PET DANA ANTIFAŠISTI, A OSTALO?

Povezani članci

• Esad Bajtal: Samokritika je put izlaska iz svega, a ne kritika
• UGROŽENA VRSTA: NOVINARI I NOVINARKE
• Smrt politike
• Nizak intenzitet rada i zanemariv broj usvojenih zakona
• Bilježnica Robija K.: Kratka povijest baluna
• Kako je Davutoglu očitao lekciju iz diplomatije Angeli Merkel

Najodvratnije je kad se fašisti otimaju za antifašizam.

Sučeljavanje s prošlošću. Svakako da, jer bez tog procesa nema naprijed. Procesuiranje zločina, otkrivanje istine o proteklim događajima, kako ovdje u epicentru Mostara, tako i u regiji, te minimum saglasnosti trebao bi biti i odgovor na pitanje – Kako dalje?

Haški tribunal i sudski procesi u domaćem sudstvu dali su odgovor na veliki broj pitanja, nedoumica i dilema. No, čini se da zbog ne samo dnevno-političkog, nego i političkog djelovanja u kontinuitetu, prije svega, vladajućih struktura nije ostvaren osnovni cilj, a to je pomirenje i minimum saglasnosti. Zašto?

Ne želeći da niti jednog trenutka izjednačavam stvari, pokazalo se da na sve tri strane ili ne znam više koliko strana, svi pokušavaju da opravdaju „svoje“, bez imalo samokritičnosti i već presuđenog stanja. To za posljedicu ima da se stvara još veći jaz između onih koji bi se trebali pomiriti. Na temeljima tako naopako definisanih ciljeva, već tri decenije, imamo istu vlast i ideološku matricu pomoću koje se između ostalog, ovim našim prostorima uspješno i za svoje interese valja nacionalistička vlast. Ta vlast razgrađuje temelje i minimum neophodnog zajedništva. Svaki put poslije međusobnog pljuvanja na sve što dolazi od drugih, na kraju ti isti zajedno formiraju vlast. Nekad je potrebno i više od godinu dana da se dogovore, ali se od 92 uvijek dogovore. Ko imalo politički promišlja ni jednog trenutka nije ni sumnjao u ovakav ishod.

A kad obrnemo stvari. Umjesto kontinuiteta u uzajamnom optuživanju i (ne) prihvatanja prošlosti, dao sam sebi  zadatak da govorim i pišem, ne o njima, nego o nekim dobrim ljudima iz onog sistema, posebno onim najboljim iz ratnog i poratnog perioda. Trebale su nam decenije da saznamo ko je i šta Srđan Aleksić, Goran Čengić, Amir Reko i o njima se već podosta zna. Ali vlastodršci bi najradije da to preskoče. Kad sam pišući knjigu o dobrim ljudima čeprkao o djelu i liku Srđana Aleksića, bio sam zaprepašten količinom mržnje i neistina koje su pojedinci, ali i neka udruženja izrekli o ovom heroju. Javno su napisali da tu nema ni „h“ od herojstva, da je to uradio zbog interesa i prodaje farmerki.

Slično ili isto, su gurali i u Sarajevu oko Gorana Čengića ili naziva ulica u Mostaru, pa o nazivima ustanova i institucija na Palama.

Za razliku od svih onih koji su se jasno svrstali na stranu najretrogradnijih poimanja prošlosti, kod nas su još opasniji oni što punih 360 dana u godini  glume patriote, pričaju o državotvornosti, a rehabilituju zločince iz onog i ovog rata. A onda će čitavih 5 dana odglumiti na Partizanskim spomenicima svoju privrženost antifašizmu, a praktično oni lično ili politike koju provode, raditi sve suprotno.

Šta drugo reći sem – Najodvratnije je kad se fašisti otimaju za antifašizam.

Zato pisati o Refiku Višći koji je ubijen od „svojih“ jer je spasio 12 Srba u Zavidovićima  ili o dr. Sekuli Staniću  koji je spasio desetine pacijenata koji su bili drugog imena i prezimena, a onda ubijen, opet od „svojih“.  Pa onda o Tomi Buzovu  ili Đoki Stevanoviću, pa o onima koji su činili herojska djela, a i pomena im nema. Nema, jer ne daju da se zna! Iz tih razloga sam se opredijelio da tako dam svoj mali doprinos pišući o najboljim, od najboljih. Onim iz rata i mladim dobrim ljudima iz današnje stvarnosti. Tako sam shvatio poimanje prošlosti i kulturu sjećanja.

Ima li veće sramote od onog što se u kontinuitetu događa sa Partizanskim spomenikom u Mostaru. Neće da priznaju da je isto ili slično na Vracama i diljem regije. Kad bar malo pročitate koje sve nadležnosti i obaveze prema Partizanskom spomeniku imaju organi vlasti na svim nivoima, od grada Mostara, preko kantona, Federacije i državnih organa, začuditi ćete se koliko sve trebaju i moraju, a praktički ništa ne čine.

Prije nego li iskoriste onih 5 dana u godini da zloupotrebe ova stratišta, prethodno će pokositi travu, kako bi mogli uopšte ući, i onda napraviti igrokaz za javnost, a poslije se isčuđavati šta nam se to događa, i šta nam to drugi rade.

Od svih njihovih „građevina“ jedino su bezobrazluk i ljudske gluposti neuništivi.

U kombinaciji kriminala, nacionalizma i iskrivljene prošlosti, ne piše nam se dobro.

Kad mladi više ne mogu ništa učiniti, kad zaudara na sve strane, jedino im preostaje bježanija.

Bojim se, zato što dovoljno danas ne činimo, da to već sutra, neće imati ko ni činiti.