ENG
PITANJE SUSTAVA, A NE VIRUSA
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
Izdvajamo
- Najveća opasnost za čovječanstvo nije još uvijek nedovoljno istraženi virus, nego nesposobnost liberalnog kapitalizma (koji se sveo na predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku) da se pandemiji odupre. I to zato što su u pitanju ‘troškovi bez novih izvora prihoda’. A to znači da je primarna opasnost za ljudski rod društveno-ekonomski sustav što ga vladajuće gospodarsko-političke oligarhije smatraju bogomdanim i nedodirljivim. Neupitnim i vječnim!
Povezani članci
U svemu tome potpuno se izgubio pojam solidarnosti. Onima koji su je pokazali (Kina, Rusija, Kuba) predbacuje se ‘nepošteno ponašanje’. A na spoznaju da se sve može (i mora) mijenjati, očito će se još dugo čekati. Ima li vremena za čekanje? Nema. Postoji li, u eri opčinjenosti tehnološkim napretkom, svijest o tome da čovječanstvo kroz cijelu povijest svoj napredak zahvaljuje ljudskom umu, sposobnosti čovjeka da razvija vizije i da ih ostvaruje? Ne postoji (više ili još?). I zato smo suočeni s pitanjem sustava, a ne virusa. Tko to ne shvaća danas, shvatit će sutra.
U poplavi vijesti o pandemiji, o tome kako se ona širi posvuda, gdje su vlade iz različitih razloga – od političkih kalkulacija sračunatih na održavanje izbora i opstanak na vlasti, pa do populističkog podilaženja javnosti – popuštale, pa čak i ukidale mjere usmjerene na sprječavanje širenja epidemije, jedna je informacija prošla, kako se to voli reći, ispod radara. Nezasluženo. Jer, upravo ona upućuje na ključnu opasnost s kojom je suočen današnji svijet. A to nije virus!
Citiramo: ‘Brazilski predsjednik Bolsonaro uložio je veto na odredbe zakona koji obvezuje vladu da usred pandemije Covida-19 osigura zajednicama starosjedilaca pitku vodu, dezinfikaciona sredstva i bolničke krevete’. I to nije skinuto s neke od društvenih mreža. Riječ je o vijesti što ju je objavila ugledna novinska agencija Reuters. No, tek u nastavku slijedi ono što je bitno, a ujedno i doslovno monstruozno. Dolazi odgovor na pitanje: A zašto je brazilski predsjednik to učinio? I opet doslovni citat: ‘Kancelarija brazilskog predsjednika objavila je da su odredbe zakona, što ga je odobrio Kongres, protiv javnog interesa i neustavne, jer nameću troškove saveznoj vladi bez novih izvora prihoda’.
Prevedeno na jezik svakodnevice to znači sljedeće: Ako nema zarade (profita), onda nema ni pomoći. Pri tome valja imati na umu da su upravo autohtone plemenske zajednice u Brazilu (inače zemlji drugoj u svijetu po broju zaraženih i umrlih od Covida-19) izrazito ranjive i da upozoravaju kako im prijeti potpuno istrebljenje, ukoliko im se ne pomogne. Da je riječ samo o Brazilu, mogli bismo to pripisati tamošnjem Predsjedniku koji je uporno ignorirao opasnost pandemije, dok se i sam nije zarazio. No, nije to usamljeni slučaj, u pitanju je trend. I u Sjedinjenim Državama predstavnici nekih indijanskih plemena koja (sva) i dan danas žive u rezervatima kamo su ih strpali bijeli kolonizatori, tuže se kako naprosto nisu u stanju poštivati upute zdravstvenih stručnjaka da – na primjer – često peru ruke, jer – kažu oni – ‘mi jedva da imamo dovoljno vode za piće’. Trumpu ne pada na pamet odrediti da se u takve rezervate dnevno upućuju cisterne s vodom za pranje, najvjerojatnije također zato, što bi bila riječ o trošku ‘bez novih izvora prihoda’.
Pogledajmo sada malo širi kontekst. Sva ona upozorenja što se ovih dana mogu čuti iz razvijenih kapitalističkih zemalja, svode se na konstataciju da gospodarstvo ne bi moglo izdržati još jedno blokiranje, poput onoga kakvo se pokazalo djelotvornim (ovisno o tome kada je uvedeno i kako je prakticirano) u prvim tjednima pandemije. Pa se umjesto toga lansira krilatica kako moramo ‘plesati s virusom’, odnosno kako moramo naučiti živjeti s virusom. Što ne znači ništa drugo nego da potrošačko društvo ne može opstati bez potrošnje, pa se mirno preuzima rizik širenja pandemije (s krajnjom konzekvencom umiranja tisuća i tisuća ljudi), ako je to cijena da opstanu gospodarstva fokusirana isključivo na ostvarenje profita. Što nas vraća na zaključak s početka ovoga teksta. Da, naime, najveća opasnost za čovječanstvo nije još uvijek nedovoljno istraženi virus, nego nesposobnost liberalnog kapitalizma (koji se sveo na predatorski kapitalizam u svojem najogoljenijem obliku) da se pandemiji odupre. I to zato što su u pitanju ‘troškovi bez novih izvora prihoda’. A to znači da je primarna opasnost za ljudski rod društveno-ekonomski sustav što ga vladajuće gospodarsko-političke oligarhije smatraju bogomdanim i nedodirljivim. Neupitnim i vječnim!
I da ne bi bilo zabune. Ovaj autor ne zagovara povratak na socijalizam u bilo kojem do sada poznatom obliku. Ali ostavlja otvorenom mogućnost da bi jedan drugi i drugačiji sustav koji bi nužno morao sadržavati i određene elemente socijalizma mogao biti (pa i bio) ono čemu treba težiti. Hoćemo li ga zvati kapitalizmom s ljudskim likom, ili socijalizmom 21. stoljeća, to nije važno. Bitan je sadržaj. U svakome slučaju, okoštale forme u svijetu dominantnog sustava pokazale su se osnovnom zaprekom u efikasnoj borbi protiv pandemije, odnosno demonstrirale su još jednom svoju najcrnju stranu, omogućavajući onima koji imaju da se liječe (pa i izliječe) i prepuštajući one koji nemaju – bolesti i smrti.
A da sa sustavom nešto (mnogo toga!) nije u redu, pokazuju i mjere što ih neke zemlje poduzimaju kako bi spasile svoje zrakoplovne tvrtke. Uglavnom se pri tome bježi od izraza ‘nacionalizacija’, ali ono što se poduzima – svodi se upravo na to. Njemačka vlada ‘upumpava’ goleme svote u Lufthansu, slično radi talijanska vlada s Al Italiom, a upravo ovih dana i Izrael je odlučio nacionalizirati svoju zrakoplovnu tvrtku El Al. Riječ je, suvišno je i spomenuti, o privatnim tvrtkama, ili o onima u kojima država ima tek manji udio. Pri tome naglasak se posvuda stavlja na privremenost tih mjera, jer šampioni kapitalizma niti mogu, niti hoće priznati njegov osnovni nedostatak. Neprikosnoveno i nedodirljivo privatno vlasništvo, privatizacija svega i svačega (od obrazovanja do zdravstva, pa čak i zatvora), slobodno tržište, ničim ometani ili ograničavani zakoni ponude i potražnje, svođenje države na servis vrlo ograničenog opsega i još manjih ovlasti, kao i profit kao jedino čemu treba težiti, kao pokretač i svrha svega, pa u krajnjoj liniji i postojanja ljudi, sve to ne samo da nije dovoljno kada se treba suprotstaviti pandemiji, već se pokazuje kao ključna prepreka u efikasnom suprotstavljanju.
Jer traži troškove bez novih izvora prihoda! Dakle, ako ne prodajemo i ne zarađujemo, ne možemo ni dati. Nikome i ništa. Pa ni lijek, pa ni vodu, pa ni dezinfekcijska sredstva.
Do kojih apsurda, do kojih nakaradnosti vodi takva ‘filozofija’, pokazuju dva primjera. Na samome početku pandemije američki je predsjednik Donald Trump pregovarao s predstavnicima jedne njemačke farmaceutske tvrtke, nastojeći ih nagovoriti da – kada uspiju napraviti cjepivo protiv Covida-19 – njegovoj zemlji prodaju ekskluzivno pravo na korištenje toga cjepiva. Da liječi sve Amerikance, pa i one Indijance koji nemaju ni dovoljno vode da nekoliko puta dnevno operu ruke? Ni govora! Zato, da napravi dobar posao. Da je Amerika uspjela kupiti ekskluzivno pravo na cjepivo, ona bi ga po svojim uvjetima mogla prodavati na svjetskom tržištu. Cjepivo za Trumpa (čitaj: kapitalizam) nije lijek, nego roba koju se profitabilno može unovčiti. Pokušaj nije uspio, jer se usprotivila njemačka vlada. I drugi je primjer vezan za Sjedinjene Države. Trump je svoju zemlju povukao iz Svjetske zdravstvene organizacije. Zato što je ona prikrivala kineske pogreške u inicijalnom suprotstavljanju pandemiji, kao što američki Predsjednik uporno tvrdi? Ni slučajno! Riječ je o tome da su sve članice Svjetske zdravstvene organizacije obvezne svako cjepivo (ili lijek) što ga razviju bez ikakve naplate staviti na raspolaganje svim ostalim članicama, a praktično cijelome svijetu. Pa onda nema ni velike zarade, ni golemog profita. Trump vjerojatno misli kako će Amerikancima uspjeti razviti cjepivo prije drugih, pa i opet za sebe želi sačuvati ekskluzivni proizvod. Da bi ga mogao prodavati i ostvarivati profit.
U svemu tome potpuno se izgubio pojam solidarnosti. Onima koji su je pokazali (Kina, Rusija, Kuba) predbacuje se ‘nepošteno ponašanje’. A na spoznaju da se sve može (i mora) mijenjati, očito će se još dugo čekati. Ima li vremena za čekanje? Nema. Postoji li, u eri opčinjenosti tehnološkim napretkom, svijest o tome da čovječanstvo kroz cijelu povijest svoj napredak zahvaljuje ljudskom umu, sposobnosti čovjeka da razvija vizije i da ih ostvaruje? Ne postoji (više ili još?). I zato smo suočeni s pitanjem sustava, a ne virusa.
Tko to ne shvaća danas, shvatit će sutra.
Autor/ica 👤Tomislav Jakić
