Paljenje svetla

Povezani članci

• Srebrenički inferno Ivanića i Vučića
• Zar i ti profesore, Šaćir-beže?
• I bi prečka
• Srpska na berzi pozajmila 39 miliona KM, ide i novo zaduženje
• Predrag Lucić o sramotnom posjetu kardinala Puljića ratnom zločincu Dariju Kordiću: Milost za zločinca
• VJERSKI RADIKALIZM I KAKO SE S NJIME NOSITI

“Bog je dao Objavu čovečanstvu. A nije je dao ni papama ni reis-ulemama ni patrijarsima. Dužnost vjerskih poglavara je da tu Objavu dalje njeguju i prenose. IMIC je nastao 1991. da pokažemo da se mi po vjeri možemo razlikovati, ali se ne možemo dijeliti. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše međusobno istrebljenje. Vjera je ona, pogotovo vjera u jednog Boga, koja mora ljude da zbližava. Možete li vi zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću bi to bio problem, a nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući iz judeo-hrišćansko-islamske duhovnosti ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti.”

Pre 21 godinu u Sarajevu je osnovan Internacionalni multireligijski centar (IMIC) koji je imao za cilj da pokaže da se nikome ne smo dozvoliti da ljude deli po veri. Bilo je u Centru najviše onih iz mešovitih brakova, pripadnika svih ovdašnjih vera i nacija. Devetog maja 2012. biće otvoren BEMIC, Beogradski multireligijski i interkulturni centar. Osnivač IMIC-ja je Marko Oršolić, bosanski franjevac. Osnivačkoj skupštini je predsedavao gradonačelnik Sarajeva, religiozni musliman, Muhamed Kreševljaković. Oršoliću su zamerali da više radi za muslimane, Srbe i decu komunista nego za “svoje”, kao i da previše kritikuje Katoličku crkvu. U svom dnevniku je napisao: “Sjećam se: dugo godina sam skupa radio, čak i bio nadležan starijem franjevcu fra Boni, koji me u početku nije baš simpatizirao, jer sam ‘premlad za šefa’, ali smo se tokom godina veoma zbližili. Kad kritiziram ‘svoje’, a on bi rekao: ‘Marko, nijedna ptica se ne unezgođuje u svoje gnijezdo, a vidi što ti radiš.’ Odgovor bi moj bio: ‘Fra Bono! Ni ja to ne radim, nego protjerujem smrad iz svoga gnijezda, a bome i svačijeg, da se lakše diše.’”

Već je čuvena njegova izjava iz 1995. godine kada je kazao da ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo, između njega i Boga, isprečio Alojzije Stepinac. Kasnije je u predgovoru svoje knjige Zlodusima unatoč napisao da je u slučaja kardinala Stepinca donekle korigovao svoje stavove posle njegove beatifikacije, “sačuvavši u biti svoju prijašnju ocjenu o njemu”.

Fra Oršolić je završio studije teologije, istorije, filozofije znanosti i političkih nauka.

“VREME“: Kada smo prvi put razgovarali o BEMIC–u, kazali ste “mi hoćemo da upalimo svetlo, a ne da proganjamo tamu“.

MARKO ORŠOLIĆ: Da, htio sam da kažem da se mi u Centru nećemo baviti ekscesima, već duhovnošću. A u njoj je mnogo svjetla, ali ima i anahronizama. Za nas je bitno da u Beogradu postoji Centar u kojem će Jevreji, hrišćani i muslimani razgovarati po principu klasične filozofije – jednak s jednakim. Mi ne želimo ulaziti u vrednovanje religija, nego samo ujednačiti poziciju dijaloganata u tom trenutku. Religijski posredovane duhovnosti su veoma važne u 21. stoljeću da bi čovjek mogao da prevlada svoje svakodnevne frustracije koje nameću lažna božanstva, nacionalizmi… Mi smo svi hiperpolitizirani. U moderno doba mora se vjerska zajednica rastaviti od države, politika od teologija i religija od nacionalnih ideologija. To zvuči jednostavno, ali je teško izvesti.

Kao i to da vera treba da zbližava ljude, a ne da ih čini neprijateljima?

Da, ali mi baš to želimo da pokažemo. Ako je Bog jedan, onda smo svi mi braća i sestre. Hrišćanstvo, islam i judaizam su, kako muslimani kažu, objavljene religije. Bog je dao Objavu čovečanstvu. A nije je dao ni papama ni reis-ulemama ni patrijarsima. Dužnost vjerskih poglavara je da tu Objavu dalje njeguju i prenose. IMIC je nastao 1991. da pokažemo da se mi po vjeri možemo razlikovati, ali se ne možemo dijeliti. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše međusobno istrebljenje. Vjera je ona, pogotovo vjera u jednog Boga, koja mora ljude da zbližava. Možete li vi zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću bi to bio problem, a nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući iz judeo-hrišćansko-islamske duhovnosti ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti.

U svemu tome ne smiju se vjerski poglavari, pastiri, miješati sa vjernicima koje trebaju predvoditi. Otud ne znate koji je čiji glas. Pastiri moraju biti odgovorni za trenutak u kojem su, bilo vrijeme zgodno ili nezgodno.

Kažete da se verska zajednica mora rastaviti jasno od države što, u teoriji i jeste postulat savremene države. Ali govori li to praksa?

Naše dnevne politike su često osorne, mogu navesti puno primjera gdje je jako teško sačuvati svoju autonomnost vjerskoga života. Politika treba da je odvojena od religije, još jedna stvar koja je jako teška, ali ne i nemoguća. Postoji način. Moderna Evropa je imala ta iskustva. Poslije Francuske revolucije su Bavarci – Bavarska je dominantno katolička zemlja – već napravili sekularizaciju. Svi su muzeji nastali od samostanskih muzeja. Mnoge plemićke zadužbine su postale gradski parkovi. Religija mora dati doprinos tome da čovjekov život bude što sadržajniji, da društvo bude demokratskije.

Koliko vera može doprineti demokratiji u sekularizovanom društvu?

Neće biti demokratije bez doprinosa vjere. Jako je važno vjerujuće ljude učiniti odgovornijim za sudbinu svijeta. Potrebno je da vjernici sudjeluju kao građani u modernoj demokratiji. Sada je jako aktuelna tema religijskog fundamentalizma, što se obično veže samo za islam. To nije istina, svaka religija ima svojih fundamentalista. U Americi neki hrišćanski fundamentalisti ubijaju liječnike koji vrše abortuse. Moderni život se teško može izgraditi bez sudelovanja religijskog faktora. To je pokazao pokušaj komunista, koji su mislili da bez Boga mogu doći do stvarnog bratstva. Nisu mogli. Bratstvo ima smisla ako postoji Bog koji nas čini braćom i sestrama. Deviza Francuske revolucije “sloboda, jednakost, bratstvo” postaje puka apstrakcija ako nema iza sebe jasnu duhovnu podlogu.

BEMIC se otvara 9. maja, na Dan pobede nad fašizmom. Zašto ste izabrali baš taj datum i šta time poručujete?

Vjerske zajednice nisu do kraja razlučile neke stvari. Veoma je važno da razlučimo da je zapravo fašizam, nacionalsocijalizam stravičan ne samo po svojim principima iznijetim u knjizi Main Kampf, već je on u svojoj biti, osim jasno antijudaistički, i antihrišćanski i antiislamski. Veoma je važno da se još jednom ozbiljno sagleda antifašizam kao prva pretpostavka za evropsku demokratiju, i da se idejno razračuna s njim jer to nije završeno ovdje na ispravan način. Zato smo i odlučili da BEMIC otvorimo na Dan pobjede nad fašizmom, kao znak, signal da tu nema nikakvog lažnog kompromisa. Nacizam ostaje užasni rasizam, dakle zlo. I sam Hitler je bio katolik i plaćao crkveni porez sve dok se nije ubio. Ali nema mise ni za Hitlera ni za Pavelića. I Crkva je trebala obojicu ekskomunicirati jer su bili javni grešnici. Neki su htjeli misu za Pavelića, kardinal Bozanić je svakako to zabranio, ali nije objasnio zašto. Trebalo je objasniti da nema mise za njih jer su zastupali antikatoličke principe, kao što je rasizam, a da ne govorim o stravičnoj političkoj praksi.

Sve crkve, vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta, ali samo su neki pravovremeno kažnjeni. A ponekad je teško voditi pravoslavno-katolički dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je Pavelić.

Najprije da kritikujem svoje – mi smo čekali 200 godina da papa kaže da je inkvizicijski proces protiv Galileja bio pogrešan.

Koliko je, prema vašem iskustvu, Beograd otvoren za dijalog?

Mi smo izabrali Beograd da u njemu otvorimo Centar jer je on i patrijaršijsko središte, sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vođe. Inače, jako smo dugo sarađivali sa nevladinim sektorom u Srbiji, u Beogradu.

Mi, katolici, ovdje smo manjina. I kao manjina imamo jednu prednost – jer čim si ti manjina, odmah si za dijalog po sebi, čim si većina, šta će ti onda dijalog? Nije to karakteristično za Srbiju, već za svakog. To je i razumljivo, Bog je to tako i htio. Kada pogledate čovečanstvo, nijedna religija nije većinska, sve su manjinske. Jer niko nije jedini, samo je Bog jedini.

Čime će se BEMIC baviti?

Mi smo nevladina organizacija. Znači, ne miješamo se u međuvjerski dijalog, njega obavljaju vjerski predstavnici. Mi smo multireligijski centar, hoćemo da kažemo ljudima kako multureligioznost kao duhovnost može biti zanimljiva za ljude.

Ja kao prvi projekat vidim saradnju sa SANU. Oni imaju Institut za jezike, zašto mi ne bismo s njima napravili simpozijum o jeziku vjerskih zajednica, o prevodima Biblije, Kurana. Drugo, ja bih volio da rješavamo neka konkretna pitanja. Ako imamo pravnika, volio bih da vidim šta je sa vlasništvom vjerskih zajednica. Dosta je sve to prekriveno, posebno je važno šta je sa jevrejskom imovinom.

Mi ćemo dati jedan znak sugrađanima, nismo moćna organizacija, ali ljudi treba da vide i duhovno bogatstvo Srpske pravoslavne crkve. Ne samo kroz manastire i građevine, nego kroz cijelu duhovnost. Ona se u javnosti predstavlja u nekom anahronom obliku, što važi i za judaizam i islam u celini.

Vrijeme je da ljudi religiju uzimaju ozbiljno. Mi sarađujemo sa svima, ne pitamo nekog da li je vjernik ili ne, nego da li uzima religiju ozbiljno. Nisu ljudi podijeljeni na ateiste i teiste. Ta linija ne ide između ljudi, nego kroz ljude.

Vreme.rs