Petar Jeleč: Dvadesetogodišnja ljubav još uvijek traje

Povezani članci

• Bh. političari su neznalice
• Istraživanje: Građani BiH ne žele etničke podjele
• BH novinari: Javni protest Fahrudinu Solaku, direktoru Federalne uprave civilne zaštite
• DOSSIER INFORADARA (II): Zašto su glavne tužiteljice KS godinama žmirile na kriminal i rasprodaju bogatstva FDS
• Očenaš za fiskalnu škrabicu
• Serioznost likovnog jezika

6. svibnja 2012. navršila se dvadeseta godišnjica od kada su se predsjednik tzv. Republike Srpske Radovan Karadžić i predsjednik tzv. Herceg Bosne Mate Boban tajno sastali u Grazu gdje su s blagoslovom Franje Tuđmana sklopili sporazum koji je uvelike naštetio interesima Bosne i Hercegovine i nanio nesagledivu štetu razvoju situacije u našoj zemlji. Boban i Karadžić su tada dogovorili prekid sukoba između HVO-a i vojske RS, te uspostavili crte razdvajanja koje su ostale manje više iste do kraja rata 1995. godine. Josip Manolić je u srpnju 2006. u svom svjedočenju rekao kako je taj sastanak bio ključni trenutak koji je označio kraj sukoba između snaga bosanskih Srba i Hrvata. Zanimljivo je da se Mate Boban sastao s Karadžićem u trenutku najžešćih napada velikosrpskih jedinica na Bosansku Posavinu koje su u svibnju, lipnju i čitavo ljeto žarile i palile ovim krajem i iza sebe ostavile pustoš i na tisuće mrtvih civila i branitelja.

Ovaj dogovor o nenapadanju se očito nije odnosio na područje Bosanske Posavine za koju je već bilo uglavljeno da će pripasti srpskoj strani. U tom kontekstu treba gledati i odluku Gojka Šuška koji zabranjuje odlazak hrvatskih vojnika u Bosnu i Hercegovinu, što se samo selektivno provodilo. Naime, tom odlukom je izostala i zabranjena pomoć Bosanskoj Posavini (što je potvrdio i Petar Stipetić) koja se hrabro branila od daleko nadmoćnijeg neprijatelja, dok je s druge strane Šušak obilato slao pripadnike hrvatske vojske na bojišta po Hercegovini (Mostar) u ratu s novim „neprijateljem“ Bošnjacima, jer su nakon sporazuma Boban-Karadžić oni postali meta zajedničkih akcija. Onaj tko prati suđenje ratnom zločincu Radovanu Karadžiću mogao je neki dan dobiti i potvrdu sastanka u Grazu gdje je Karadžić izjavio da su se on i Boban na tom sastanku mirno o svemu dogovorili, te kako su „Srbi i Hrvati u Bosni bili u dobrim odnosima. Uvijek smo se slagali sa Hrvatima. Naša vojska ne bi preživjela bez njih“. (Slobodna Bosna).

Dvadeset godina kasnije Bosna i Hercegovina, a posebno Bosanska Posavina osjeća posljedice tog dogovora koji i danas traje, mada s različitim akterima. Jučer su to bili s jedne strane SDS i Radovan Karadžić, a s druge strane HDZ i Mate Boban, a danas su to SNSD i Milorad Dodik, te HDZ i Dragan Čović.  3. svibnja je u Derventi, u organizaciji predsjednika Federacije BiH Živka Budimira organizirana tribina o tomu zašto nema povratka u Bosansku Posavinu. Odgovor na to pitanje je međutim više nego jasan: nema ga jer ga na sve moguće načine opstruira srpska vlast potpomognuta vlašću HDZ-a, a ne zato što se Posavljaci ne žele vratiti u svoj rodni kraj. Opstruira ga se potpunim posrbljavanjem čitavog teritorija Bosanske Posavine, nedavanjem donacija za obnovu kuća i infrastrukture, postavljanjem pravoslavnih bogomolja i srpskih zastava na svakom manjem raskršću u Bosanskoj Posavini, pljačkom ono malo obnovljenih domova i destimuliranjem povratka. Kao student sam 1999. godine na Plehanu, na dan sv. Marka, poslije mise svjedočio opuštenom razgovoru jednog od bliskih suradnika tadašnjeg predsjednika HDZ-a Ante Jelavića sa grupicom srpskih policajaca koji su osiguravali plehanski skup vjernika. U više nego opuštenoj atmosferi Jelavićev suradnik je policajcima, govoreći o Posavljacima, izjavio: „Mi vam ih nećemo slati, a ni vi im ne dajte da se vraćaju“. U toj rečenici je sadržana bit čitave hrvatske politike prema Bosanskoj Posavini.

Velikosrpskoj politici ovakvo stanje sasvim odgovara i ona će na sve načine i dalje raditi da onemogući povratak u Bosansku Posavinu što je potvrdila i hrabra beograđanka Sonja Biserko u svom video-javljanju derventskom skupu. No za čije planove to isto radi tzv. hrvatska politika u Bosni i Hercegovini pa i u samoj Hrvatskoj? Mate Boban je imao veliku podršku Franje Tuđmana u podjeli ove zemlje i nanošenju štete bosanskim Hrvatima i Bošnjacima? Radovan Karadžić je imao istu takvu podršku od Slobodana Miloševića. Stvari se ni danas nisu puno promijenile, samo što se sve radi u rukavicama i puno sofisticiranije nego prije. I danas je Milorad Dodik glavni velikosrpski igrač na Balkanu, čovjek koji uživa nedvosmislenu podršku „europejca“ Borisa Tadića. HDZ i Dragan Čović su i sami ostali zatečeni i iznenađeni neočekivanom podrškom koju im daje hrvatski predsjednik Ivo Josipović, dragi gost kičerajskih predstava u Mostaru i Banja Luci, kojem je inače više stalo do dobrih odnosa s Tadićem i Dodikom nego do interesa vlastite zemlje i sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini. Onaj tko još uvijek vjeruje u dobre namjere aktualnog hrvatskog predsjednika prema našoj zemlji, ili je naivan ili ne uviđa praočite činjenice. Duh dogovora Boban-Karadžić u svom modificiranom, ali ne bitno promijenjenom obliku, i dalje lebdi nad Bosnom i Hercegovinom i ne obećava joj nimalo svijetlu budućnost.