Pismo iz Podgorice: Što je više kleveta i laži Milo mi je miliji i draži

Izdvajamo

• Svaki političar je, posebno danas, pred dilemom: da li biti pošten ili biti izabran. Pogađate za koju opciju se najčešće opredjeljuju. Ipak, nekada su političari imali mjeru i u laganju-nije se narodu moglo obećat baš sve i svašta. Današnji političari, bez ikakvih obzira i posljedica lupetaju i obećavaju moguće i nemoguće.

Povezani članci

• Prošla sedmica
• IVO KOBAŠ: HASE – VOLIO JE, I BIO JE VOLJEN
• Hrvatska migrantska politika: Prljav granični posao za tuđe babe zdravlje
• Stjepan Mesić: Biskupi ne bi trebali voditi politiku s oltara
• Srbija: Premijer tvrdi jedno, statistika drugo
• Lajčak nije uspio nagovoriti svog štićenika Dodika da odustane od referenduma

foto: N1

Ovogodišnja kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori, koji se održavaju u neđelju, 16-og ovog mjeseca, razlikuje se od svih dosadašnjih po bezobrazluku i nesojluku nekih njenih aktera, po tome što se u njoj najviše laže, po prostačkoj, agresivnoj i primitivnoj retorici, po uvredama i otvorenim prijetnjama političkim neistomišljenicima, po količini novca koja se troši…

Piše: Savić Jovanović

Burna kampanja za parlamentarne izbore u Crnoj Gori, koji će se održati u neđelju, 16. ovog mjeseca, ulazi u završnu fazu. I prije njenog završetka može se reći da se razlikuje od svih dosad održanih u ovoj državi. U prvom redu po bezobrazluku i nesojluku njenih aktera,  po tome što se u njoj najviše laže i obećava, po prostačkoj, agresivnoj i primitivnoj retorici, po uvredama i otvorenim prijetnjama političkim neistomišljenicima, po frustracijama i patološkoj mržnji prema jednom čovjeku, po količini novca koja je utrošena, ili koja se još troši.

Idemo redom: Ako bi se i deset odsto ostvarilo od onoga što ovih dana političari obećavaju, ovaj narod bi se 17-og ujutro probudio u nekoj bajkovitoj zemlji, bez bilo kakvih tegoba, nevolja i dugova. Obećavaju se kule i gradovi. Što je partija manja to više obećava i laže. Posebno su u opticaju velike teme: hoće li Crna Gora već sredinom sljedeće godine postati punopravna članica NATO-a, ili će se smjestiti u okrilje „istočnoga carstva“ i „pravoslavne braće“, hoće li se sačuvati još krhka građevina, napravljena poslije referenduma, ili će se oburdati kao kula od karata, da li će se nastaviti put evropskih integracija, ili će se zemlja vratiti tumaranjima po bespućima dvadesetog vijeka. Običan život, koji nas čini ljudima, gotovo da je na margini u ovoj kampanji. Zašto? Pa zato što je to najveća tema, od koje nema veće, pa je naši budući izabranici rado zaobilaze, A kada se nje i dotaknu, onda se saopšte gluposti koje nijesu tačne i koje nijesu moguće. Kao na primjer obećanje Demokratskog fronta da će, preuzmu li vlast, svi građani biti oslobođeni dugova za komunalije, struju, vodu, svih poreza… tako da više nikome ništa neće dugovati. Kako i na koji način će to da urade, i od kojih para, ostaće tajna. Možda neće biti u prilici da je ikada i saopšte, jer ovakvi kakvi su nikad neće doći na vlast. Na sreću i naroda i države.

Političari često lažu i zato što mi to od njih očekujemo. Da nam kažu da nam je dobro i da će nam još  biti bolje. Pa još kada to i oroče, a onda ne ispune, malo ko i tada želi da čuje istinu. Svi tražimo neku novu nadu i novu utjehu. A, nalazimo ih i u tim lažima i obećanjima. „Svima obećavaj sve. Najbolji način da se birači pridobiju je da im se govori ono što žele da čuju. Ljudi su nezadovoljniji kandidatima koji ništa ne obećavaju nego onima koji, kada su izabrani, data obećanja ne ispunjavaju“

Ovaj  citat star je više od dvije hiljade godina. Riječ je o upustvima koje je za Marka Cicerona, kandidata za rimskog konzula, pripremio njegov brat Kvintije. U odnosu političara i naroda malo se, dakle, promijenilo za dva milenijuma. Svaki političar je, posebno danas, pred dilemom: da li biti pošten ili biti izabran. Pogađate za koju opciju se najčešće opredjeljuju. Ipak, nekada su političari imali mjeru i u laganju-nije se narodu moglo obećat baš sve i svašta. Današnji političari, bez ikakvih obzira i posljedica  lupetaju i obećavaju moguće i nemoguće.

Svi, dakle, lažu, ali najviše već pomenuti Demokratski front i njemu naklonjeni mediji.  Prosto je neshvatljivo kako se bez ikakvih moralnih i ljudskih skrupula saopštavaju ordinarne laži, poluistine i poluinformacije. Oni mediji iz 90-tih godina prošloga vijeka bili su bijelo perje pri ovim današnjim. Kakvo zastiđe etike, morala i profesionalizma. Ako bi se neko, ko ne zna pravo stanje u Crnoj Gori, informisao na osnovu onoga  što zbori Demokratski front u ovoj kampanji i što pišu i saopštavaju njemu bliski mediji, onda bi jedino pitanje bilo: zar je moguće da u ovoj ukletoj zemlji neko još živi? Ti isti mediji će sjutra ponovo početi da skviče kako je ovdje ugrožena sloboda štampe, ponovo će slati pisma od Brisela do Vašingtona i moliti da budu zaštićeni od pritiska i terora vlasti. Smijurija i haos. Ali, vazda su se ucjenjivači i reketaši najbolje snalazili u haotičnom stanju. Ovaj bolesni, agresivni  i mržnjom političko-medijski cirkus šparta Crnom Gorom i narodu, direktno u lice, sipa velike količine laži, prostakluka i primitivizma. Građani povazdan čačkaju uši i trljaju oči, ne vjerujući u sve ono što čuju i vide. Mnogi se od toga danima ne mogu otrijezniti. Ova skupina, kojom se daljinski upravlja i finansira iz inostranstva, ne libi se da udari u same temelje države, dovodeći u pitanje njenu nezavisnost  i samostalnost. Finansijeri su im iz Moskve, režiseri iz Izraela, a izvođači radova iz Srbije. Po onome što pričaju i zagovaraju, njima bi prvi zadatak bio, ako bi se dočepali vlasti, izgradnja nekoliko zatvora po Crno Gori, jer su ovi postojeći pretijesni za sve one koje smatraju tamo da smjeste. Prvog kojeg bi tamo odmah deportovali je premijer i lider DPS-a Milo Đukanović. Prosto je neshvatljivo sa kojom količinom frustracija, bijesa i mržnje govore o njemu. To ide do neukusa. Ne može se to opravdati ni činjenicom što ovi politički metuzalemi već četvrt vijeka stalno gube od Đukanovića, kao ni zbog janičarskog ponašanja da, kao strani plaćenici, opravdaju taj silni novac koji je u njih uložen.

I Demokrate Crne Gore neko debelo finansira. Gotovo da se ni jednog jutra ne mogu otvoriti novine a da iz njih ne ispadnu Demokrate-na skupocjenom papiru u obliku malih knjižica i biltena u kojima se sabiraju njihove izjave, citati i aktivnosti. Posebno je zanimljiva kampanja Socijaldemokratske partije Crne Gore, do unazad nekoliko mjeseci koalicioni partner DPS-a u njihovoj 18-godišnjoj vladavini. Kada su istjerani iz vlasti sada im ništa ne valja, niti im je ikad valjalo. Postali su žestoki kritičari svega i svačega. Dok su bili gore, u vlasti, nijesu vidjeli niti znali šta se radi dolje. Sada kada su dolje, valjda bolje vide i znaju šta se i kako radi gore. Sva opozicija, koja se ni u čemu nikad nije mogla dogovoriti, ovoga puta su jedinstveni i ujedinjeni u jednom cilju- maći sa trona Mila Đukanovića. Svi na jednoga. Nije to baš sojski ni čojski, pa ako hoćete ni crnogorski. Upravo iz tih razloga, mnogi iz redova običnih ljudi, koji dosad nijesu bili uz Đukanovića, staju na njegovu stranu, Jer, kako napisa jedan od njih: Što je više kleveta i laži, Milo mi je miliji i draži.

Na kraju, ovdje se vodi bitka za državu, a ne ko će doći na njeno čelo. Formirane su, kao i uoči referenduma, dvije kolone: crnogorska i NATO-vska naspram anticrnogorske, antinatovske i rusofilske. Ovi izbori u Crnoj Gori, dakle, nijesu poput mnogih u drugim državama, normalni i uobičajeni, na kojima se građani opredjeljuju za ova ili ona ekonomska rješenja, za bolji standard i za druga pitanja vezana za život običnih ljudi. Ne, ovdje su izbori za i protiv sopstvene države (što nema nigdje u svijetu), za i protiv ovoga ili onoga pojedinca, ili grupe, za NATO ili za majčicu Rusiju. Zbog toga je prijeko potrebno da se i na ovim izborima da glas DPS-u i onima koji vole Crnu Goru, bez obzira na neke glupe propuste, promašaje i lopovluke. Tako bi se, bar, sačuvala država od domaćih izdajnika, plaćenika i rušitelja. Snaženjem institucija sistema i ulaskom Crne Gore u NATO i EU rušiteljske namjere i strani uticaj bili bi svedeni na minimum. Da bi se u tome uspjelo, DPS bi, ukoliko dobije još jedan četvorogodišnji mandat, morao da se oslobodi iluzije o vječitoj nadmoći i nadmenoj nedodirljivosti, eliminiše iz svojih redova nesposobne, zalutale i lopove i postavi sposobne i inicijativne ljude na odgovorna mjesta koji će raditi za narod i državu, a ne za sebe i svoj džep. Zbog toga su ovi izbori toliko bitni, a poslije sljedećih izbora neće biti smak svijeta ako DPS ode i u opoziciju.