ENG
PANAMA, OBEĆANA ZEMLJA: KAKO SMO PRATILI AFERU NAD AFERAMA
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Teško je zainteresovati publiku za priče iz sfere finansija, čak i kada govore o potencijalno velikom kriminalu. Pošto je Dragan Mektić najavio da nema istrage bez službenog naloga, pritisak medija postaje još važniji
Piše: Aleksandar Brezar, analiziraj.ba
U samom transferu novca van granica jedne zemlje nema ničeg ilegalnog. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća, offshore računi su se, primjera radi, koristili u svrhu prenosa sredstava kada se u većini evropskih zemalja znatno oštrije kontrolisalo kretanje gotovine u i izvan zemlje. Također, banke su često koristile offshore kompanije da kupuju ili prodaju dolare ili bilo koju drugu valutu koju su koristile kao pokriće.
Međutim, oni koji se danas odlučuju na korištenje usluga offshore industrije najčešće to poduzimaju radi poreskih olakšica, što usput kombinuju s relativnom lakoćom registracije firme za strane državljane, kao i s manje transparentnim zakonima u državama kao što je Panama. Tako je ovih dana Panama završila na svim svjetskim naslovnicama kao dom Mossack Fonsece, firme čiji su dokumenti putem neimenovanog whistleblowera (iliti “zviždača”, mada bi korektniji termin na našem jeziku bio već postojeći “uzbunjivač”, a pristojan izbor bi bio i “prokazivač”) došli do novinara minhenskog Süddeutsche Zeitunga. Ekipi ovog lista pridružila se omanja vojska od nekih 400 novinara iz više od 100 medijskih kuća iz preko 80 zemalja svijeta koji su proteklih godinu dana radili na temeljitom istraživanju onoga što je sada već poznato kao “Panamski dokumenti” (eng. “Panama Papers”).
Milioni dokumenata
Razlog potrebe za angažmanom tolikog broja novinara je sami obim posla oko obrade ovolike količine informacija: 2,6 terabajta (TB) ili 11,5 miliona dokumenata je najveća količina podataka u pojedinačnim slučajevima anonimnih uzbunjivača. Poređenja radi, podaci koje je u junu 2013. Guardianu i Glennu Greenwaldu ustupio bivši uposlenik NSA,Edward Snowden, po posljednjoj su se procjeni sastojali od devet do deset hiljada dokumenata. S obzirom na činjenicu da Greenwald i ekipa u ovoj 2016. godini još procesiraju informacije iz Snowdenovih dokumenata, možemo slobodno očekivati da ćemo još godinama razgovarati o onome što tek treba da se otkrije iz “Panamskih dokumenata”. Također se vrijedi zapitati, ako je samo desetak hiljada dokumenata NSA uspjelo promijeniti viđenje online sigurnosti na globalnom nivou, šta sve “Panamski dokumenti” mogu postići u narednim godinama, kako u području razotkrivanja raznih finansijskih malverzacija, tako i pri pooštravanju zakona i mehanizama kontrole.
Ipak, za nas u BiH najvažnije pitanje koje je isplivalo objavljivanjem “Panamskih dokumenata” glasi: šta bi za našu zemlju i naše građane značilo pojavljivanje imena iz političkog i društvenog vrha?
Odgovor na ovo pitanje prvo zahtijeva objašnjenje važnosti tematike kojom se “Panamski dokumenti” bave. Šta su uopšte offshore kompanije i kako su definisane našim zakonom? U državi koja je još u procesu tranzicije, te u kojoj je prva asocijacija kada se kaže “offshore kompanija” glamurozni holivudski triler koji se odvija na tropskim ostrvima ili radnja jedne od epizoda Miami Vicea, ove vitalne informacije ne bi se smjele a priori smatrati opštim znanjem. Interesantno je da su se naši portali stoga minimalno potrudili da čitaocima približe značenje ovog i ostalih relevantnih termina, ili da skiciraju funkcionisanje jedne takve kompanije. Primjera radi, tako se u brojčano relativno pristojnom tretmanu ove teme na portalu Klix u periodu od 4. do 12. aprila na temu “Panamskih dokumenata” moglo pronaći 24 članka, od kojih je, istini za volju, većina objavljena u prva dva dana, dok od 10. aprila do danas imamo tek jedan. Tematski, osjetna je neizbalansiranost prioriteta pri izvještavanju: čak tri članka su posvećena sportu, tj. Leu Messiju i krovnim fudbalskim organizacijama FIFA-i i UEFA-i, što je jednako broju tekstova o impliciranosti regionalnih aktera u korištenje usluga Mossack Fonsece. Niti u jednom nije precizirano šta offshore kompanija tačno znači, iako je u jednom od članaka od petog aprila, naslova “Offshore kompaniju legalno možete otvoriti za jedan dan u pet jednostavih koraka”, dato i kratkohow-to uputstvo (!).
Zanimljiv istorijat
Ništa bolji tretman u demistificiranju i približavanju osnovnih pojmova vezanih za finansijski skandal decenije ne može se naći ni na portalu Radio Sarajeva. Članci su praktično identični onim na Klixu, osim što na RSA nije bilo uputstva za radoznale građane, koji bi možda htjeli osnovati offshore kompaniju pa kroz nju provući svoju prosječnu platu od 827 KM ne bi li se makar nakratko i oni osjećali kao negativac iz filmova o Jamesu Bondu. RSA je ipak osvjetlao obraz političkom analizom Zlatka Dizdarevića, “Panamski kanal za – Putina”, objavljenom petog aprila. Vrlo interesantan istorijat Mossack Fonsece i odlično obrazložen zaključak o kontraefektu kojeg će panamska priča stvoriti u Rusiji ipak su u drugom planu činjenice da na ovom portalu ne postoji niti jedan članak koji bi objasnio osnove. Šteta, jer je bez osnovnog predznanja, pročitati i u potpunosti shvatiti Dizdarevićev tekst baš teško, pa se stiče dojam da se RSA obraća isključivo onima kojima je to struka, iako nisu specijalizirani portal.
Znatno bolji novinarski posao obavila je ekipa portala N1, doduše, uz dodatne sadržaje emitovane u njihovom televizijskom programu. Odličan intervju sedmog aprila sa Drewom Sullivanom, članom ICIJ-a, partnera Süddeutsche Zeitunga u istraživanju sadržaja “Panamskih dokumenata”, koji je između ostalog decidno istakao da će rezultate skandala najviše osjetiti “biznismeni koji su pokušali da se bave pranjem novca ili poreznom utajom”, kao i da se smjene političara mogu očekivati “samo u onim zemljama u kojima postoji savjesno društvo poput onog islandskog” (čiji je premijer već podnio ostavku), sadržajno je najbogatiji važnim informacijama o samim dokumentima. Međutim, nama je znatno bitniji članak “Istražujemo: Offshore poslovanje (ni)je legalno” autora Slaviše Starčevića od petog aprila jer prije svega sadrži bitne naznake dijela nelegitimnih radnji koje se mogu obavljati putem offshore kompanija, pri čemu je najvažniji sagovornik ekonomski stručnjak Eldar Dizdarević, koji je pojasnio osnovni princip funkcionisanja lanca pranja novca. Također, Starčević je prvi istakao da je osnivanje offshore kompanije u BiH ilegalno, ali i da u BiH postoji 100 domaćih firmi koje su osnovale inostrane offshore kompanije, što jeste zakonski dozvoljeno. Starčević je ponudio i odgovor na pitanje da li je ijedna osoba već pod istragom radi “Panamskih dokumenata”. Sagovornici, Dragan Mektić, ministar bezbjednosti BiH, i Dragan Lukač, ministar unutrašnjih poslova RS-a, tako su izjavili da trenutno ne planiraju nikakve istrage, ali da ne isključuju mogućnost da će ih pokrenuti u slučaju zvaničnog naloga. Ipak, uz sav trud koji im se mora priznati, ni nakon analize sadržaja na N1 nije moguće pronaći precizno objašnjenje načina operisanja offshore kompanija.
Relevantna kolumna
Vratimo se zato Eldaru Dizdareviću. U tekstovima u Oslobođenju, on je još ljetos, povodom priče o novom Zakonu o radu, pokazao da i o najzahtjevnijim ekonomskim temama piše britko i kristalno jasno. Njegova kolumna na portalu ovog dnevnog lista, naslova “Poreski raj na domaći način”, od 12. aprila, konačno je ponudila izuzetno precizno, a istovremeno jednostavno objašnjenje sve problematike offshore kompanija. Nakon izuzetno bitne činjenice da sama offshore kompanija nije automatski negativna, već da je dobrom ili lošom može učiniti sam vlasnik, Dizdarević definira offshore kompaniju kao “svaku korporaciju ili neku drugu vrstu pravnog lica koja je osnovana i/ili registrovana u nekom offshore finansijskom centru ili takozvanom poreskom raju”. Dalje, na logično potpitanje šta je to poreski raj, Dizdarević pojašnjava da je to “svaka zemlja ili teritorija u kojoj su na nacionalnom nivou na osnovu zakona određeni porezi koji su ili na veoma niskom nivou ili ih uopće nema”, što onda uvezuje zaključkom od elementarne važnosti: offshore kompanije su “legalno oslobođene plaćanja poreza u toj zemlji, ali ako ne posluju na njenoj teritoriji”, što je “temelj za zakonski nedopustivo, odnosno loše korištenje offshore kompanije”. Dalje, Dizdarević kaže: “One, znači, nemaju ured, nemaju opremu, nemaju telefone i računare, nemaju čak ni zaposlene. Offshore kompanije imaju sjedište na adresi advokatske firme koja ih registruje, a kao vlasnici i uposlenici pojavljuju se ljudi čiji je identitet kupljen. Ti ljudi zapravo nemaju nikakve veze sa kompanijom i služe samo da u dokumentima – uz simboličnu finansijsku naknadu – prikriju identitet stvarnog vlasnika.” Dakle, offshore kompanije omogućavaju kalkulisanje s porezima, koje nije ilegalno samo po sebi – svaka firma u kapitalizmu u svom operativnom mehanizmu pokušat će na ovaj ili onaj način platiti što manje poreza. Da bi se izbjeglo balansiranje na žici između legalnog i ilegalnog – a ilegalno je u ovom slučaju utaja poreza – offshore kompanije nude relativno jednostavan izlaz iz te dvojbe. Ako je pritom moguće sakriti identitet vlasnika novca, otvara se prostor i za prikrivanje porijekla tog novca, što onda omogućava i njegovo pranje, tj. legalizovanje ilegalno stečenih prihoda. I to je suština onoga što trebamo znati o dokumentima Mossack Fonsece.
Možda je Dizdarević u pravu kada kaže da nije važno da li će se u “Panamskim dokumentima” naći i neka bh. imena, jer je Mossack Fonseca samo jedna od više stotina firmi koje se bave registracijom offshore kompanija. Međutim, ono što jeste indikativno jeste da je Mossack Fonseca sigurno elitna firma u svom području djelovanja, posebno kada se uzme u obzir da se nalazi u top tri (ili po nekima, top četiri) firme po kapacitetima i obimu svojih poslova. Elitna firma samim tim nudi i elitnu uslugu, što nas dovodi do jednostavnog zaključka da će usluge Mossack Fonsece tražiti samo oni izrazito velikog bogatstva, a Balzac je davno rekao da “iza svakog velikog bogatstva stoji veliki zločin”.
Zato ničim ne treba umanjivati veliki prostor i prioritetnost tretmanu “Panamskih dokumenata” u našim medijima. Prije svega, teško je zainteresovati javnost za priče iz sfere finansija, pa čak i kada iza njih stoji potencijalno veliki kriminal. A ako je ministar Mektić ozbiljan u tvrdnji da neće pokrenuti istrage dok ne dobije službeni nalog, ovakav pristup medija možda uspije stvoriti dovoljan pritisak da do takvih istraga zaista i dođe. Međutim, bila bi velika šteta da pritisak medija ne bude osnažen i velikim pritiskom javnosti radi njene neinformisanosti. U iščekivanju nove tranše informacija koju su najavili novinari/novinarke ICIJ-a/OCCRP-a, u kojima će biti otkrivena imena bosanskohercegovačkih državljana koji su koristili usluge Mossack Fonsece, informisanje od osnova pa nadalje trebalo bi biti naš osnovni prioritet.
Autor/ica 👤tačno.net
