Petar Jeleč: Srpski nacionalizam i „novi muslimani“

Povezani članci

• Energetsko domoljublje: Let iznad Ininog gnijezda
• A skroz živim u Zagrebu
• Ervinovo „spoticanje“ o istinu
• Đurđica Čilić (video): Tamo gdje ima prostora za život, tamo mora biti i suživot
• Goran Sarić: “Sitna voda” i zidovi srama
• Dunja Mijatović: Novi javni emiter u BiH doveo bi u pitanje finansijsku održivost postojećeg

Vrlo je važno da Bosna i Hercegovina ostane sekularna, jer vladavina klerika i vjerskih zakona u društvu su se kroz povijest uvijek pokazali vrlo lošom i pogubnom kombinacijom za vladavinu ljudskih prava i demokracije.

Piše: Petar Jeleč

Sonja Biserko. Bez obzira na to hoće li Srbija ikad doživjeti katarzu i suočiti se sa vlastitom odgovornošću za ratove i zločine koje je velikosrpska politika počinila u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kosovu…, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji Sonja Biserko ostat će upamćena kao jedan od najsvjetlijih primjera srbijanske intelektualne scene, jer je stalno upućivala na nezaobilaznu potrebu upravo takvog jednog kolektivnog pročišćenja. Kroz kakva je sve šikaniranja, prijetnje i probleme prolazila ova hrabra žena, to najbolje zna ona sama i za razliku od mnogih danas samoproglašenih „mučenika“ među intelektualcima koji izmišljaju priče o vlastitoj ugroženosti, njezina je životna egzistencija zaista bila ugrožena, ne jednom, nego više puta. Sonja Biserko je nedavno izdala svoju novu knjigu koja nosi naslov „Implozija Jugoslavije – fatalna privlačnost srpskog nacionalizma“. Za razliku od onih koji uzroke ratova na našim područjima jednako traže na svim stranama, osnivaju kojekakve komisije koje bi trebale navodno utvrditi pravu istinu, Sonja Biserko nedvosmisleno ukazuje da je glavni uzrok ratova 90-ih godina „srpski agresivni nacionalizam“  čiji su nositelji „srpske političke, vojne, kulturne i religiozne elite“ koje se već dva stoljeća bave teritorijalnim širenjem na nesrpske zemlje. Autorica ukazuje da te iste elite, unatoč devastaciji čitave regije, i dalje žude „za nekom formom Velike Srbije“. Biserko vrlo oštro kritizira zapadnu europsku politiku koja je u Koštunici, a posebno u Borisu Tadiću, vidjela ljude koji su navodno raskinuli s velikosrpskom politikom. Biserko napominje: „Vojislav Koštunica, a poslije njega i Boris Tadić, u svojim su predsjedničkim mandatima pokazali da je Srbija Miloševićevu politiku nastavila provoditi drugim sredstvima, te da je u tome u najvećem dijelu i uspjela, jer su Bosna i Kosovo i dalje etnički podijeljeni“. Dobar dio lijeve „liberalne“ intelektualne scene u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini sve donedavno je, a  ponekad to čini i nadalje, poprilično agresivno uvjeravao javnost kako je Boris Tadić denacificirao Srbiju, kako je konačno raskinuo s velikosrpskom politikom i suzbio simpatizere četničkog pokreta, te kako su on i Josipović ljudi koje smo predugo čekali da na ova naša područja donesu mir i pomirenje. One koji su upozoravali na svu besmislenost takvih teza bez ikakvog uporišta u stvarnosti, s visoka se optuživalo da ništa ne razumiju i da su antisrpski orijentirani. Na kraju se u svom svome sjaju jasno vidjela sva prijetvornost Tadićeve velikosrpske politike, a hrvatski predsjednik Josipović se pokazao kao čovjek kojemu je glavna životna briga očuvanje rejtinga i uvećavanje procenata vlastite popularnosti. Sonja Biserko Srbiju i dalje vidi kao natražnu zemlju koja u potpunosti negira genocid i zločine devedesetih i koja i dalje prijeti nestabilnošću čitavoj regiji, posebno Bosni i Hercegovini i Kosovu. Autorica poziva Zapad da prestane s dosadašnjom praksom popuštanja Srbiji i da shvati kako srpske političke elite nisu nipošto napustile ideju Velike Srbije.

Mustafa Cerić i njegovi novi muslimani. Mustafa Cerić, bivši reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH i dalje nastavlja zabavljati javnost svojim čudnim izjavama kojima nanosi veliku štetu, prvenstveno samim muslimanima, te razvoju pomirenja među našim narodima. U nedavnim istupima Cerić je ponovio svoje stare teze kako su Bošnjaci jedini narod na Balkanu koji nema svoju nacionalnu državu: „Tu činjenicu da smo mi Bošnjaci jedini koji nemamo svoju nacionalnu državu na Balkanu treba da uvaže oni i da priznaju tu našu velikodušnost koju mi kažemo: Evo, mi nećemo praviti svoju ekskluzivno nacionalnu državu, ali zato hoćemo da budemo jednakopravni u BiH.“ Kada je jesenas zajednica Sant’Egidio u Sarajevu organizirala svjetski mirovni susret, Mustafa Cerić je prilikom izricanja dobrodošlice kolegama vjerskim poglavarima iz Bosne i Hercegovine rekao „Dobro nam došli“, kao da je on neki domaćin u BiH, a drugi su po toj njegovoj logici očito samo pridošlice u svojoj vlastitoj državi. Lažnim tezama kako samo Bošnjacima nije dano pravo na vlastitu državu (kao da Bosna i Hercegovina nije i njihova država) i nuđenjem „gostoprimstva“ ostalima (Srbima, Hrvatima i dr.), Cerić iz dana u dan sve više kopira osnove velikosrpskog nacionalizma i svrstava se na visoko mjesto među širiteljima negativne klime u Bosni i Hercegovini. Osim ovakvih izjava koje remete ionako narušene odnose među našim nacionalnim i vjerskim zajednicama, Cerić se „proslavio“ i obranom vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH. One koji su argumentirano upozoravali na sve raširenije i agresivnije preuzimanje pojedinih džemata od strane vebahija, na njihovu netolerantost i agresivnost prema drugima i drugačijima, na formiranje izoliranih zasebnih zajednica koje ne poštuju državne zakone, Cerić je napadao i optuživao kao islamofobe, a same je vehabije s druge strane prozvao „novim muslimanima“ koji se znaju braniti i obraniti, za razliku od „starih“ muslimana, koji su po to njegovoj logici valjda zbog svoje miroljubivosti stradali u zadnjem ratu. Cerić je redovno manipulirao velikim stradanjem i patnjom vlastitog naroda i koristio se tom činjenicom u svojim obračunima s neistomišljenicima, kao što je, prijeteći bivšem ministru obrazovanja Kantona Sarajeva Emiru Suljagiću, neukusno i morbidno u čitavu priču uvukao Suljagićevu pobijenu rodbinu u Srebrenici. Kakvi su ti Cerićevi „novi muslimani“ najbolje je pokazao nedavni skup vehabija u Tuzli pod znakovitim naslovom: „Savršenstvo šerijata, pogubnost demokracije“. To „savršenstvo“ šerijata najbolje osjećaju oni koji žive u diktatorskim teokratskim državama u kojima vlada šerijat: od samih muslimana, posebno žena, do pogotovo nemuslimanskog stanovništva koje se zatekne na području na kojem vlada taj „savršeni“ zakon. Jedan od predavača na tom skupu bio je vođa vehabija u BiH Bilal Bosnić koji je nedavno izišao u javnost s tezom da bi kršćani, tj. Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini, trebali plaćati harač muslimanima kako ih ovi ne bi dirali. Vehabije koje kontinuirano negiraju državne zakone i institucije te organiziraju vlastiti paralelni obrazovni sistem u kojem podmladak nerijetko uče ekstremizmu, nisu nikakva bezazlena skupina u našoj državi i vrijeme je da se obavještajno-državne strukture ozbiljno uhvate u koštac s tim problemom kao i s problemom četničkog pokreta, odavno legaliziranog u „boljem“ dijelu BiH. Čini se da bi i Cerić i njegovi „novi“ muslimani voljeli da u Bosni i Hercegovini zavlada šerijat, no treba sve napraviti da im se ta želja nikad ne ispuni. Vrlo je važno da Bosna i Hercegovina ostane sekularna, jer vladavina klerika i vjerskih zakona u društvu su se kroz povijest uvijek pokazali vrlo lošom i pogubnom kombinacijom za vladavinu ljudskih prava i demokracije.

Ljudska dobrota. Priča o dvoje staraca iz Desetnika kraj Kaknja, dedi Neziru i neni Adili Muhić, koji su živjeli u više nego nehumanim uvjetima i jedva preživljavali bez ikakvih prihoda, kuhajući i jedući travu, nedavno je izišla u javnost i ubrzo se raširila elektronskim medijima, zahvaljujući prvenstveno facebook-u i ljudima koji su ovu tragičnu životnu priču podijelili sa svojim prijateljima. Bosna i Hercegovina je puna ovakvih tužnih sudbina i patnji ljudi koji su ostavljeni na rubu društva i za koje se ne brinu niti državne socijalne ustanove, niti religijske institucije. Ovaj put se dogodila spontana reakcija malih običnih ljudi koji su, ili sami osobno ili preko humanitarne grupe „Kakanjsko srce“, pomogli ovim napaćenim ljudima, donijevši im prijeko potrebnu hranu, lijekove, odjeću i druge potrepštine. Na ispaćenim licima Muhićā, mogla se iščitati začuđenost, pomiješana s iskrenom zahvalnošću. Uspjelo se skupiti i nešto novaca pa su im dobri ljudi odlučili sagraditi malu kućicu s kupatilom, jer kući od ćerpiča, u kojoj sada žive, prijeti urušavanje. Bilo bi lijepo da se netko od bogatih poduzetnika i naših parlamentaraca i političara koji imaju basnoslovne plaće uključio u tu akciju i pomogao bračnom paru Nuhić, no od toga, nažalost, nije bilo ništa. Nuhićima su pomogli mali obični ljudi odvajajući od sebe onoliko koliko su mogli, premda i sami žive u sve težim uvjetima. Ovaj put je pobijedila ljudska dobrota i za nadati je se da će neka od nadležnih socijalnih službi preuzeti trajnu skrb o Adili i Neziru Nuhiću, a župnici, parosi i hodže bi na teritorijima u kojima žive trebali senzibilizirati svoje vjernike za ovakve slučajeve te i sami, u skladu sa svojim mogućnostima, pomoći da se ublaže ovakve i slične sudbine ljudi koje život nije mazio.

Tekst je, uz dopuštenje autora, preuzet iz Svjetla riječi.