Penzići trče na groblje, ne počasni krug

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 16.4.2020. u 14:02

Izdvajamo

Sada je u RH neodrživ omjer od jednog umirovljenika prema 1,2 zaposlenika u uvjetima devastirane ekonomije u kojoj se „isplati“ samo - uvoz. Sic transit, čak bumbara, odojaka i mladog krumpira iz Nizozemske, mrkve i luka iz Srbije, slame iz Slovačke, novca iz financijskih središta moći... Takvoj državi se ni penzići ne isplate, pa...

Povezani članci

Penzići trče na groblje, ne počasni krug

Foto: MICHAEL CHIRICHILLO

Da nije pandemijskih reflektora sada na domovima za starije i nemoćne, mračno opće stanje hrvatske socijale bi ostalo pod tepihom tzv. državne skrbi, a proračunski prioriteti – kao što jest za ministrice Bedeković i kao što će ostati nakon što Covid-19 totalno preinači tzv. naš način života – i dalje neće biti impregnirani sviješću vladajućih da ne upravljaju nekim, je li, svojim, vladinim, državnim novcem, jer takav ne postoji, već novcem u vlasništvu svih građana. Javnim novcem. A svi građani, dakako, jako su osjetljivi na svoje „majke, bake, očeve i djedove“. Još i više kad su u domovima. Gdje se mjesto zlatom plaća i čeka godinama. I, da apsurdi hrvatske tzv. socijalne/državne skrbi budu apsurdnijima, taj splitski slučaj masovne zaraze u domu u Vukovarskoj ulici – drastičan i s početnih 42 plus osam koronapozitivnih te troje umrlih – zaprepašćujuće eskalira. U četvrtak je hitno evakuiran privatni dom na zagrebačkom Bukovcu, gdje je od 21 korisnika čak 19 zaraženih što je 95 posto svih inficiranih Covidom-19 toga dana u hrvatskoj metropoli. Domovi za penziće ključna su žarišta zaraze, a krivaca nigdje na vidiku: od vodstava domova do ministarstva u čijoj su nadležnosti i koje bi bolje od ikog moralo biti ne samo upućeno u stanje već i prvo u akcijama preventivne zaštite

Marijan Vogrinec

Ako su umirovljenici barem približno dragocjeni „socijalno osjetljivoj“ vladi – kad već nisu bili na radaru iole veće važnosti bivšim gazdama obiju strana Markovog trga – zašto baš „socijalno osjetljiva“ država dopušta tih 800.000 od 1,2 milijuna, kako im se predizborno tepa, „naših majki, baka, očeva i djedova“ desetljećima vegetirati na granici preživljavanja o kruhu i vodi? Nakon što, je li, kao uredniji platiše od svih ostalih, podmire režije za stanovanje na kojima štede do apsurda. Ako su te „naše majke, bake, očevi i djedovi“ makar približno važni „socijalnoj državi“ kakva se ustavno samoproklamirala – ne samo na papiru, odnosno demagoškom diskursu političara uoči izbornog prebrojavanja – zašto gro penzića drži na crkavici prosječnih plus-minus 2400 kuna na mjesec, nedovoljnih za zaslužen, je li, barem pristojan život u tzv. zlatnoj dobi, a ne na još uvijek nedovoljnih makar 5000 kuna s, recimo, tromjesečnim usklađivanjem s rastom plaća i troškova života? Zašto? Zato što te „naše majke, bake, očevi i djedovi“ ne samo nisu približno dragocjeni „socijalno osjetljivoj“ vladi za kakvu se izdaje već joj uopće nisu važni. Kapitalizam je imun na socijalni osjećaj.

Više je no dirljivo slušati – reklo bi se danonoćno, bez stanke – tih uistinu teških, izazovnih i neizvjesnih virusno-pandemijskih dana kako prvaci obiju državnih strana Markovog trga, Nacionalnog stožera Civilne zaštite, istaknuti epidemiolozi u vladinom angažmanu, zvani i nezvani medicinari i ini poznati javi poslenici, čak i mala djeca u tv-spotovima, etc. zazivaju opću skrb za starije i nemoćne, svijest i savjest „svih nas“, jer su upravo penzići i virusno „najugroženija skupina“. Imunitet im je problematičan jer pate i od dvije, tri ili i više kroničnih boleština te ih Covid-19 prve gura na intenzivan zdravstveni tretman, na respiratore, ali i uzima u smrtonosan zagrljaj. Uzrokujući enormne troškove zdravstvenom sustavu. I zato, je li, svi ti mahom HDZ-ovi političari s vrha vladajuće piramide do dna lokalne tzv. samoupravne kace plus volonteri istih stranačkih afiniteta – prekonoć preodjeveni u crne poluvojne odore Civilne zaštite/komunalnog redarstva – drže se pozvanima, ovlaštenima i kompetentnima crescendom „ostanite doma“ groziti se penzićima mističnom spodobom s kosom na ramenu ne povinuju li se restrikcijama/preporukama/zabranama uniformiranih.

Prosječan zdravstveni karton

A penzići – takvi kakvi već jesu; ima ih svakakvih kao što je svakakvih i među uniformiranima i među ostalim, mlađim svijetom; ima ih i stručnijih, školovanijih i iskusnijih od „crnaca“ u poluvojnim odorama sa statusnim, je li, činovima, grbovima i trobojnicama – ne daju se masovno zavesti tom pandemijski isprovociranom dijarejom „brige za zdravlje i dug život“ što im, ali više urbi et orbi rejtinških potreba radi, komunicira vlastita tzv. socijalna država. Prosječan zdravstveni karton „naših majki, baka, očeva i djedova“ s barem dvije kronične boljetice (hipertenzija, dijabetes tipa 2, etc.) i jest kronično loš, imunitetno deficitaran baš zato što tzv. socijalna država Hrvatska – ekonomskim/političkim sustavom pravovjerno u službi zapadnog megakorporativnog i financijskog kapitala, najčešće na vlastitu štetu – trenira s penzićima trčanje prema groblju, a ne počasni krug. To dokazuje više no dvotrećinski broj mirovina ispod ili na granici siromaštva i cca 175.000 penzića u 17 povlaštenih kategorija, čija primanja dobrim dijelom nisu logičan/prirodan posljedak uplata doprinosa iz radnog staža. To dokazuje i sva skala sustavnih propusta/nebrige tzv. socijalne države o mreži domova za stare i nemoćne, gdje se upravo događa eksplozija zaraze tzv. koronavirusom. Štićenike se šalje kući ili izolira drugdje.

Nedavno je u požaru izgorjelo više štićenika jednog privatnog doma za stare i nemoćne, a socijalni sustav je u cjelini već na respiratoru. Centri za socijalnu skrb – u nekima su se dogodila ubojstva zaposlenika – dobili su zaštitare koji strogo nadziru tko ulazi/izlazi, nesposobna ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu skrb Nada Murganić (HDZ) morala je ustupiti mjesto još manje vidljivoj Vesni Bedeković (HDZ), koja se sada nikako ne snalazi u neviđenoj pandemijskoj krizi i ustavno determinirana te vladina samoproklamirana „velika skrb“ za sugrađane tzv. zlatne dobi u suštini djeluju kao farsa, licemjerje ili takvo što. Stariji i nemoćni, istina, u težoj su ugrozi Covidom-19 od ostalih, pa i od djece, ali tzv. socijalna država – osim na riječima bez učinkovitog pokrića djelom – ništa ne čini kako bi ih preusmjerila sa staze prema groblju u – počasni krug. Što, je li, zaslužuju. I prema priznanju tih s vrha državne vlasti, koji tu i tamo radije spominju „samoneodrživost mirovinskog sustava, jer mu godišnje manjka cca 17 milijardâ kuna i za sadašnje prosječno premale mirovine“, nego da počnu reformirati sustav skrbi za „naše majke, bake, očeve i djedove“: od životno zadovoljavajućih mirovina i zdravstvene zaštite do smještaja u domovima za starije i nemoćne, gdje se neće 10 godina čekati mjesto.

Stvar je političke odgovornosti i socijalne svijesti za učiniti takvo što, a onda je i rutinska stvar posložiti proračunske prioritete. Pače, glede i u svezi, na to se ustavno samoobavezala tzv. socijalna/pravna država i najmanje se radi o vladinoj dobroj volji ili samaritanskom srcu kakvo je sada pandemijska kriza silom gole nužde izmamila iz premijerovih usta. „Ja sam kazao kako ćemo mi učiniti sve u bilo kojoj fazi upravljanja ovom krizom da su mirovine neupitne“, poručuje Andrej Plenković, jer se među penziće već uveliko pušta pokusne balone pune špekulacija o „novčanoj žrtvi svih, pa i umirovljenika“ u korist borbe protiv pandemije Covida-19. „Našim umirovljenicima još jednom snažna i čvrsta poruka – mirovine su neupitne“. Financijski je ministar Zdravko Marić ostao malo zagonetan u tvrdnji da su „mirovine posljednja crta obrane“. To ne znači – neupitne. A vrag će znati što znači za dosadašnju kulturu businessa i profita u državi koja iz tog bazena uglavnom prelijeva nedostajućih (od uplata doprinosa iz radnog odnosa) cca 17 milijardâ mirovinskih kuna godišnje. „Sad ćemo vidjeti koliko je društvo solidarno“, drži hrvatsko-francuski znanstvenik Miroslav Radman, „koliko je pojedinac spreman dati svoje slobode da bi se pružio otpor ovakvomu munjevitom razvoju virusa kakav sada vidimo. Ovo je test solidarnosti, a solidarnost nije na listi prioriteta kapitalizma“.

Jamačno nije ni učinkovita briga za štićenike domova za stare i nemoćne na listi prioriteta ministrice Vesne Bedeković kojoj do neki dan nije bilo ni traga niti glasa o pandemijskoj krizi dok Covid-19 nije drastično provalio u tu mrežu pod njezinom (ne)odgovornošću? U splitskom slučaju, pljusku je zvučno opalio i tamošnjem zdravstvenom sustavu, ne samo ljudima odgovornim za veći broj domskih štićenika koji su danima i za vikenda, bespomoćni, trpjeli visoku temperaturu i imali simptome zaraze opasnim Covidom-19, a da nitko nije pravodobno i odgovarajuće reagirao. Kako je to bilo moguće u sustavu od Splita do Zagreba? Zašto Vesna Bedeković ništa nije znala ili, ako je znala, zašto nije smjesta reagirala? Naknadna pamet nije pamet. Bolesnima treba pomoć, a ne naknadno pametovanje na način da se protokolarno frazira i ne dâ odlijepiti od tv-mikrofona dok se ne izrecitira sve što piše u kojekakvim pravilnicima o postupanju ili preporukama i uputama Nacionalnog stožera Civilne zaštite. Ministrica Bedeković pokazala se nedoraslom odgovornosti u pandemijskoj krizi.

Javnost nema informacije

Nije pravodobno/odgovarajuće riješila nijedan od drastičnih problema što eskaliraju u sustavu domova za stare i nemoćne u njezinoj nadležnosti, a pandemija tzv. koronavirusa ih samo još snažnije naglašava. Propituje je li prava ministrica u pravo vrijeme na pravomu mjestu, kao što se, nema dvojbe, pokazalo da ministar Vili Beroš jest. Za razliku od „smijenjenog“ prethodnika Milana Kujundžića. Vesna Bedeković trepće očima i govori o stvarima koje ljude ne zanimaju – prepričava kojekakve dokumente, s kim je, kada i kako komunicirala, što objavljuje na e-stranicama Ministarstva, etc. – a nema odgovor na ključno: kako/zašto je virus prodro čak i među nepokretne štićenike u domovima, što je poduzeto preventivno da se spriječi takvo brzo širenje zaraze, zašto domsko osoblje nema dovoljno zaštitnih sredstava, tko je odgovoran za kasno obavještavanje nadležnih epidemiologa radi pravodobnog reagiranja, itsl. Dvoje od 42 zaraženih štićenika i osam djelatnika iz doma u Splitu već je umrlo, neki inficirani iz drugih domova širom zemlje u teškom su ili kritičnom stanju… Ne vidi se svjetlo iz tunela, a Bedeković glumata ministricu koja trepće očima – bit će od tv-reflektora – i ne vlada situacijom. To zabrinjava.

„Problem je što javnost nema informacije kako se sustav socijalne skrbi pripremio odgovoriti na izazove što ih donosi ova situacija“, kazala je u „Točci na tjedan“ televizije N1 Hrvatska potpredsjednica GLAS-a Diana Topčić-Rosenberg, koja opetovano šalje tzv. šalabahtere ministrici Vesni Bedeković o tomu što joj je činiti u suzbijanju pandemijskog pohoda na sustav socijalne skrbi. „Znamo da su stari i nemoćni najranjivija skupina. Apstraktno je da u ovoj situaciji nemamo odgovor Ministarstva. Nemamo zato jer sustav socijalne skrbi nije spreman odgovoriti na izazove čiji je uzrok epidemija Covida-19: proboj zaraze u domove za stare i nemoćne, povećanje obiteljskog nasilja, a ne postoji ni sustav nadzora nad djecom iz domova koja su sada poslana svojim kućama. Zaraza se događa, ali je neprihvatljivo da ministrica govori kako resorno ministarstvo komunicira s ustanovama… Ne znamo kakvo je stanje na terenu, koliko domova ima zaštitnu opremu, dezinfekcijska sredstva za svaki kat, kako osiguravaju sigurnost korisnika u višekrevetnim sobama… Ako nečega nema ili nema dovoljno, treba riješiti kako to nabaviti.“

Diana Topčić-Rosenberg upozorava kako kritično stanje u domovima za stare i nemoćne, dakako, nije jedini problem u socijalnom sustavu budući da trokira i sustavna briga o domskoj djeci bez roditeljske skrbi. Neka su sada zatvorena u domovima jer nemaju kamo, a neka poslana obiteljima u kojima ionako nisu mogla biti odgovarajuće zbrinuta. „Problem je“, tvrdi Topčić-Rosenberg, „nedostatak vjerodostojnih informacija.“ Zašto sva ta mučna socijalna stanja nisu transparentno tretirana, znâ ili ne znâ upravo resorna ministrica Bedekovića. Tragično i u jednom i u drugom slučaju njezine (ne)kompetentnosti upravljanja resorom u kriznim okolnostima. „Ovo je prilika za uspostavu nove mreže nadzora onih kojima je potreban nadzor“, drži potpredsjednica GLAS-a; drži neophodnim osloniti se u tom više no ikad na civilno društvo. „Udruge civilnog društva su neprocjenjiv resurs koji u ovim okolnostima može biti potpora socijalnoj skrbi. U tim udrugama radi 20.000-25.000 ljudi koji bi mogli ostati bez posla. Ako se organizacije civilnog društva uruše, neće postojati institucije koje mogu pomoći društvu izvući se iz posljedica što će nastati. A te posljedice neće biti samo ekonomske.“

Prosječnom dobi svojih žitelja od 43,4 godine u ljeto 2018. – danas blizu 45 godina – RH je u vrhu među država s najstarijim stanovništvom u EU-28 (prosjek 43,1 godina u ljeto 2018.; meridijan dobi stanovništva najviši je u Italiji s 46,3 godine i najniži u Irskoj s 37,3 godine). Prije pedesetak godina, prosječna je dob hrvatskog stanovništva iznosila tek 30,7 godina. Broj penzića povećavat će se i u RH i u Uniji (cca 515 milijuna ljudi), pa Eurostatove računice – kažu, osnova Europskoj komisiji za demografske, ekonomske i socijalne politike, koje su obveza RH – barataju procjenom kako će se do 2100. godine više no udvostručiti (na 14,6 posto ukupnog stanovništva tog dijela Europe) samo broj ljudi u dobi od 80 i više godina. Indikativan je Eurostatov podatak da je već 2018. godine 19 posto žitelja EU-a bilo u dobi od 65 ili više godina. Zabrinjavajući trendovi starenja, ali i produljenje životnog vijeka Europljana varijable su koje mora uvažavati svaka iole ozbiljnija socijalna politika budući da bitno mijenja i još će se više omjer između radno sposobnog (i fertilnog, bez kojeg nema radnog) te stanovništva tzv. zlatne dobi. Sada je u RH neodrživ omjer od jednog umirovljenika prema 1,2 zaposlenika u uvjetima devastirane ekonomije u kojoj se „isplati“ samo – uvoz. Sic transit, čak bumbara, odojaka i mladog krumpira iz Nizozemske, mrkve i luka iz Srbije, slame iz Slovačke, novca iz financijskih središta moći… Takvoj državi se ni penzići ne isplate, pa…

Bit će što će biti…

I, da apsurdi hrvatske tzv. socijalne/državne skrbi budu apsurdnijima, taj splitski slučaj masovne zaraze u domu u Vukovarskoj ulici – drastičan i s početnih 42 plus osam koronapozitivnih te troje umrlih – zaprepašćujuće eskalira. U četvrtak je hitno evakuiran privatni dom na zagrebačkom Bukovcu, gdje je od 21 korisnika čak 19 zaraženih što je 95 posto svih inficiranih Covidom-19 toga dana u hrvatskoj metropoli. Domovi za penziće ključna su žarišta zaraze, a krivaca nigdje na vidiku: od vodstava domova do ministarstva u čijoj su nadležnosti i koje bi bolje od ikog moralo biti ne samo upućeno u stanje već i prvo u akcijama preventivne zaštite.

Ravnateljica Nastavnog zavoda za javno zdravstvo u Splitu Željka Karin kazala je novinarima da je u Domu za strije i nemoćne u Vukovarskoj ulici u međuvremenu testirano 119 korisnika od kojih je 50 pozitivno na tzv. koronavirus te 80 djelatnika od kojih je 11 pozitivno. Za koji dan će se znati i nalazi testiranja ostalih 150 korisnika i 50 djelatnika. „Ako se procijeni da je potrebna karantena na području cijele Dalmacije, to će se napraviti, ali ja ne bih ulazila u prognoze što će biti.“

Bit će što će biti, međutim, teško je vjerovati da će penzićima biti bolje no što je bilo. Najmanje zato, što je mladost minula, pa sve što je bilo lijepo već je prošlo, nego više zato što starost u socijalno neuređenoj zemlji ne kotira zadovoljavajuće među političkim prioritetima ni kada je to ustavno determinirano. Što reče znanstvenik Miroslav Radman: solidarnost nije na listi prioriteta kapitalizma. Taj je sustav profita, tržišta i radne snage imun na socijalni osjećaj, ako se ne dâ unovčiti i na njemu zaraditi. I kad penzići trče na groblje, ne počasni krug o kojemu kakofonično zbore svi ti – civilnozaštitno prekonoć ganc-novo uniformirani, činovima, grbovima i trobojnicama nakićeni – božinovići, sanaderi, milinovići, kalinići i takvi, a virus radi svoje bez obzira na grozu s političkog sljemena, „naše majke, bake, očevi i djedovi“ samo se gorko osmjehnu. A što bi drugo?