Paradržava Hrvatska

Povezani članci

• Pismo podrške Ivanu Viliboru Sinčiću
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (19): Misionar Mišo
• Yanis Varoufakis: Evropski plan kaznene privatizacije za Grčku
• Odgođeni pogreb
• Ante Tomić: Zašto biskupima nije smetao plač ubijene djece u Ahmićima
• Boris Dežulović: Harač za kaure

HDZ nikada nije podnosio odlazak u opoziciju, što se najjasnije vidjelo na splitskoj Rivi. Sada metode više nisu tako eksplozivne, ali su sistematičnije i dugoročnije i ciljaju na stvaranje paralelne vlasti kako bi se SDP i partnere trajno uklonilo iz sfere upravljanja državom

Piše: Mariko Čulić, portalnovosti

Mislim da nije u redu da premijer Zoran Milanović odgovara samo građanima, morao bi odgovarati i meni. Ovu nevjerojatnu izjavu, koja kao da je izbuncana s pokvarenog govornog automata, izrekla je prošlog tjedna Kolinda Grabar Kitarović. I jasno, odmah otvorila ovo pitanje. Dođavola, je li moguće da smo dobili predsjednicu koja nema pojma o ustavnom uređenju države na čije je došla čelo? Ili gospođa ipak zna, ali je to neka sasvim drukčija vrsta znanja? Riječ je o ovom drugom. Jasno je, naime, da poruka s pokvarenog govornog automata odražava jedan, sada bi se već moglo reći, razrađen program preuređenja države, preciznije onoga što se naziva vrhom državne vlasti. Cilj je na prepad napumpati funkcije nove predsjednice u pravcu nekog novog, neproglašenog prezidencijalizma, kakvog se Hrvatska sjeća iz vremena Franje Tuđmana. To se najjasnije vidi iz načina kako nova državna poglavarica, točnije ona koja bi to htjela biti, komunicira sa šatorašima iz Savske 66, pri čemu zaobilazi njihovog resornog ministra Predraga Matića. Još gore, ponaša se kao da čovjek uopće ne postoji. Time je praktički obavila simboličku smjenu tog ministra, umjesto kojeg sada na tom mjestu figurira, drčno kao pijevac, Đuro Glogoški, dok bi stasiti Josip Klemm bio, valjda, ministar obrane. Uradila je dakle točno onako kako je to sebi mogao dozvoliti Tuđman: smijeniti bilo koga od ministara, iako im formalno nije bio šef, nego je to bio premijer.

Prema tome, ono što se već neko vrijeme najavljuje kao navodno spasonosna ‘retuđmanizacija’ zemlje ne bi obuhvaćalo samo repatriotizaciju školskih programa i kulturne politike, obnovu pokroviteljstva nad Bleiburgom, obavezu da se izvan kućnih zidova govori samo u superlativima o Tuđmanu, Šušku i domovinskom ratu… Obuhvaćalo bi i stvaranje novog institucionalnog rasporeda moći u vrhovima države, pri čemu se, razumije se, ta moć samo prolazno usmjerava na Kolindu Grabar Kitarović. Jer krajnji je cilj da završi u rukama Tomislava Karamarka. On je ovih dana s najviše stranačke govornice proglašen ‘ćaćom’ HDZ-a, znači sutra i Hrvatske, dok nova predsjednica ima važnu, ali ipak sekundarnu ulogu da bude prvi čovjek paralelne vlasti Milanovićevoj vladi. I to s ograničenim zadatkom da samo pripremi teren za dolazak novog premijera, kako bi ‘ćaća’ odmah mogao funkcionirati u svoj banskoj punini i raskoši nove funkcije. Doduše, ne treba isključiti da će nova predsjednica, koja je u samo nekoliko tjedana natukla na desnici popularnost svojevrsne zemaljske ‘kraljice Hrvata’, željeti više i biti autonomnija nego što bi Karamarko htio (vrdanje oko izbacivanje Titove biste). Ali njen politički, pa i intelektualni kapacitet suviše je skroman da bi u tome uspjela. Ona je ipak samo izvođač radova u stvaranju novog, podzemnog sistema vlasti, bilo tako što će širiti svoje ovlasti (zahtjev da predstavlja zemlju u Evropskom vijeću), bilo tako što će ih krčiti za ljude sasvim izvan službene državne nomenklature.

U ovom drugom središnju ulogu, rekoh, imaju novi ‘ministar branitelja’ Glogoški i novi ‘ministar obrane’ Klemm, koji nedvoznačno funkcioniraju kao neka vrsta vojnog krila HDZ-a. To krilo umnogome podsjeća na mrežu neformalnih, zaplotnjačkih grupacija u vosjci, policiji, sudstvu i drugdje koje danas aktivno potkopavaju lijevu vlast Sirize u Grčkoj. Zbirni naziv im je ‘parakratos’ (paradržava), a poznate su po otvorenom kolaboriranju s fašističkom Zlatnom zorom, što se dosad za šatoraše u Savskoj ipak nije moglo baš sasvim reći. Ali je to postalo apsolutno dozvoljeno, pa i neizbježno, nakon što su ovih dana primili delegaciju deklariranih novoustaša iz stranke tzv. autohtonih pravaša, poslije zabrane postrojavanja njihove ‘vojske’ u središtu Zagreba. Šatoraši će zbog toga sigurno izazvati dodatan zazor i odioznost u dijelu javnosti, već su, uostalom, izazvali antiprosvjede nekih segmenata veteranske populacije i građanstva. Ali daleko je to još od odnjegovane pune svijesti o njihovoj ulozi. Tako se na povike iz Savske da je ugroženo dostojanstvo domovinskog rata u pravilu odgovara da to nije točno, da je dostojanstvo primjereno zaštićeno. A nitko, baš nitko ne govori o tome da šatoraši zapravo najviše sami demaskiraju i kompromitiraju taj rat. Jer ako se sada javno bratime s ustašoidnim pravašima, što drugo čovjek može reći nego da su prije dvadeset i nešto godina otišli u domovinski rat zbog progona i istrebljenja Srba, komunista i ostalih iz registra žrtava ustaškog terora.

Isto tako, napola je naivno, napola blesavo kada ih se poziva da prijave i legaliziraju svoje šatorsko naselje, pa će sve biti u redu, jer jasno je da to nije slučajan nego namjerni propust. Njime se šalje precizna poruka da se ne priznaje ova vlast, nego vlast podzemne države u nastajanju. I to je ovdje glavno, iako nije sasvim novo. Nikada HDZ nije trpio strašnu činjenicu da povremeno mora u opoziciju, nego je odmah počeo rovariti protiv, kako se danas kaže, ‘nenarodne vlasti’ kako bi je srezao usred mandata. Najviše na poznatoj hrvatskoj verziji miloševićevske ‘antibirokratske revolucije’ na splitskoj Rivi. Sada je to ipak modificirano i pojavljuje se u izmijenjenom obliku. Ovo što se sada valja raznim šatorima, stožerima i sličnim lokalitetima veteranske kontrarevolucije ne ide za tim da se trenutno obori vlast, iako bi se njeno samoraspuštanje pozdravilo. Nego da se toliko zagospodari izvaninstitucionalnim polugama moći da se, kako se već čuje, trajno uklone SDP i partneri iz sfere upravljanja zemljom. Tu se opet radi o opsesivnom vraćanju Tuđmanu, koji je početkom devedesetih govorio da će HDZ ostati na vlasti dvadeset godina, ali to vraćanje šepa u dvjema stvarima. Tih dvadeset godina nije se dogodilo, jer je HDZ poslije deset godina ipak izgubio izbore, a bolje se ne pozivati na Tuđmana i zbog još jednog. Iako je i on bio pristaša jedinstva vlasti kao sada Grabar Kitarović, nije mu padalo na pamet da kao ona u vezi rješavanja braniteljskog pitanja traži dogovor svih grana svjetovne vlasti plus – Katoličke crkve.

Kakva vražja Crkva?! Toga kod Tuđmana nije bilo, ne zato što je bio bogzna kakav pobornik sekularizma, nego zato što je koristio Katoličku crkvu, isto kao i radikalnu proustašku desnicu, kao pomoćno osoblje a ne partnere u vođenju državne politike. Kod Karamarka su oni, međutim, baš to, ravnopravni partneri, još gore, oni njemu a ne on njima nameću ideološke i svjetonazorske okvire hrvatske države. Zato ovo ne može biti uvod u dugotrajnu vladavinu HDZ-a, nego prije u kaos, koji bi mogao staviti na kocku sam opstanak (S)Lijepe Naše.