Pismo iz Podgorice: Kad poslanici nabijaju na onu stvar

Izdvajamo

• Šta je još potrebno? Možda neki redar u sali, za svaki slučaj, da bi razdvojio posvađane i umirio ratoborne. Možda neki novi kodeks o uljudnom ponašanju, pod uslovom da takav papir prihvate i oni koji su uvjereni da je uljudno sve što rade. Možda, na kraju, naši izabrani predstavnici treba da imaju i uvjerenja od odgovarajućih zdravstvenih institucija, kojima bi se potvrdila sposobnost da mogu obavljati tako ozbiljne funkcije. Ovo zbog toga kako bi se spriječilo da se neki ušunjaju tamo gdje im nije mjesto, kao što je to slučaj sa sadašnjim sastavom skupštinskog saziva.

Povezani članci

• Borba za tendere vrijedne stotine miliona KM: Ko će biti novi vladar Tuzlanskog kantona
• U Japanu konferencije o jeziku i nacionalizmu
• “Društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu i ako ostanu”
• Samoupravljanje – stremljenje epohe ili san?
• Plenkovićev fildžan viška
• Prikazujući sebe kao žrtvu antisemitizma: Amir Gross Kabiri zataškava priču o kriminalu u Aluminiju i poslovanju sa Rusijom

Foto: portalvijesti

Crnogorci jedne druge više ne vežu, odnosno ne drže za riječ kao nekad, pa je otuda razumljivo što su iz upotrebe gotovo nestale riječi poput: povjerenje, čast, poštenje, dostojanstvo, samopoštovanje, odgovornost… One su ustukle pred riječima kao što su: lopov, mafijaš, kriminalac, bagra, fukara, džukela, izdajnik…

Piše: Savić Jovanović

U Crnoj Gori već nekoliko mjeseci, bar što se javne političke scene tiče, nema ništa novo: gotovo isti ljudi i dalje isto pričaju, isti ih slušaju i gledaju i, gotovo, isto komentarišu. Otprilike: zar je moguće da naši izabrani predstavnici naroda, posredstvom malih ekrana, saspu u lice javnosti neke skaredne riječi, prostakluke i druge gadosti, od kojih bi se iole pristojan čovjek, sa dva prsta obraza, zastidio. Uz to još i spremnih  za pravljenje raznih performansa, čak i fizičkih obračuna, i to u Skupštini Crne Gore. Zar oni takvi treba da nam kroje naše sudbine i živote. Oni, koji bez posljedica mogu do mile volje da lažu, izmišljaju, psuju i vrijeđaju, pa čak da recikliraju i uništavaju knjige. Oni, među kojima se nalaze neki kojima bi im više odgovarala neka specijalizovana ustanova, zbog njihovog zdravlja, ali i zdravlja ovoga naroda i opšte političke higijene.

Na javnoj sceni su se vratile u upotrebi neke riječi, za koje smo mislili da su davno potrošene i zaboravljene. Nažalost nijesu, pa se one danas bezbrižno izgovaraju, uobičajeno, gotovo svakodnevno. Crnogorci jedni druge više ne vežu, ili ne drže za riječ kao nekad, pa je otuda razumljivo što su iz upotrebe gotovo nestale riječi poput: povjerenje, čast, poštenje, dostojanstvo, samopoštovanje, odgovornost… One su ustukle pred riječima, kao što su: lopov, mafijaš, kriminalac, bagra, fukara, džukela, izdajnik… U Crnoj Gori danas reći nekom da je lopov, gotovo je isto kao reći „zdravo“, ili „dobar dan“. Sve ove riječi zorno promovišu izabranici naroda, koji su pretvorili Skupštinu u cirkus i vašar sujete, taštine, primitivizma i sirovog nasilja, ili u rijaliti, koji se mnogo ne razlikuje od drugih, ni po nivou komunikacije ni po intelektualnim kapacitetima mnogih učesnika.

Istina, politički dueli u novije vrijeme su omiljena zabava dokonih ljudi. Ali, obične uvrede su postale dosadne i neinteresantne. Publika poštuje civilizovane, ali im se nešto pretjerano ne raduje. Više je zainteresovana za one sklone svađi, psovkama i tučama, jer i sama povlađuje  primitivizmu i niskim strastima. Oni izaslanici naroda koji sa skupštinske govornice jedan drugom kažu da je „rekovalescent“, da ga „nabije na onu stvar“, da je džukela, mafijaš, kriminalac …, sigurno da će biti ponosni na svoje duhovite dosjetke i da će im prijati likovanje neobrazovanog puka: „Viđe li što mu reče“. Da li nas je šokirao ispad nekoliko poslanika u crnogorskoj skupštini koji su se, u međusobnoj komunikaciji, tako sočno čašćavali? Ipak, jeste. I te kako. Mislilo se da se od „najboljih među nama“ ne može desiti da tako padnu na niske grane i pokažu svoje ružno lice. Nažalost, kao da se ništa nije promijenilo i kao da su se devedesete godine prošloga vijeka vratile svom žestinom na javnoj i političkoj sceni Crne Gore. I tada i sada su akteri gotovo isti. Sve to podsjeća da je crnogorsko društvo još duboko podijeljeno i da 10 godina od obnove nezavisnosti nije ništa uticalo na „evoluciju“ nekih pojedinaca i grupacija da budu uljudniji, dostojanstveniji, građanskiji, da se oslobode, zabluda i frustracija. Kao što je to slučaj, recimo, sa Demokratskim frontom, opozicionom političkom grupacijom, koja živi u nekom virtuelnom svijetu i čija je mržnja prema predsjedniku Vlade Milu Đukanoviću nadjačala svaku zdravorazumsku logiku i ponašanje. Odnos prema Đukanoviću tako postaje njihov nervozni susret sa svojim licem, pred kojim se suština zataškava prostotom, vrijeđanjem, bijesom i drugim gadostima.

A ta suština je da su ignorisani i od vlasti i od drugog dijela opozicije koja je ušla u vladu izbornog povjerenja. Što je najgore, ignorisani su i od naroda. Ignorišu ih ovih dana i parlamentarci zemalja članica NATO kojima šalju pisma u kojima ih kume i mole da ne ratifikuju protokol o pristupanju Crne Gore Alijansi. Zbog toga su nervozni i bahati prema svima: vlast i DPS su za njih kriminalci, lopovi i mafijaši, a ostatak opozicije prodane duše i izdajnici. Ako neko iz Brisela nešto pozitivno kaže o Crnoj Gori, odmah graknu iz ove grupacije da je ova vlast uspjela da korumpira mnoge koji stoluju u sjedištu Evropske Unije. Oni su, dakle, jedini moralni, ispravni i sposobni da ovu državu spasu od sunovrata, a narod izvuče iz nemaštine i bijede.  Oni su jedina i prava opozicija ovom režimu, mada, doduše, ima još dosta kandidata za taj „mučenički“ posao i status. Kako rade i kako se ponašaju oni, a bogami i neki drugi, svi su oni opozicija: neko državnosti Crne Gore, neko njenom putu u NATO, a poneko njenoj multietičnosti. Za ovakve predstave iz crnogorske Skupštine, i ne samo iz nje, dio krivice, ako ne i najveći, snosi DPS kao najveća i vladajuća partija. Ko će još da poštuje poslovnik o radu Skupštine, etički kodeks i druge bezvrijedne papire, ako se svjesno krši Ustav i drugi zakoni. Od vlasti, nažalost, odnosno od DPS-a. U ovoj zemlji kao da je sve dovedeno do apsurda: svako priča i radi šta hoće i kako hoće, počev od srpskih popova do poslanika, pa i drugih pojedinaca i institucija. Sve oni to rade, kakve li ironije, o trošku ove države, odnosno njenih građana.

Kako sačuvati Skupštinu od bahatih, nesposobnih i bezprizornih i vratiti nekadašnji ugled ovom parlamentarnom domu koji je uživao u regionu, a i šire. Sa ovom postavom naših izabranika, skoro nikako. Treba se strpjeti još nekoliko mjeseci i sačekati nove ljude koji će sjesti u skupštinske klupe, nakon oktobarskih izbora. Treba se nadati da će oni biti mnogo uljudniji i vaspitaniji od ovih sadašnjih i da će više voditi računa o rješavanju brojnih pitanja što tišti ovaj narod, nego o uvredama , prostaklukom i jeftinim dosjetkama za koje ne snose bilo kakve posljedice, jer su zaštićeni gotovo kao pande. Za očekivati je da će do promjena doći i u poslaničkom klubu DPS-a, čiji sadašnji sastav ne uliva neko preveliko povjerenje. Nijesu oni za to previše krivi, već oni koji su ih tu doveli i postavili. Gledajući na duže staze, uvijek je isplativije birati sposobnije, a ne poslušnije, iako ove druge šefovi i lideri više vole, ali ih manje cijene. Šta je još potrebno? Možda neki redar u sali, za svaki slučaj, da bi razdvojio posvađane i umirio ratoborne. Možda neki novi kodeks o uljudnom ponašanju, pod uslovom da takav papir prihvate i oni koji su uvjereni da je uljudno sve što rade. Možda, na kraju, naši izabrani predstavnici treba da imaju i uvjerenja od odgovarajućih zdravstvenih institucija, kojima bi se potvrdila sposobnost da mogu obavljati tako ozbiljne funkcije. Ovo zbog toga kako bi se spriječilo da se neki ušunjaju tamo gdje im nije mjesto, kao što je to slučaj sa sadašnjim sastavom  skupštinskog saziva.