Piti ili ne piti: dalmatinski dišpet i povratak optisanih

Povezani članci

• DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE IVANA ĐIKIĆA
• Mikrofonija sa Amerom – Sejo Đulić: Zar je hrabrost biti čovjek?
• Dragan Čović je predsjednik najkorumpiranije hrvatske stranke
• Luka Bebić: Svi smo sve znali, svi smo lopovi
• Učimo na greškama – Hrvatska mora bolje
• Stiže zahlađenje: Kiša, pljuskovi i grmljavina u cijeloj zemlji

Moram priznati da sam, kad je riječ o fudbalu, rijetko kad doživio takvo razočaranje kao prošlog utorka, gledajući prvo polufinale svjetskog prvenstva, utakmicu Francuska-Belgija. Teoretski, sudar odličnih timova i solidnog broja odličnih pojedinaca. To, na papiru. A na terenu, na jednoj strani nemoć, a na drugoj – čista kalkulacija.

Uzmimo Les Bleues, Francuze. Talenta i mogućnosti do neba, a igra – kao da su je “peglali” na Wall Street-u! Poslovno i učinkovito, a dosadno – do mačke piterine!

Već sam ih davno, još nakon nepravedne pobjede nad Australijom i neviđene uspavanke protiv Danaca, htio poslati kućama, pa nek’ svojima prodaju novi katanađo. No, onda je, u osmini finala, došao onaj sjajan meč protiv Messija & Co. (4-3). Tada su Galski pijetlovi pokazali da ipak znaju igrati i drugačiji, pravi fudbal.

Poslije njega, u četvrtfinalu protiv Urugvaja, opet stara pjesma. Sporo, široko i bez trunke rizika. Živio famozni posjed lopte! A onda, kad osjete da je “plijen” uspavan – smrtonosni udarac. Priča o uspavanki se, dakle, ponovila i u polufinalu. Doduše, prije meča je izgledalo da Belgijanci, sa najtalentovanijim timom u  povijesti ove male zemlje, neće lako pristati na Francuzima omiljenu igru  lukave mačke i grogiranog miša. Dosadašnje igre na prvenstvu, posebno spektakularni mečevi protiv Japana i Brazila, nagovijestili su da su Crveni đavoli napokon spremni za najveće poduhvate.

Problem je, čini mi se, što su i oni tako pomislili. Pa se, makar samo na tren, uspavali na lovorikama, i pristali na “tromi valcer” trenera Francuza Didije Dešampa. Taj je i kao igrač – solidni, ma prilično predvidljivi zadnji vezni – i kao trener usavršio način igre zbog kojeg više mnogi ne dolaze na stadione: umrtvi, pa vladaj. Zato te noći u Petrogradu De Braine i drugovi (sa izuzetkom Hazara) nisu bili ni sjenka majstora iz prethodnih tekmi. Doduše, na put bez povratka ih je malo “pogurao” i njihov trener Martinez, neobjašnjivom odlukom da iz igre izvadi snažnog, u igri glavom izvanrednog Felainija, a ne, recimo, potpuno indisponiranog Nacera Čadlija.

Pa iako najbolji golman turnira s pravom bjesni na “antifudbal” Francuza, koji su, kako reče, “jednom zabili (Umtiti), a onda se samo branili” i čija “ ‘devetka’ stoji na trideset metara od svog gola”, ostaje činjenica da ni Belgijanci te večeri nisu bili bolji. Najbolji igrači, sa izuzetkom Hazara – kao pod sedativima. Za De Braina i drugove zrak je te večeri, na  “polufinalnim” visinama, očito bio prerijedak. Toliko, da su čak u mnogo čemu ličili na Dešampove Plave.

A sad vam moram odati jednu tajnu. Za fubalskog fanatika – veliki grijeh. Nisam, naime, odgledao prvo poluvrijeme tekme Engleska-Hrvatska! Srećom, tada su Lu(t)ka i Drugovi još spavali, a Gordi Albion se, sasvim po francuski, zadovoljio minimalnim vođstvom.

A onda se Hrvatska, kao baba iz bolesti, najednom tgnula iz sna. Sjetila, valjda, da je takva “uspavanka” prethodnu noć Belgijance odvela u finale. Ali ono utješno. Za treće mjesto.

Od tada je sve krenulo nabolje. Najopasniji igrač u redovima Vatrenih te večeri je bio Ivan Perišić. Prvo su mu, nakon sat igre, Gordi lavovi jedva izblokirali opasan šut, da bi im se malo kasnije ovaj osvetio “gimnastičarskim” pogotkom, “do neba” podignutom nogom! Malo kasnije, nakon izvanredne akcije, Perišić pogađa stativu. Samo koji centimetar unutra, i sve bi već tada bilo riješeno. Ni produžetaka, ni nerviranja. Hoćemo li već jednom mi, kako nas svuda u inostranstvu zovu: ićaćosi, (i) u fudbalu napraviti taj presudni zadnji korak?

Ali, bez tako uzbudljive završnice možda ne bi bilo ni čašćavanja na Tvrđavi. Kakvog? Na kojoj Tvrđavi? Polako.

Prvo koja riječ o katastrofalnoj grešci engleskih medija, koji su Vatrene još prije početka utakmice proglasili otpisanima. Kao, dvaput produžeci-pa-penali, jes’ jednako – naša sigurna pobjeda. Kad naši Lavovi, svježi i naspavani, istrče na teren, Hrvatići će se od umora samo ispružiti na travnjaku. A takve bi ih čak i Drogirani Bucko, Diego Maradona, mogao nadtrčati.

E, tu su se, da prostite, malo zaj… Nije ni čudo. Šta oni znaju šta je dalmatinski dišpet. A Kockasti puni primoraca: Subašić i Modrić, Vrsaljko, Perišić i Strinić… Ma, pasja ćehra (narav), trčali bi i na jednoj nozi, samo da pobjedom razuvjere Nadmene Albione!

Zato su produžeci bili puka formalnost. Pitanje trenutka kada će Vatreni završiti posao. A to se desilo na početku drugog produžetka, kad je, nakon izvrsnog pasa Perišića, veliki borac Mario Mandžukić majstorski “zavalio” gol za konačnu pobjedu: 2-1.  Da, to je onaj isti Mandžo koji je tekmu sa Rusijom završio šepajući, nemajući snage ni da izvede penal. Tada se činilo da taj hrmpalija mjesec dana neće moći ustati iz kreveta!

Na tu njegovu, to jest njihovu, mentalnu snagu je mislio trener Kockastih Zlatko Dalić kad je nakon pobjede izjavio da je ovo prvenstvo možda jedno od najčudnijih u povijesti. (Ne samo) po njemu – o tome je, dozvolite da budem malo neskroman, već pisala i moja malenkost – iz turnira su rano ispali baš oni timovi koji su se previše oslanjali na magiju jednog igrača: Neimar, Ronaldo, Mesi…

Upravo tu je, nesumnjivo, ključ uspjeha i Francuza i Hrvata. Jer, mada i jedni i drugi imaju po jednu nešto sjajniju zvijezdu (Pogba, Modrić), njihova je snaga prvenstveno u potpunoj predanosti svih jednom, zajedničkom cilju – tituli svjetskih prvaka. Takvi su, uostalom, i “utješni” finalisti, timovi Belgije i Engleske, gdje su Hari Kejn i Kevin De Braine za dlaku iznad ostalih, ali uvijek u funkciji cjeline.

A ono pivo? Evo o čemu se radi.

Vjerovatno ste nakon meča s Englezima vidjeli scenu u kojoj Mario M. “šepa” travnjakom umotan u zastavu na kojoj piše: Slavonski Brod. Nije ostalo samo na zastavi. Presretni centarfor se, naime, kasnije još jednom sjetio rodnog grada, i uplatio turu pića svima koji su te večeri meč gledali vani, na lijepoj slavonskobrodskoj tvrđavi. A bilo ih je, kažu, više od tri i po hiljade.

Šta je to njemu, trulom bogatašu, velite? Nemate pojma. Važno je dobro srce. Uostalom, poklonjenoj žuji se ne gleda u gram hmelja. Živjeli!