Pismo prijatelju
Povezani članci
Evo, dragi D, uhvatih nešto više vremena. Od rane mladosti sam shvatio da je evolucija – najtrajnija revolucija. Isto tako sam shvatio da ne postoji kontinuitet društvenog razvoja, već on biva prekidan izljevima bijesa ljudi dovedenih do krajnjih granica izdržljivosti. Bunama, ustancima i revolucijama. Kako se radi o ljudima, a to su krajnje nesavršena stvorenja, koje evolucija ničim nije podjednako obdarila, a najmanje pameću i humanošću, jasno mi je da svaki korak naprijed poduzet u idealističkom smjeru – zacrtanom prosvjećenim intelektualcima obdarenim plemenitim namjerama, koje spominješ – biva iskorišten od nepridipravih (zlikovaca; ovaj slovenski izraz mi se jako sviđa). U povijesno evolucionom smislu, kako god to aktuelnim generacijama izgledalo kao izdajstvo svetih ciljeva kojima su težili, to ipak jeste korak naprijed prema pravednijem društvu. Naravno, postoje i kontrarevolucije – kao one (ili ona) koje su se desile na Balkanu, što komplicira cijelu sliku, tako da se niukoliko ne radi o linearnom, a još manje kontinuiranom razvoju. Napredni intelektualci kroz cijelu povijest imaju moć samo upozoravati na razvoj situacije i pripremati teren za promjene, koju onda izvode mase. Einstein je otprilike rekao kako „rabadžije rade, a majstori grade“. Cijeli ovaj kapitalistički sistem je zašao u toliko antihumane vode, vođen isključivo percepcijom svega preko ostvarenog profita, da to može završiti samo na jedan jedini način (koji ti i ja, na sreću, ne ćemo doživjeti) – krvavom revolucijom. Povijest tome svjedoči, i ne znam ima li suprotnih svjedočanstava ili možda tek u zanemarivim količinama. Privilegija se privilegirani ne odriču bez borbe, a kako su ostvarene eksploatacijom imat će protiv sebe masu iskorištavanog naroda. Naravno, naroda kontra dugih, kratkih, srednjih i inih cijevi koje su za malo para potkupili da brane njihovo bogatstvo. Svakako da ne očekujem globalnu, planetarnu revoluciju, već niz manjih u pojedinim visokorazvijenim zemljama gdje se radnicima sve više oduzimaju i ograničavaju stečena prava (realna nadnica desetljećima ne raste, staž za mirovinu se povećava, proizvodnja se seli u nerazvijene zemlje zbog manjih troškova, nezaposlenost raste, prekarijat i zahtjevi za dnevnom seobom radništva sve su učestaliji, otpuštanje bez obrazloženja uzima maha,…). U svemu će nezgodno (sem gomile krvi na svim stranama) biti ono što se zbivalo nakon pobjede Oktobarske, Francuske i svih drugih revolucija: revolucija se mora braniti (ti znaš da je nakon pobjede Oktobra Zapad poduzimao niz oružanih, a kasnije ekonomskih i političkih akcija za njegovo slamanje), a to će zahtijevati udar na slobode građana. Pa smo, reklo bi se, opet na početku!!!
Daklem, nitko sretnij od mene kad bi napredak išao postepenim, mirnim putem (idealizam) a ne skokovito, izbijanjem nasilja. Dakako, možemo filozofirati o tome koliki je to, i jeli stvarno napredak, posebno ako povijest promatramo i procjenjujemo isključivo sa stajališta događanja koja su nas lično – ili naše najbliže – zahvatila. Nažalost, tako većina ljudi procjenjuje tu „termodinamiku ljudskog roda“ kako ja nazivam povijest. Kao što u fizikalnoj termodinamici sudbina pojedinačnog atoma ne mijenja stanje cijelog sustava, tako ni sudbina pojedinaca ne mijenja tokove povijesti. To ljudi ne shvaćaju. Na žalost, za razliku od atoma, ljudi pate, sjećaju se, sposobni su svetiti se (i opraštati, doduše, ali više na verbalnoj i aposteriornoj razini, kad oprost nikome više ništa ne znači. Posebno onima koje pokriva zemljica.) i slično. Mogao bih o tome danima, no cijenim i tvoje i svoje vrijeme, činjenicu da je ljeto i da nas dvoje kao jedinke ništa revolucionarno nećemo promijeniti. Tvoj maksimalni i hvale vrijedni doprinos obrazovanju i oplemenjivanju rulje (Isusovih ovčica!) bit će kad uspiješ izdati svoju knjigu. Što bih ti od srca, da ovisi o meni, priuštio. Lijep pozdrav i ugodne, nerevolucionarne francuske doživljaje, želi ti
Ladislav
P.S.
O ulozi najvećeg svjetskog (državnog) terorista u svemu tome – kojeg svi uzimaju kao primjer demokracije kojem usmjeravaju svoje ovčice – možda nekom drugom prilikom.