Pismo iz Podgorice: Bura se još ne stišava

Povezani članci

• Hrvatski sitnopis o Velikom ratu
• Direktni prijenos HDZ-ove propasti
• Lista za dijasporu
• Spašavanje vojnika Dinkića
• GENERALI MRTVE VOJSKE: OD KOČE DO DIVJAKA
• O identitetu i popisu

Foto: APP/Risto Bozovic

U današnjoj podjeli globalne moći i sferi uticaja velikih,  našla se, ne svojom krivicom, i malena Crna Gora. Hoće li Zapad, poslije ukrajinske i sirijske krize, gdje baš i nije preslavno prošao, sada imati autoritet i u decembru poslati pozivnicu Crnoj Gori za članstvo u NATO, i pored otvorenog  protivljenja Rusije?

Piše: Savić Jovanović

Da je kojim slučajem Crna Gora bila članica NATO-a niko posebno nebi  reagovao na tek minule proteste dijela opozicije u Podgorici, još manje,  ne bi bilo toliko graje i halabuke, ne samo od domaćih aktera na političkoj i medijskoj sceni, već i inostranih. Ne bi zbog toga što se u Podgorici desilo ono što se tako često dešava u drugim gradovima i državama svijeta, kada nezadovoljni građani, ili protestanti, izražavajući neslaganja sa pojedinim potezima vlasti, počnu da ruše, napadaju policiju i nasiljem pokušaju da ostvare svoj cilj, budu uklonjeni i rastjerani da bi se sačuvala imovina i uspostavio  javni red i mir. I to sa mnogo većom primjenom sile, nego što je to bilo u glavnom gradu Crne Gore. To se tamo radi bez prevelike nervoze i natege i bez naročite medijske i svake druge pompe i nadimanja.

Pa čime je to, onda, malena Crna Gora zaslužila da bude više dana u centru pažnje i direktno pod reflektorima regionalnih i svjetskih centara moći? Neće, valjda, biti da je nekoliko stotina demostranata zaslužilo toliku pažnju. Ne, svakako, već  su  oni bili povod za odmjeravanje snaga i ispoljavanje interesa, kako na domaćoj, tako i na međunarodnoj političkoj sceni. Domaći izvođači radova su pokušali da sprovedu u djelo nečije zamisli da Crnu Goru odvrate od ulaska u NATO i dobijanja pozivnice u decembru. To organizatori protesta nijesu previše ni krili, već su to svakodnevnim potezima i izjavama jasno saopštavali, još od ljeta, da će se to desiti, ali prvo treba, milom ili silom, obuzdati ovu vladu. Ako se u tome ne uspije, onda treba izazvati incidente i nerede, kako bi se Crna Gora u očima svjetske javnosti predstavila kao nestabilna zemlja, a kao takvoj nije joj mjesto među civilizovanim državama i narodima. To se zorno moglo vidjeti i na protestu, održanom u subotu veče, kada su, poslije zapaljive retorike čelnika Demokratskog fronta, demonstranti nasrnuli na policiju koja je bila primorana da reaguje. To su, dakle mogli da vide svi: od Vašingtona, Pariza i Londona, do Berlina, Zagreba, Ljubljane  i Sarajeva. Ali to nijesu htjeli da vide zvanična Moskva, neki klerikalno-nacionalistički krugovi u Srbiji, kao i nekoliko podgoričkih i beogradskih tabloida. Zašto je njima pao mrak na oči, pa nijesu vidjeli ono što svi drugi jesu. Pa zato što ta njihova logistička i druga pomoć Demokratskom frontu nije dala očekivane rezultate, pa u razočarenju i bijesu saopštavaju i ono čega nije ni bilo. A, koliki je njihov bijes najbolje se očituje u primjeru kada su pojedini čelnici Demokratskog fronta izvrijeđali ambasadorku Njemačke u Podgorici Gudrun Štajnaker, konstatacijom da je „beskrajno neprofesionalno, a posebno diletantski za jednu ambasadu da svoje viđenje i zvanične ocjene formira na osnovu izvještavanja režimskih medija“. Na tome se nijesu zaustavili, već su dalje izjavili da je njemačka spoljna politika  „licemjerna“ i da Njemačka „već duže vrijeme nema svoju autonomnu, prepoznatljivu i učinkovitu spoljnu politiku na Balkanu“. A šta je to rekla njemačka ambasadorka? Samo ono što je prenijela gotovo sva regionalna i svjetska štampa, čak i nekoliko ruskih medija (izuzev podgoričkih i beogradskih tabloida), da su organizatori protesta krivi za nerede i da moraju odgovarati. Dakle, ovaj frontovac  sirovo i trapavo kritikuje ambasadorku što je samo izjavila ono što je svojim očima vidjela, ali ni on ni drugi ni jednom riječju nijesu se distancirali od stavova Amfilohija Radovića, ili od bezočnih laži i podmetanja Kurira, Vijesti, ili nekih beograskih „analitičara“. Ovaj primjer  podsjetio me je na jedan događaj iz ratnih dešavanja devedesetih godina prošloga vijeka, kada je JNA sa okolnih brda gađala Dubrovnik. Između zidina starog grada šikljao je gusti dim. U izvještaju sa terena podgorički novinar je napisao da su to Dubrovčani zapalili gume i da je, odgovarajući na primjedbu urednika, kazao da mu je iz vojnih struktura naređeno da tako piše. Možda je i ovom lokalnom anonimusu isto tako naređeno da izjavi to što je izjavio o ambasadorki i njemačkoj spoljnoj politici. Jer, ne vjerujemo da je toliko „slijep kod očiju“.

Možda bi drugačije sve bilo da je država bila malo mudrija i strpljivija, tim prije što su raspolagali sa svim podacima i činjenicama. Tako se znalo da zvanični Kremlj se protivi ulasku Crne Gore u NATO i da će, prema tome, podržati proteste. Srpska crkva i neki beogradski intelektualni i nacionalistički krugovi su takođe pružili logističku pomoć organizatorima protesta, a uz njih su bili i neki podgorički, beogradski i ruski mediji. Nijesam siguran da organizatori nijesu imali podršku i od nekih pojedinaca i jataka iz strukture vlasti. Znalo se i vidjelo da su dvadesetodnevni protesti na izdisaju, da je šatorsko naselje ispred Skupštine Crne Gore ostalo bez stanara, da su organizatori protesta već razmišljali kako bezbolnije napustiti šatore i večernje performanse. Trebalo ih je pustiti još samo nekoliko dana i oni bi već bili pokojni. Policija je, međutim, čelnicima Demokratskog fronta ponudila slamku spasa. Postavlja se pitanje, čija je to procjena bila da se oni ožive, da se jednom propalom projektu udahne novi život, da se već sluđena i tabloidizirana javnost dodatno iziritira?

Kada je već policija 17-og ovog mjeseca uklonila šatorsko naselje i poslala kući oko 40 (i slovima: četrdeset) spavača i istog dana uveče rastjerala demostrante, koji su izazvali nered i divljanje po podgoričkim ulicama, u Crnoj Gori je, a i šire, sljedećih sedam dana (do posljednjih subotnjih protesta) proteklo u nerazumnom podizanju tenzija i  spinovanja javnosti. Samo nekoliko časova pošto je uklonjen šatorski cirkus, velika Rusija je bila zabrinuta za 40 spavača koje je policija makla sa podgoričkog asfalta i  poslala ih  da spavaju u svoje tople domove, pa je preko svog Ministarstva inostranih poslova izrazila „žaljenje“  što je mirni protest grubo prekinut. Oglasili su se korektnim saopštenjima i Vašington i Brisel, a iz sjedišta NATO-a poslata je poruka, potpuno primjerena događaju: „To  su unutrašnja pitanja i Alijansa smatra to minornim pitanjem da bi se o njemu izjašnjavala“.

U Crnoj Gori, međutim, digla se kuka i motika. Svi su našli za shodno da nešto kažu, saopšte, izjave, predlože… Reaguju  stranke i partije, NVO, razna udruženja, organi i organizacije, pojedinci. Nijesu mirovali ni književnici i naučnici, akademici i dijaspora. Održane su sjednice Vijeća za nacionalnu bezbjednost, odgovarajućeg skupštinskog odbora, čak i Skupština Crne Gore. Kao da se čitava država tresla. Preveliki značaj je dat jednom uobičajenom događaju,  kakvih u drugim državama ima svakodnevno.  Moguće da je falilo malo više mudrosti i strpljenja, iako se uglavnom reagovalo na neviđene propagandne torture i bezočna laganja,  forsiranih u podgoričkim i beogradskim medijima, mada ni čelnici Demokratskog fronta se nijesu previše držali ni političkog ni ljudskog morala i dostojanstva u svojim izjavama. Na primjer, izjaviti da je „Crna Gora pred početak građanskog rata“, ili da je „Milo Đukanović u 18,30 časova avionom napustio zemlju“, imalo je za cilj da se napumpaju tenzije, proizvede uznemirenost kod građana, unese nervoza i izazove reakcija. Čelnik DF-a, četnički vojvoda Andrija Mandić, bio je potpuno svjestan laži koju je saopštio već  zajapurenim i na akciju spremnim demostrantima o Đukanovićevom napuštanju zemlje, ali je previdio da se tom šarlatanskom izjavom, opasno igra sa stabilnošću države i naroda. Nijesam siguran da bi i sam Mandić u toj igri dobro prošao.

Šta se može zaključiti poslije svih ovih dešavanja u Podgorici? Prvo, podrška Rusije ovim protestima (da li samo retorička) bila je očigledna, ne samo zbog četiri saopštenja, koje je njihovo Ministarstvo inostranih poslova izdalo u roku od dvadeset i nešto dana, već i jasnih izjava njihovih zvaničnika, posebno članova ruske Dume. U tome se slažu, kako crnogorski, tako i neki zagrebački  i beogradski analitičari, koji konstatuju da „Rusija sve više mešetari ovim regionom“, jer pokušava, a to i ne kriju, da Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Srbija ne postanu članice NATO-a. O ruskoj podršci protestima u Podgorici i želji Moskve da zadrži uticaj na Balkanu, piše i moskovski dnevnik Komersant, a američki senator Džon Mekejn prije dva dana je izjavio sljedeće: „Rusija podržava opoziciju u Crnoj Gori i ovo su opasna vremena sa Putinom u akciji“. Da se nešto iza brda valja, može se zaključiti i iz indikativne izjave srpskog premijera Aleksandra Vučića da „neko ulaže mnogo napora u destabilizaciju zapadnog Balkana“.

U današnjoj podjeli globalne moći i sferi uticaja velikih,  našla se, ne svojom krivicom, i malena Crna Gora. Hoće li Zapad, poslije ukrajinske i sirijske krize, gdje baš i nije preslavno prošao, sada imati autoritet i u decembru poslati pozivnicu Crnoj Gori za članstvo u NATO, i pored otvorenog  protivljenja Rusije? U tom iščekivanju povećava se nervoza među domaćim izvođačima radova, njihovim nalogodavcima, kao i živahnim nacionalističkim krugovima, koji još nijesu skinuli korotu od 21. maja 2006. godine, odnosno od obnove crnogorske nezavisnosti. Nebi se moglo reći da te nervoze nema i među pristalicama crnogorskog puta ka NATO-u. Ipak, na kraju se može sa sigurnošću reći  da bi ta pozivnica značila mnogo za Crnu Goru, a i šire. Obezbijedila bi se veća sigurnost i bezbjednost i građana i države, tenzije bi splasnule, ratne trube i pokliči utihnuli i rastjerale „ale i vrane“  koje često grakću nad ovim prostorom. Još je samo malo do decembra, izdržaće se.