Pismo gluhom savezniku

Izdvajamo

• Ali, istini za volju, postoji i kontekst koji potkopava vjerodostojnost Lambornovih prigovora Hrvatskoj: kakvog smisla ima prigovarati članici NATO-a i privrženoj protuputinovskoj saveznici – predsjednik je od premijera neusporedivo manje utjecajan - dok istodobno SAD u čak dvije Hrvatskoj susjedne zemlje očito idu na ruku otvoreno proputinovskim vlastima? Kakva je vjerodostojnost prigovora hrvatskom premijeru Plenkoviću, koji se sav polomi ne bi li dokazao vjernost antiputinovskoj koaliciji i savezništvu s Ukrajinom, dok Vučić i Dodik na nekoliko stotina kilometara od Zagreba stvaraju strateško uporište putinizma, a SAD sve to promatraju blagim pogledom pokrovitelja? Činilo bi se gotovo vjerodostojnijim da je Lamborn zamijenio svoje adresate, pa kritičko pismo o sadašnjoj američkoj politici prema Balkanu poslao Blinkenu, a da ga je istodobno – naslovio i na hrvatskog premijera.

Povezani članci

• Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino!
• Viktor Ivančić: Spoj nacionalizma i tržišta realiziran kroz sramotnu kulturnu devastaciju
• Živimo maglovitu i zagađenu stvarnost
• O ljudskim štitovima
• Pokrenuta akcija pomoći Tuđmanovoj stranci: Pomozimo Hdz-u da skoči sa litice
• ZLATKO JELISAVAC: Levica koja nije kritički raspoložena i nije levica

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Hrvatska je bila posljednja članica EU-a koja je potpisala Ugovor o uzajamnoj pravnoj pomoći (MLAT) sa SAD-om koji je stupio na snagu u siječnju 2023. Zašto Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) i hrvatski pravosudni sustav odbacuju kaznene prijave i odbijaju istražiti ozbiljne optužbe za međunarodno pranje novca u gradu Rijeka i Hrvatskoj?

Piše: Boris Pavelić

Prigovori i pitanja što ih je američki kongresmen Doug Lamborn 7. rujna poslao u pismu hrvatskome premijeru Andreju Plenkoviću, u Hrvatskoj su izazvali neočekivano mlake reakcije. Vlada zasad nije službeno reagirala; premijer Plenković pismo je komentirao gotovo neslužbeno, odgovarajući tek na pitanja jednoga saborskog zastupnika i novinara; predsjednik Republike Zoran Milanović ni tako, a ni mediji nisu se tim pismom pretjerano bavili. Izostaju li reakcije zato što je pismo tako žestoko kritično? Nije nemoguće.

Lambornovo je pismo, naime, iznenađujuće oštro. Odaslano, osim premijeru Plenkoviću, i američkome državnom tajniku Anthonyju Blinkenu, ono već na samom početku govori o “duboko ukorijenjenoj sustavnoj korupciji koja dopušta prodor ruskog utjecaja na našeg regionalnog saveznika.” Premda objavljeno naizgled bez jasnog povoda, ono kritizira cijeli spektar hrvatske politike; i premda je koncentrirano na korupciju u gospodarstvu, jasno je kako Lamborn zapravo sumnja kako je Hrvatska, zbog snažnoga ruskog utjecaja, nepouzdan partner Americi, ma koliko bila članica NATO-a.

“Gospodarske veze Hrvatske s Rusijom dobro su poznate”, napisao je Lamborn. “Hrvatska kompanija s najvećim prihodima, Fortenova, u djelomičnom je vlasništvu Sberbanka kojim upravlja Kremlj, a koji drži udio od 42.5%. VTB banka, koja je u ruskom vlasništvu, također drži udio od 7.5% u Fortenovi”, precizirao je Lamborn, upozoravajući kako je “važno da SAD ne dopušta istočnoeuropskim članicama NATO-a da nastave dočekivati zloćudni utjecaj protivničkih nacija koje prijete našoj kolektivnoj nacionalnoj sigurnosti”.

Podsjetio je i na poteze hrvatskog predsjednika Milanovića koji su se mogli protumačiti – pa su HDZ i ruski mediji to i učinili – kao proruski: na Milanovićev veto obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, protivljenje pristupanju Švedske i Finske NATO-u, skepsu prema naoružavanju Ukrajine i njezinome partnerstvu s Hrvatskom… “Iako je hrvatska vlada kolektivno stala uz ukrajinski narod, sentimenti i antizapadni ispadi predsjednika Milanovića, uključujući njegove kritike na račun slanja oružja u Ukrajinu, upozoravaju na prorusku prisutnost u regiji”, ustvrdio je Lamborn. Slične je zamjerke iznio i protiv Milanovićeve prethodnice Kolinde Grabar-Kitarović, ustvrdivši kako je Milanović samo nastavio njezinu “prorusku politiku”.

Potom je Lamborn u pismu iznio niz argumenata u prilog svojoj temeljnoj tvrdnji: da je Hrvatska duboko korumpirana zemlja u kojoj američki investitori bivaju blokirani, čak podvrgnuti “iznuđivačkim praksama”. Na kraju pisma, Lamborn je od Plenkovića “do 30. rujna” zatražio odgovore na šest pitanja koja vrijedi citirati:

Kad će Hrvatska ukloniti barijere američkim privatnim investicijama koje ne plaćaju mito?

Zašto Hrvatska i posebno grad Rijeka koriste iznuđivačke prakse prema američkim investicijama i potkopavaju Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja koji je stupio na snagu 20. lipnja 2001.?

Hrvatska je bila posljednja članica EU-a koja je potpisala Ugovor o uzajamnoj pravnoj pomoći (MLAT) sa SAD-om koji je stupio na snagu u siječnju 2023. Zašto Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) i hrvatski pravosudni sustav odbacuju kaznene prijave i odbijaju istražiti ozbiljne optužbe za međunarodno pranje novca u gradu Rijeka i Hrvatskoj?

Zašto hrvatske vlasti nisu zatražile pomoć od američkih vlasti u slučajevima sumnje na međunarodno pranje novca u Hrvatskoj s novcima koji potječu iz Irana, Nigerije, Rusije, Lihtenštajna, Češke Republike i Kine, među ostalim zemljama?

Tko su stvarni vlasnici strateške infrastrukture unutar i van Luke Rijeka i kompanija koje primaju sredstva američkih poreznih obveznika: Luke Rijeka, koja nadgleda ‘usluge u pomorskom prometu, lučke usluge, te usluge skladištenja i špedicije i koja je najveći koncesionar za pretovar suhog tereta u Hrvatskoj’? Zagreb Deep Sea kontejnerskog terminala u gradu Rijeci – tko su koncesionari/stvarni vlasnici? Tvrtke Gasfin koja posjeduje obližnje zemljište, potrebno za razvoj faze 2 LNG terminala na otoku Krku? Građevinske tvrtke GP Krk i njenih podružnica koje su dobile svaki građevinski ugovor za projekte koje financiraju američki porezni obveznici u gradu Rijeka? Brodogradilište Viktor Lenac koje popravlja brodove američke mornarice?

Zašto je Hrvatska dopustila da luksuzna jahta Irina Vu od 114 stopa (35 metara) u vlasništvu uzbekistanskog oligarha Ališera Usmanova, bliskog saveznika ruskog predsjednika Vladimira Putina, napustiti hrvatsku marinu Murter u siječnju 2023. godine, dok je bila držana pod međunarodnim sankcijama?”

Andrej Plenković u svom se komentaru potrudio minimizirati Lambornov dopis. “Pa ja sam dao službama da malo vide o čemu se radi”, blazirano je, kako on to dobro zna, odgovorio na novinarsko pitanje u ponedjeljak, 18. rujna, tri dana nakon što je objavljena vijest o pismu. Plenković dodaje kako je kongresmen Lamborn “prije nekoliko mjeseci bio u Hrvatskoj” u jednom izaslanstvu američkog Kongresa, “mi smo ga čak i primili”, a sastanak “sjajan, odjeci, njihovi komentari, bilo je sve pozitivno”. Plenković tvrdi da je pismo “skuhano tu negdje” – u Hrvatskoj, hoće reći. “S kim se on u međuvremenu sastao, znate kako je to oko američkog Kongresa, kao i oko Hrvatskog sabora ili Europskog parlamenta, postoje različite lobističke skupine koje oni primaju na sastanke, pa im netko ispriča neku priču, pa netko od njihovih asistenata napiše neko pismo”. Slično je Plenković odgovorio i saborskom zastupniku Milanu Vrkljanu, koji ga je za Lambornovo pismo pitao u Saboru 18. rujna. “To nije pisao sam, nije pisao u dokolici, nije pisao ničim izazvan. Pisao je na temelju nečijeg inputa. Taj input je, koliko ja mogu razumjeti, došao više od tu negdje, iz naših kuhinja i laboratorija, a puno manje iz SAD-a”, kazao je, uz ostalo, Plenković, i dodao: “Nama kao Vladi nije poznato, a vjerujem da bi nam bilo poznato, da je bilo koji ulagač u Hrvatsku, a da je iz SAD-a, imao bilo kakav problem, a kamoli bilo kakvu ucjenu”. Prema Plenkovićevim riječima, kongresmenu Lambornu odgovorit će hrvatski veleposlanik u Washingtonu – i ta najava svjedoči da Plenkovićeva vlada to pismo ne doživljava kao uistinu alarmantan dokument.

Doživljavala ili ne, prigovori i pitanja što ih je postavio Lamborn vrijedni su ozbiljnog razmatranja. Jest, intervencije Zorana Milanovića proruske su, davao ih on namjerno ili ne; a ako u Luci Rijeka uistinu djeluje kakav proputinovski utjecaj – o tome uvjerljivih dokaza zasad nema, ali za sumnje što ih je iznio Lamborn zna se otprije – vrijedno bi to bilo raščistiti, tim više što postoji bar još jedna nekad vrijedna riječka tvrtka čiji je ugled posljednjih godina dramatično srozan, a taj su proces pratile sumnje – istina, nikad dokazane – u pažljivo prikriveni (pro)ruski utjecaj.

Ali, istini za volju, postoji i kontekst koji potkopava vjerodostojnost Lambornovih prigovora Hrvatskoj: kakvog smisla ima prigovarati članici NATO-a i privrženoj protuputinovskoj saveznici – predsjednik je od premijera neusporedivo manje utjecajan – dok istodobno SAD u čak dvije Hrvatskoj susjedne zemlje očito idu na ruku otvoreno proputinovskim vlastima? Kakva je vjerodostojnost prigovora hrvatskom premijeru Plenkoviću, koji se sav polomi ne bi li dokazao vjernost antiputinovskoj koaliciji i savezništvu s Ukrajinom, dok Vučić i Dodik na nekoliko stotina kilometara od Zagreba stvaraju strateško uporište putinizma, a SAD sve to promatraju blagim pogledom pokrovitelja? Činilo bi se gotovo vjerodostojnijim da je Lamborn zamijenio svoje adresate, pa kritičko pismo o sadašnjoj američkoj politici prema Balkanu poslao Blinkenu, a da ga je istodobno – naslovio i na hrvatskog premijera.