornih sa Hrvatske televizije nastupila ove godine u švedskom Malmöu, umjesto na Turkoviziji u Istanbulu. Gdje bi, uopće nema dvojbe, uzela prvo mjesto.
Mome drugu Durmi, slutim, opet će preostati tražiti predstavnika po Romaniji i Majevici. Pa kad Dino Merlin pljesne, da šarka sikne: “Sssss… svaku muku prebolim, aškom ya Resulallah, ssss… Sallallahu ‘ala Taha, hayri-l-halqi we ehleha!”
Autor/ica 👤Boris Dežulović
