Otkud vehabije u BiH?

Izdvajamo

• Dakle, mudžahedinski interes za rat u BiH bio je nešto što je mnogima na sve tri strane odgovaralo. Za propagandne svrhe bilo je dovoljno da tristotnjak stranih ratnika uđe u BiH, jer je bilo očito da će im se neki ogorčeni i poniženi Bošnjaci pridružiti. Vrlo brzo, ratni doprinos mudžahedina dao je neopisiv doprinos propagandnoj mašineriji Srbije i RS, a malo kasnije i Hrvatskoj. Dovoljno je bilo da se pojavi nekoliko snimaka i fotografija koje i danas cirkuliraju internetom da se mobilišu nove grupe dobrovoljaca kako iz Srbije tako i RS. Islamizacija Armije BiH dovela je do toga da se etnička raznovrsnost smanji, te da jedna politička struja potpuno preuzme kontrolu nad armijom.

Povezani članci

• Split na nogama! Nećemo spomenik čovjeku koji je opljačkao Hrvatsku i spalio Mostar
• ZATVOREN 8. VOX FEMINAE FESTIVAL
• Svjetski mediji o Hrvatskoj: Namjere su dobre, ali reakcija na izbjeglički val je
• Blagoslov i prokletstvo granica
• Povjesničar koji pomoću arhivske ruši spomeničku građu
• Život u tranziciji

Ovako podijeljena BiH je samo poligon za političku trgovinu i igralište za strane obavještajne sile. A taj, kolinijalni status, ne ide u prilog ni jednom stanovniku BiH, bez obzira bio on Srbin, Hrvat ili Bošnjak.

Mudžahedini koji su sa sobom donijeli začetak vehabizma u BiH nisu se slučajno našli na našim prostorima. Interesantno da niko, čak i nakon ovolikih godina od početka rata ne postavlja pitanje otkud oni kod nas.

Obično se pojava mudžahedina objašnjava kao i boravak stranih ratnika na drugim stranama- došli su kao avanturisti ili iz ideala. Tako je bilo na svim stranama. Na srpskoj strani su najviše spominjani Grci i Rusi, uglavnom povezani sa različitim desničarskim idejama u svojim zemljama. Na Hrvatskoj strani bilo je dosta Albanaca, ali i Njemaca, Iraca, Šveđana, Danaca. I oni povezani sa desničarskim pokretima. Neki od njih su se nakon ratova u BiH i Hrvatskoj vratili i počinili zločine u svojim zemljama zbog kojih su osuđivani na dugogodišnje robije. Na primijer Jackie Arklöv, borac HVO i neonacist, koji je zbog ubistva dva policajca osuđen na doživotnu robiju.

Mudžahedini u BiH su morali preći preko Srbije ili Hrvatske da bi stigli do BiH. Obje zemlje su bile u ratnom stanju, te su i vojne i obavještajne službe u njima radile punom parom. Ipak, mudžahedini su prolazili. Kako je to moguće bez makar blagoslova susjednih zemalja?

Poznato je da se najveći broj islamista do Bosne i Hercegovine prebacivao preko Hrvatske. Ko god je prelazio granicu između BiH i RH u toku rata, zna da to nije bilo ni malo lako. Dakle, kako su grupe bradatih ratnika u haljinicama mogle da prođu kroz RH bez da budu primijećeni? Odgovor je- nikako.

Negdje u toku 1993. stajao sam u zoni HVO, nedaleko od Hrvatske granice i gledao nekoliko takvih ratnika koji su upravo ušli u BiH i pokušavali da nađu prevoz dalje. Niko ih nije dirao, ni pitao šta tu rade. Nema tu velike sumnje u blagoslov tadašnjih vlasti.

A kome je odgovaralo to da se Armija BiH inicira stranim ratnicima? Propaganda i srpske i hrvatske strane su od samog početka sukoba bošnjačku stranu optuživale za islamizam, bez neke velike osnove. Na početku rata ABiH ne samo da nije bila islamistička, već se u njenim redovima nalazilo oko 30 procenata Srba. To je, naravno bilo u suprotnosti sa strategijom etničkog razgraničenja. Isto tako, postojale su i struje unutar bošnjačkog korpusa koje su bile sklone ideji etnički čistih teritorija.

Dakle, mudžahedinski interes za rat u BiH bio je nešto što je mnogima na sve tri strane odgovaralo. Za propagandne svrhe bilo je dovoljno da tristotnjak stranih ratnika uđe u BiH, jer je bilo očito da će im se neki ogorčeni i poniženi Bošnjaci pridružiti. Vrlo brzo, ratni doprinos mudžahedina dao je neopisiv doprinos propagandnoj mašineriji Srbije i RS, a malo kasnije i Hrvatskoj. Dovoljno je bilo da se pojavi nekoliko snimaka i fotografija koje i danas cirkuliraju internetom da se mobilišu nove grupe dobrovoljaca kako iz Srbije tako i RS. Islamizacija Armije BiH dovela je do toga da se etnička raznovrsnost smanji, te da jedna politička struja potpuno preuzme kontrolu nad armijom.

Po završetku rata nije se desila istraga sa ciljem pronalaženja istine, kao što se radilo u mnogim drugim zemljama. A i kako bi kada su na vlasti ostali oni koji su i vodili ratove devedesetih. Nakon njihovog odlaska sa politčke scene, nastavljena je ista politika, samo sa drugim ljudima. Zbog toga danas imamo situaciju kakvu imamo.

To je razlog zašto nikoga ne treba da čudi situacija u kojoj sile koje rade na razvaljivanju Bosne za svoje namjere ne biraju sredstva. Ali ono što treba da nas čudi je to što se u BiH još nije razvila kohezivna politička snaga koja nadilazi etničke podjele. Ovako podijeljena BiH je samo poligon za političku trgovinu i igralište za strane obavještajne sile. A taj, kolinijalni status, ne ide u prilog ni jednom stanovniku BiH, bez obzira bio on Srbin, Hrvat ili Bošnjak.