OTVORENO PISMO DRUGU NIKŠIĆU, ALUMINIJ, HERCEGOVAČKA SAPUNICA!

Povezani članci

• Kobna spirala bezumlja
• Teofil Pančić: Jalovost bežanja od suštine
• MOSTARSKI BAŠESKIJA
• APSTINENCIJA
• SLIKA BORISA NIKOLIĆA
• VELIKO ISTRAŽIVANJE ACCOUNT-a: Pet priča o korupciji u obrazovanju

Aluminij, lahki metal, teško breme ili „balvan„ revolucija. Neupućeni političari, kvaziprivrednici, od ministara do premijera, dušebrižnici za spašavanje velike pljačke državne imovine  u Aluminiju i diskriminatorske pozicije obespravljenih njegovih radnika, dio su velike bosansko hercegovačke sapunice, koja se raspršava u nerazumnoj borbi i odnosima lukavih čimbenika i ovih političara.

Upravo, neupućene političare u našoj realnoj privredi i ekonomiji, nužno je educirati i slikovito im pojasniti šta to znači sirovi aluminij u ingotima, raznih profila i dimenzija, njihov izvoz na svjetsko tržište, veliki izvoz  sa prilivom  deviza, a sve protiv interesa i sa grbače države i njenih gradjana.Možda će svi bolje i shvatiti, da je izvoz  i balvana, uništavanje naših šuma, obezvrijedjenje njihoga značaja i doprinosa za cjelokupno društvo, kada je mnogo bolje preradjivati iste u zemlji, praviti fabrike i proizvoditi namješataje, udobne stolice, ugodne i prostrane ormare i drugu gradjevinsku galanteriju. Upravo je u finilnim proizvodima sreća ekonomije svake zemlje i valorizacija utroška svih uloženih energenata, potrošnoga  tehnološkoga materijala, cijene kadrovskoga  anagžovanoga potencijala i sveukupna dobit.

Ista je ili slična slika i situacija sa ovom famoznom aluminijskom rašomonijadom, koja je samo za neupućene političare i kvaziprivrednike jedna magična križaljka, koju isti ne umiju riješiti. Proizvoditi i izvoziti sirovi aluminij, upravo u „balvanima„ ( trupcima ili ingotima ) uz najvažniju domaću sirovinu ili utrošenu električnu energiju, zlata vrijednu,nesreća je u ekonomiji i bogatih zemalja, a nama siromasima se može svašta poturati, tumačiti i lažno predstavljati. Upućeniji i pametniji ekonomski stručnjaci, trebaju nam iskazati jasnu računicu i ukazati na perfidne metode domaće pljačke naše države i njenih gradjana. Postavlja se opravdano pitanje, zar su devize od velikoga izvoznika ta opravdana računica, kao maska slijepcu, kada se sagleda i vrijednost uvoza svih potrebnih tehnoloških materijala i sirovina za njegovu proizvodnju, zatim cijena utrošene električne energije ili uloženog  našega  zlata- struje i njihova dobit sa grbače stanovnika ili razno raznih subvencija države, kako bi definitivno održao taj parazitni čimbenik, koji nas inače lukavo krade.

Da li su se sve naše prethodne Vlade, pa i ova posljednja druga Nikšića, ministra Trhulja i sličnih, koji nas obespravljene radnike od Dejtona na ovamo samo obmanjuju i lažu, ikada pozabavila i priupitala ovoga „vlastodršca  državne imovine „zašto nije, recimo u Čapljini, Stocu, Mostaru, Konjicu, Jablanici i drugim hercegovačkim središtima pristupila izgradnji fabričica finalnih proizvoda na bazi njihovoga sirovoga aluminija. Jedino opravdano stanje ekonomije je u finalnoj proizvodnji i izvozu finalnih proizvoda, a time i garantovana valorizacija svih utrošaka u njihov proizvod, a što je najvažnije potrebna i uložena ekonomska cijena električne enrgije. Dobro su to godinama latini smislili, vječno jašeći na grbači gradajana i države i stalno insistirajući na povoljnoj cijeni električne energije.

Naši gradjani, ako ne i neupućeni političari iz Vlade, trebaju znati da se odredjenim tehnološkim procesom, aluminij dobija od osnovne sirovine i prirodnoga resursa boksita. Slijedeći tehnološki proces je proizvodnja glinice, koja se dalje u procesu elektrolize proizvodi sirovi aluminij i kao takav se lije u ingote raznih dimenzija i profila.Prije rata, tvornica glinice u Mostaru je proizvodila potrebne količine glinice za elektrolizu, na bazi rada i korištenja naših postojećih hercegovačkih rudnika boksita, uz neznatan dovoz i sa drugih rudnika iz Crne Gore ili Vlasenice. U postdejtonmskom periodu ovi kapaciteti su u cjelosti zamrznuti, djelimično radi ratne devastacije a i radi drugih interesa i računica, do kraja su uništeni, samoinicijativno.  Definitivno se prešlo na uvoz svih potrebnih tahnoloških potreba uvoza glinice, petrolkoksa, kao i drugih potrebnih tehnoloških sirovina za proces elektrolize. Zaboravilo se na hiljade radnika, koji su posredno i neposredno radili i koji su ostvarivali svoju i porodičnu egzistenciju, u rudnicima u tvornici glinice u autotransportu i u drugim pratećim djelatnostima. Dakle, latini i maheri, a mnogi od njih su postali i tajkuni, našli su samo svoju računicu u uvozu glinice, proizvodnji sirovoga aluminija, utrošku jeftinije  „državne„ struje, ignorisanju nekoliko hiljada svojih bivših radnika, jer su eto samo oni Bogom dati imali za pravo da sve jame sebi  svojima. Bitno je da proizvodni kapaciteti finalne proizvodnje razvijaju se i grade u lijepoj njihovoj na bazi sirovoga aluminija iz Mostara i da samo u Širokom brijegu, u Fealu treba da postoji njihov proizvodni kapacitet, gdje bi se mogli zaposliti samo  njihovi čimbenici.

Kako smo mi „balkanski„ mozgovi, uz  lukavu doktrinu inače pokupili sva ovozemaljska znanja iz ekonomije i načina uživanja, često se lansiraju priče i bubice o tobožnjoj izgradnji druge faze elektrolize ili nekoga termoenergetskoga objekta na uvozni gas, za sospstvene potrebe, što su računi i priče za malu djecu. Ne može se trajno računati i koristiti neupućenost nekih političare Vlade i drugih, pa sxigurno računati na jeftinu električnu energiju. Što to druge daleko ekonomski bogatije zemlje ne bi gradile ovakve elektrolize, izvozili aluminij i svojoj ekonomiji ostvarivali dobit, to je moguće samo u ovoj našoj kvazisocijaldemokratskoj više nacionalnoj državi.

Na kraju je pouka i preporuka Vladi, kao predstavniku 100 % državnoga  kapitala u firmi Aluminj, da je krajnje vrijeme da obeštetite obespravljene radnike , pa vi i nadalje sadite mirisno cvijeće u njihovim alejama ,u „La miragu„, nazdravljajte vašim uspjesima, poduhvatima i silnim glupostima. Neka vam je srećno!

Mr Milan Jovičić, dipl.ing.el.