Petokraka ne smeta de Gaullu ali muči Milanovića

Izdvajamo

• Odstupivši od socijaldemokratskih načela i rugajući se znamenjima slobodarskog Hajduka, Zoran Milanović je prosuo po splitskoj rivi i ono malo preostale karakternosti i čestitosti što mu je ostalo, te je tako postao kandidat bez političkog poštenja i kandidat bez karaktera.

Povezani članci

• Gojko Berić: Politički bankrot
• Goran Sarić: Naša mala klinika -drugi dio
• Koga svećenik proglašava neljudima?
• Stroj za maglu
• ”Banjalučki geto”           
• Migrant, kako to gordo zvuči

Hajduk – foto Wikipedia

Ta petokraka na prsima igrača Hajduka nije smetala ni Churchillu ni de Gaullu, ni Eisenhoweru ni Trumanu, ni američkim marincima, ni britanskim vojnicima, ali je zasmetala lažnom socijaldemokratu Zoranu Milanoviću. Nije  mu zasmetao spomenik sa imenom ustaškog zločinca Rafaela viteza Bobana, već mu je došla mučnina od slobodarske hajdučke i splitske „crjene zvizde“.

Nikada nitko u povijesti nogometne igre nije održao skupštinu svoga kluba, tako prepunu emocija, simbolike i čežnje za slobodom, kao što je to učinio splitski Hajduk na otoku Visu 7. svibnja 1944. godine. Tada, izvan okupiranog Splita na slobodnoj teritoriji otoka Visa, na području pod kontrolom patriotskih partizanskih jedinica, održana je ta povijesna obnoviteljska Skupština najslobodarskijeg kluba na svijetu, splitskoga Hajduka. Ta je Skupština značajna i po tome što su joj prisustvovali vrhovni zapovjednik oslobodilačke vojske Josip Broz, sa oficirskim korom savezničkih snaga na čelu sa britanskim časnikom Randolphom Churchillom, sinom Winstona Churchilla premijera britanske Vlade.

Igrači splitskog Hajduka prešli su na slobodnu teritoriju, otišli su u partizane, prišili „crjenu zvizdu“ na svoje prsi kao simbol borbe za slobodu, simbol želje da se okupirani Split vrati u krilo domovine Hrvatske i Jugoslavije, nakon što ga je izdajnička NDH prepustila Italiji. Ta je „zvizda“ bila znak borbe za slobodu svoga naroda i znamen htijenja da se u Split vrati naš lijepi hrvatski jezik. Sve je te karakteristike nosila upravo ta „crjena zvizda“ na prsima igrača Hajduka, crvena zvijezda petokraka. Ona nije bila velika da bi se „na nju mogao nabosti“, niti je tako „ružno izgledala“ kao što to kaže socijaldemokratski kandidat na budućim predsjedničkim izborima Zoran Milanović. Ona je bila velika jer je predstavljala velike i plemenite, slobodarske i općeljudske narodne zahtjeve za slobodom, njena je veličina u simbolici borbe protiv fašizma.

Da će Zoran Milanović doći u „hajdučki“ Split, na splitsku rivu i izrugivati se slobodarskoj tradiciji Hajduka, Splita i Dalmacije, da će taj kobijage socijaldemokrat baciti pod noge na sred splitske Pjace „crjenu zvizdu“, simbol splitskog dišpeta za duhom slobode, to nije mogao nitko predvidjeti, niti je mogao bolje poželjeti bilo koji privrženik Skejinih crnokošuljaša.

Splitski Hajduk kao klub NOVJ odigrao je brojne utakmice diljem mediterana, po Africi i Evropi, pronoseći slavu i plemenite ciljeve Brozove partizanske vojske sa crvenom zvijezdom na prsima. No, najpoznatiju utakmicu će odigrati u Bariju 23.9.1944. godine protiv sastava Britanske Armije, pred mnoštvom od gotovo 50 tisuća gledatelja što predstavlja najveći posjet nekog sportskog događaja tijekom II. svjetskog rata. U publici pored savezničkih vojnika je bilo i mnogo naših ranjenika koji su se liječili u Italiji po ratnim partizanskim bolnicama.

Zbog svega što je taj splitski klub učinio na dizanju borbenog morala, ne samo naših partizanskih jedinica i to u ključnim trenutcima borbe za slobodu od mržnje koju je donio fašizam, već i na europskim ratištima, predsjednik Charles de Gaulle proglašava 1945. godine Hajduk počasnom momčadi Francuske.

Ta petokraka na prsima igrača Hajduka nije dakle smetala ni Churchillu ni de Gaullu, ni Eisenhoweru ni Trumanu, ni američkim marincima, ni britanskim vojnicima, ali je zasmetala lažnom socijaldemokratu Zoranu Milanoviću koji kaže:

„Hajduk je bio klub koji je igrao s petokrakom na prsima, bila je prevelika tako da si se mogao nabosti na nju i to je ružno izgledalo“.

Čudno je i najčudnije da došavši u Split ovom socijaldemokratu nije zasmetao spomenik sa imenom ustaškog zločinca Rafaela viteza Bobana, već mu je došla mučnina od slobodarske hajdučke i splitske „crjene zvizde“.

Da je tome tako, moglo se naslutiti još davne 2014. godine prilikom Milanovićeve posjete Australiji. Tu će posjetiti Charlesa Bilicha, australijskog slikara naših korijena, otići će mu na koljena u njegov atelje. Ostati će zabilježeno da će Charles Bilich nahvaliti Zorana Milanovića i njegovu „ideološku elastičnost“. Naime, taj najpoznatiji likovni umjetnik među desničarima ili najpoznatiji desničar među slikarima, veliki prijatelj Thompsona i Velimira Bujanca kod koga je i gostovao u Bujici.

Njegov rad u Hrvatskoj nije na cijeni, a likovni kritičari i povjesničari umjetnosti njegov opus drže vrhuncem kiča. Kada je Milanović ušao u njegov atelje gledateljima u Hrvatskoj se morala urezati u sjećanje slika koju je HTV jedva dočekala za prikazati, a na kojoj njih dvojica ugodno ćaskaju smijući se pred portretom Josipa Broza kojega je Bilich osmislio nacrtavši ga sa vampirskim zubima, krvavih ruku, ogrlicom od ljudskih lubanja i sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu. Moj prijatelj Mišo iz kafića u kojem naše društvo, koje neki zovu Komitetom, a neki Središnjicom, ispija prve jutarnje kave, to je prokomentirao riječima –  „Ovo je znak da su se i SDP i Zoran Milanović odrekli i Tita i crvene zvijezde.“  A to je bilo 2014. godine.

Odstupivši od socijaldemokratskih načela i rugajući se znamenjima slobodarskog Hajduka, Zoran Milanović je prosuo po splitskoj rivi i ono malo preostale karakternosti i čestitosti što mu je ostalo, te je tako postao kandidat bez političkog poštenja i kandidat bez karaktera.