Pih!

Izdvajamo

• Ova priča mi je automatski pala na um kada sam pročitao reakciju bivšeg ministra kulture Hasanbegovića kojem “za dom spremni” u Jasenovcu ne smeta jer je oca njegove majke likvidirao Tito i uzeo im svu imovinu, pa je i ona uznemirena jer Tito ima trg u Zagrebu. Time po ko zna koji put pokušava izjednačiti ustaške i partizanske zločine, traljavo pokušavajući preskočiti činjenice da su ustaše najveće izdajice upravo vlastitog hrvatskog naroda, čija ideologija je bila, kako je to već puno puta dokazano, zločinačka i u ideji i u izvedbi, te čiji je primarni cilj bio totalno istrebljivanje Srba, Jevreja i Roma. Zločini partizana koji su se, naravno, (i na žalost!) desili su bili višestruko manji nego što ih nova hrvatska desnica, ali i njihovi ideološki istomišljenici u BiH i Srbiji, žele prikazati. Ti zločini su u velikoj većini slučajeva bili motivirani prvenstveno osvetom za sva zlodjela koje su domaći izdajnici napravili za vrijeme četvorogodišnjeg krvavog naci-fašističkog pira uključujući i Jasenovac.

Povezani članci

• Oliverova »Jama«
• Amer Tikveša: Zlikovci iz mog komšiluka
• KOLINDA JE KRENULA NAGLO
• Vijeće Evrope: Nedostatak transparentnosti vlasništva medija
• Petar Jeleč: Vlast treba opet formirati bez HDZ-a
• Izložba Dragane Nuić-Vučković u ponedjeljak u Zvonu

Foto: Tom Dubravec / EPH

Jednom prilikom sam Antonija pitao, kako to da se smatra ljevičarem, odnosno, kako nema mržnju prema crvenim jer su mu oni ubili oca? Antonio mi je na pitanje vrlo decidirano odgovorio da su fašisti ubijali sve po redu i da su za vrijeme Španjolskog građanskog rata počinili puno više zločina nego što su to napravili crveni, što je usput budi rečeno provjerena istorijska činjenica. Uz to je dodao da je Franko bio uz Hitlera i Mussolinija, koji su selektirano uništavali čitave narode iz rasne mržnje. Jasno se sjećam da je, kada mi je to pričao, nekoliko puta uskliknuo “exterminio” – “istrebljenje”, čime je svojim suženim vokabularom vjerovatno želio energično rezimirati samu bit naci-fašizma – istrebljenje onih ljudskih grupa koje su se smatrale “nižim rasama.“

Francisko Viljegas je moj španski brat. Ironija sudbine je htjela da se upoznamo tek u studentskom domu u Moskvi gdje smo kao cimeri dijelili sobu, iako smo obojica studirali na istoj katedri istog univerziteta u Španijolskoj. Vrlo brzo smo postali nerazdvojni drugovi, a naš drugarski sentiment je ostao nepotrošen do današnjeg dana. Ja sam puno puta bio u gostima kod njegove obitelji u El Ejidu, malom andaluzijskom gradu na Obali sunca (Costa del Sol) na Sredozemnom moru. Taj grad je poznat kao regionalni ekonomski centar zbog razvijene zemljoradnje u plastenicima iz kojeg veliki dio Europe uvozi voće i povrće.

Lola, njegova mama, je bila medicinska sestra a njegov stari, Antonio, je bio stolar. Oboje su dosta stariji ljudi, već nekoliko godina u penziji, ali još uvijek puno aktivniji od mnogih penzionera koje znam. Ono najvažnije za mene je da u svom životu nisam nikada upoznao dobrodušnije ljude od obitelji Viljegas. Dok sam živio u Španjolskoj, Franciskova mama je imala specifičan način pozivanja u goste, nazvala bi me na telefon i naredila da dođem jer se nešto kuha, ili bi koristila nekakve slične majčinske strategije, “dođi da pomogneš”, i tome slično.

Za vrijeme boravka kod Viljegasa najdraži dio dana mi je uvijek bio odlazak na njihovu farmu “el cortijo”. To je neka vrsta vikendice i mediteranske konobe na nekoliko dunuma zemlje na kojoj Antonio provodi svoje penzionerske/radne dane. Ono najinteresantnije je da se tamo nalazi pravi mali zoološki vrt pun domaćih životinja koje slobodno šetaju, pasu, kljucaju, a raste i svakakvo voće koje je nezamislivo u našem podneblju.

U njihovom životu postoji konstanta koja se na moju veliku sreću ne mijenja kada sam ja tamo. Antonio ode na farmu u pet-šest ujutro, a mi po njega dođemo oko podne da ga odvedemo na ručak. Već iz iskustva znam da ćemo po dolasku na farmu naći Antonija kako sa susjedima zemljoradnicima pije neku domaću lozu brlju ili maravan vino, te mezi neke čudne kombinacije sušene ribe, dimljenog mesa i sirovog sezonskog povrća.

Kad malo popiju, Antonio insistira da ga zovu Gainza, po slavnom nogometašu Agustinu Piru Gainzi, koji je čitavu svoju nogometnu karijeru odigrao u Atletiko de Bilbao. Svi govore da je Antonio kao mladić bio izvrstan nogometaš zbog čega su ga nekad davno i prozvali Gainza. Antonio uvijek dodaje da su i on i Gainza igrali “extremo izquierdo”, “ekstremno ljevo” (krilo op. aut.), čime nabacuje svojim sugovornicima da je on ljevčar. A Španci ko Španjolci, uvijek spremni da se posvađaju na ideološkoj osnovi. Čim Antonio spomene ekstremno lijevo krilo, ovi oko njega u glas kriknu “crveniiii”, aludirajući na komuniste. Antonio nikada ne ostaje dužan pa im dižući prst u vis viče “šutite fašistiiiii!” Kad god se ja nađem tu, on standardno pokaže prstom na mene i kaže “Evo ga, njihov Tito se tukao protiv Hitlera dok se vaš Franko s njim ljubio i grlio”. Antonio ima na umu poznati sastanak između Hitlera i Franka koji se održao u gradiću Hendayi (okupiranoj Francuskoj) kada su se ova dvojica zaista srdačno sreli. Taj susret je simboličan povijesni čin koji španjolski ljevičari rado unose u polemiku kao važan argument protiv svojih desničarskih oponenata, odnosno, protiv onih elemenata španjolske desnice koji bi danas rehabilitirali generalisimusa Franka.

Antonio uvijek ponosno i prkosno govori da je on “crveni”, što na Mediteranu i ne indicira na neku posebnost, osim ako se ne uzme u obzir specifična sudbina ovog dobrog čovjeka. Naime Antonio se rodio 1936. godine, na samom početku Španskog građanskog rata, u dobrostojećoj obitelji Viljegas, čiji otac je držao privatnu pekaru; činjenica, ili situacija, koja je zauvijek obilježila njegov život.

Nedugo nakon Antonijevog rođenja, u julu 1936. godine, Frankovi fašisti, pobunjenici, su zauzeli veliki dio Andaluzije, ali su im se priobalni gradovi te godine još uvijek žestoko opirali. Već početkom 1937. godine, potpomognuti s nekoliko bataljona italijanskih crnokošuljaša, fašisti zauzimaju Malagu, veliki lučki grad koji se nalazi oko 150 kilometara južno od El Ejida. Republikanska vojska je trpeći teške gubitke bila prisiljena na povlačenje prema sjeveru. U strahu od već poznate fašističke represije, veliki dio lokalnog stanovništva je nakon sloma republikanaca krenuo u zbjeg u pravcu Antonijevog grada, El Ejida.

Tokom povlačenja, 8. februara 1937., fašistička mornarica i avijacija su čitav dan bez prestanka bombardovale kolone izbjeglica prilikom čega su ubili od 3.000 do 5.000 mahom civila. Ovaj događaj se u istoriji Španskog građanskog rata poznaje kao Masakr na cesti Malaga-Almerija i ostao je urezan u kolektivnu memoriju Andalužana kao jedan od tragičnijih dana njihove savremene istorije.

Po priči Franciskovih roditelja, desetkovana vojska i izmasakrirani narod koji su preživjeli taj pokolj na cesti Malaga-Almerija su u El Ejido ušli tražeći osvetu pri čemu su im prvi na meti bili imućni ljudi među kojima je bio i Antonijev otac. Kako se to tada shvatalo, klasa bogatih, imućnih Španjolaca je mahom bila uz fašiste, a Antonijev otac je bio pekar, bogati privatnik, zbog čega je čovjek – ni kriv ni dužan – bio proglašen “simpatizerom fašista”. Crveni su ga streljali po kratkom pustupku, bez suda ni presude, skupa s još dvadesetak ljudi iz mjesta i ostavili cjelu noć na cesti. Kako se priča, niko od mještana El Ejida se nije usudio prići leševima tu noć jer su se bojali da i njih ne ubiju.

Jednom prilikom sam Antonija pitao, kako to da se smatra ljevičarem, odnosno, kako nema mržnju prema crvenim jer su mu oni ubili oca? Antonio mi je na pitanje vrlo decidirano odgovorio da su fašisti ubijali sve po redu i da su za vrijeme Španjolskog građanskog rata počinili puno više zločina nego što su to napravili crveni, što je usput budi rečeno provjerena istorijska činjenica. Uz to je dodao da je Franko bio uz Hitlera i Mussolinija, koji su selektirano uništavali čitave narode iz rasne mržnje. Jasno se sjećam da je, kada mi je to pričao, nekoliko puta uskliknuo “exterminio” – “istrebljenje”, čime je svojim suženim vokabularom vjerovatno želio energično rezimirati samu bit naci-fašizma – istrebljenje onih ljudskih grupa koje su se smatrale “nižim rasama.“

Ova priča mi je automatski pala na um kada sam pročitao reakciju bivšeg ministra kulture Hasanbegovića kojem “za dom spremni” u Jasenovcu ne smeta jer je oca njegove majke likvidirao Tito i uzeo im svu imovinu, pa je i ona uznemirena jer Tito ima trg u Zagrebu. Time po ko zna koji put pokušava izjednačiti ustaške i partizanske zločine, traljavo pokušavajući preskočiti činjenice da su ustaše najveće izdajice upravo vlastitog hrvatskog naroda, čija ideologija je bila, kako je to već puno puta dokazano, zločinačka i u ideji i u izvedbi, te čiji je primarni cilj bio totalno istrebljivanje Srba, Jevreja i Roma. Zločini partizana koji su se, naravno, (i na žalost!) desili su bili višestruko manji nego što ih nova hrvatska desnica, ali i njihovi ideološki istomišljenici u BiH i Srbiji, žele prikazati. Ti zločini su u velikoj većini slučajeva bili motivirani prvenstveno osvetom za sva zlodjela koje su domaći izdajnici napravili za vrijeme četvorogodišnjeg krvavog naci-fašističkog pira uključujući i Jasenovac.

Stoga je potrebno ponoviti da izjednačavanjem ustaša i partizana, Hasanbegović dokazuje dvije bitne stvari; da je kao povjesničar/znantvenik, nula, a da je kao čovjek, pih!