Ozren Kebo: Ovoj zemlji trebaju lideri poput Feđe Dudića trenera Veleža

Povezani članci

• Teletović: Morate imati hrabrosti, a svaki trenutak koji provodim na terenu je dar
• Od Memića do Muzura: Ilegalna deponija u prvoj vodozaštitnoj zoni
• Sramotno! Vlast bije narod: Obezbjeđenje premijera Bevande bukvalno pretuklo demostrante
• Zadnja poruka demonstranata uoči protesta: Ovo je skup ljubavi, tražimo primjenu Bonskih ovlasti
• Andrej Nikolaidis o napadima na Predraga Lucića: Ovdašnji fašizmi su sramota čak i za fašizam
• Zahtijevamo od zastupnika u Skupštini HNK da počnu zarađivati platu i spase Bolnicu Safet Mujić

Foto: R. D klix.ba

Kao što je svima poznato, ovu zemlju, uza sve ostale belaje, tare i dramatičan nedostatak lidera. Lider je onaj intelektualni i menadžerski specifikum koji dođe u neki zapušteni kolektiv, sve pretumba na glavu i od vječitih gubitnika napravi rođene dobitnike. Nešto kao Feđa Dudić, aktuelni trener Veleža.

Piše: Ozren Kebo– Analiziraj.ba

Kada čovjek nešto istinski snažno želi, cijeli Univerzum se udruži da mu to ostvari.

E ova vam je rečenica globalno popularnog pisca Paula Coelha, štovani čitatelji, istinsko zlo. Od nje je sve krenulo. Bilo je i prije Alhemičara tih zagovornika pozitivnog razmišljanja i pozitivne energije, ali s ovom idejom krenuo je pokret koji danas ima milione sljedbenika. Šta je pogrešno u izrijeku da ako nešto dovoljno snažno želite, tu je Univerzum čije se sve sile udružuju kako bi vam želju ispunile? Pa pogrešno je, za početak, sve. Svakog dana na planeti Zemlji ostane neostvareno nekoliko milijardi želja koje su željene više nego dovoljnim intenzitetom. Kako sad stvari stoje, želje se ispunjavaju samo onima koji pišu knjige o tome kako da vam se ispune želje. Rhonda Byrne i njena Tajna bile su okidač nesagledivog parapsihološkog pravca koji je izrodio doslovno hiljade knjiga, recepata i savjeta. Rhonda kaže da ne treba stalno željeti i insistirati na onome što hoćete. Nego, kao u restoranu, naručite jednom, otvorite svoj um i čekate da želja dođe. Drugi autori pak savjetuju da se želja pretvori u mantru, a mantra izgovori 200 do 300 puta dnevno. I kako da sad sluđeni praktikant odabere pravi metod? Jedan treći autor kaže da vam se želje ne ispunjavaju zato što ih niste upakovali u imaginarni balon želje, a četvrti je u recenziji za The New York Times napisao da je taj treći s idejom o balonu, da prostite, prevazišao sam sebe.

Da bismo jednom zauvijek raskrstili s rečenom idejom, autor ovog teksta dobrovoljno se podvrgao rigoroznom eksperimentu. Sedam dana je strastveno želio da mu s neba padne 30.000 maraka. Morate priznati da se radi o relativno skromnoj želji – pa ovdje nema tendera gdje makar tri ahbaba nisu dobra po 300.000. Ali, ugledni vinovnik eksperimenta, onaj naš poznati novinar, inače moj dobar prijatelj, računao je ovako: kad proda svoju munju i dobijenoj svoti pridoda tih 30.000 od Univerzuma  – eto dovoljno novca za kakvog finog a polovnog Renault Talismana, ili čak Audija A4, a ni protiv Kia Sportagea niko se ne bi bunio.

Osim što je želja bila relativno skromna, poštovan je jedan od glavnih principa željenja. Ako kažete: želim 30.000, Univerzalna energija odgovara: „Okej, to je to. Ti želiš.“ I ostavi vas doživotno u fazi i stanju željenja. Ispravna metoda je da treba željeti u prošlom vremenu. Dakle, zahvaljujete se Univerzumu što vam je ispunio želju, iako to tek treba da se desi. I tako, sedam dana uzastopno, vinovnik eksperimenta zahvaljivao je Univerzumu na 30.000 maraka. Desilo se, naravno, nije ništa. Zadnja dva dana želja je – kako bi se dala šansa Univerzumu i njegovim moćima – premodulirana prvo na deset, a onda na pet hiljada maraka. Ali ništa.

Tako da zaključak nakon ovog naučno provedenog eksperimenta glasi: Kad nešto dovoljno snažno želiš, cijelog Univerzuma zaboli đoka i za tebe i za tvoju želju.

Bacite me među vukove, vratit ću se kao vođa čopora.

Evo divne apoftegme i odličnog povoda za socioogovaračku analizu (M. V. Llosa) Bosanaca i Hercegovaca kao priglupih ljudi. Kao što je svima poznato, ovu zemlju, uza sve ostale belaje, tare i dramatičan nedostatak lidera. Lider je onaj intelektualni i menadžerski specifikum koji dođe u neki zapušteni kolektiv, sve pretumba na glavu i od vječitih gubitnika napravi rođene dobitnike. Nešto kao Feđa Dudić, aktuelni trener Veleža. Rođeni se prije njega nisu mogli sastaviti sami sa sobom, a kamoli s loptom; otkako ih je preuzeo lik totalno posvećen fudbalu, ne znaju za poraz. E takvih nam ljudi nedostaje u politici, privredi, kulturi, umjetnosti, estradi, medijima, pornografiji, svim ostalim granama sporta…

Ali, ako malo pažljivije proberete po Facebooku, vidjet ćete ne da mi imamo deficit lidera, nego smo u takvom suficitu da više ne znamo šta ćemo s njima. Jedino da ih izvozimo. Koga god da bacite među vukove, on će se vratiti kao vođa čopora. Aman, aman, pa ovo više nije Bosna i Hercegovina, nego Njemačka, Danska, Švedska, ili možda neki još uspješniji ekonomski tigar iz daleke Azije.

Da bismo vam objasnili suštinu i pozadinu ovog nesnosnog metaforisanja, podsjetit ćemo vas na Shauna Ellisa, britanskog stručnjaka za vukove i autora knjige Govor vukova. On se tokom višedecenijskih istraživanja potpuno integrirao u čopor vukova, živio je s njima, jeo i spavao na njihov način, u jednom trenutku postao čak i alfa mužjak čopora. Međutim, kad je tu poziciju napustio na samo sedam dana, kako bi otišao u civilizaciju, okupao se, popio koje pivo i skratio kosu, vrativši se među jarane shvatio je da je izgubio alfa status, jer je na njegovo mjesto zasjeo mladi mužjak pun snage i ambicije, željan ženki, liderstva i dokazivanja. Tako da je Shaun morao krenuti ispočetka, kao najmanje cijenjen i najlošije pozicioniran član zajednice. Zbog sedam dana odsustva! Dakle, kada biste njega pitali da malo premodulira ovu Facebook pošalicu, on bi vam je uobličio ovako: Baci me među ljude i vratit ću se vukovima kao najjadniji član čopora.

Ili, da vas priupitamo nešto drugo: znate li da posljednjih godina ruskom republikom Jakutijom hara megačopor od 400 gladnih vukova? Mislim, ako već hoćete da se istestirate, eto izvanredne prilike. I obavezno se vratite  kao vođa čopora.

Ako me ikad budeš ostavila, ostavi me na kiši… Da ne plačem sam.

Tugy, plaky…

Jak je samo onaj ko se smeje dok mu srce plače… 

Objektivno govoreći, to obično izgleda kao grimasa, taj osmijeh koji pokušava prikriti – oprostite na izrazu – plač srca. Pa u skladu s tim otkrovenjem da zaključimo: jak je samo onaj koji plače dok mu plače i srce. A ovo drugo je alat iz arsenala mimikrije, laži i ostalih socioogovaračkih pizdarija. Ljudi, ne predajite se ovim Facebook mudrostima, one vas vode direktno u propast. Smijati se dok srce plače jedna je od najvećih slabosti iz registra dostupnih ljudskih emocija.

Žena je kao vrećica čaja – nikad ne znaš koliko je jaka, sve dok ne završi u vrućoj vodi. (Eleanor Roosevelt)

Ovakvih se banalnosti može izbaciti na stotine. A muškarac je – uzmimo njega kao primjer pokazne vježbe – kao flaša kisele. Ispari čim ga otvoriš. Ili: Muškarac je kao šampanjac. Otvara se uz prasak, uprska sve okolo, a kad ga probate, zaključit ćete da ništa ružnije niste probali još od djetinjstva, kad su vam uvalili pohani karfiol i žvaku da će vam od njega narasti mišići ko u Popaja.

Aman, ljudi, dohavizajte se dok još ima vremena. Sad ćemo vam izreći najveću Facebook mudrost svih vremena. Pažljivo i polako čitajte, jer ćemo to napisati samo jednom. Jak je samo onaj koji radi sve suprotno od FB preporuka. Ako ste u stanju poštovati taj princip, cijeli Univerzum, a i šire, udružit će se da vam popravi dan, sedmicu, mjesec, godinu, desetljeće i stoljeće.

Amin!