IDIL na granicama Europe: Ako im ne slomimo zube oni će slomiti čovječanstvo

Povezani članci

• Oj, drugovi, je l’ vam žao…
• Jalta, Balta
• “Mašna “ sporazum
• MLADUNČE PRIMATA OD FORMATA
• Svetislav Basara: Parada smeha
• FENOMENOLOGIJA MUHA

AFP

Sve zemlje u kojima je IDIL osvajao su bile već duboko destabilizirane (Irak) ili u dubokom građanskom ratu (Sirija). Turska nije niti jedno od to dvoje. Laički rečeno, Turska je jedina ozbiljna država na čije je granice IDIL udario. Uz to IDIL je udario i na granice NATO saveza, pa i same Europe. Upravo zbog ovoga bi sumanuti Bagdadi sa svojim zločinačkim kompradorima mogao slomiti zube. Ako ih ne slomi on, slomit će ih čovječanstvo.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Kobani, grad u Siriji, na samoj granici s Turskom je pred padom. Grad poznatiji još i kao Ayn-al-Arab pada u ruke najgore od najgorih, terorističke organizacije IDIL. I dok IDIL polako, grad za gradom, osvaja Bliski istok i čini ono što se slobodno može nazati genocidom nad svim narodnosnim skupinama koje mu se odbijaju pokoriti, svijet po običaju – kalkulira.

Tek je jutros NATO bombardirao položaje IDIL-a u ovom regionu i navodno su se teroristi privremeno povukli. No, crna zastava nad gradom je itekako pouzdan znak da teroristi IDIL-a nemaju namjeru odustati. I, odmah u početku treba raščistiti. IDIL je proizvod cijeloga svijeta. Kako zapadnih zemalja koje su u tome učestvovale svojim kontraobavještajnim manevrima i u tobožnjem buđenju arapskog svijeta naoružavali pobunjenike koji će poslije prerasti u IDIL i front Nusra, tako i zemalja Bliskoga istoka koji su religiju pretvorili u retoričku strategiju za ostvarivanje svojih političkih interesa i vladanje čeličnom pesnicom. Sva ta naftaško-imperijalistička papazjanija dovela je do stvaranja IDIL-a. Uslovi za nastanak terorističke frakcije prema kojoj će i brutalna Al-Qaida izgledati kao neka humanitarna organizacija su stvarani više od deset godina. Od početka američke invazije na Irak koja je trajno destabilizirala Bliski istok. Umjesto uljuđenih tirana od kojih se pravila novinska ornamentika nalik onoj iz 1001 noći i u čije se zemlje ipak išlo na rad ili godišnji odmor, došli su tirani čija brutalnost nadilazi i najgore strahove čovječanstva. Poslije egzotičnih tirana koje su zapadne sile tolerisale dok su imale interesa došli su ovi novi.

Problem s novim tiranima demonskoga imena IDIL je u tome što zapadne zemlje koje su koautori njihovog nastanka nemaju adekvatan odgovor. Nedostatak istoga je i doveo IDIL na granice Turske odnosno NATO-a.

No, bilo bi sasvim blesavo kad se već spominje Turska zaobići još jednu bitnu činjenicu. Krenimo od početka. Od formiranja iračke Vlade kojoj je godinama na čelu bio Nouri al Maliki i još ranije, od donošenja Ustava te zemlje za koji nije nikakva tajna da su ga napisale SAD se govorilo o tome da je stabilnost nemoguća misija. Prvo zbog toga što je Ustav bio diksriminatoran prema sunitima i kurdskoj manjini za koje se znalo da će samo čekati trenutak da se pobune. Drugo je zbog ustavne regionalizacije trgovine naftom, a za šta se ipak trebala dobiti saglasnost centralne Vlade za koju se zna da je u skoro svemu kontrolirao Iran jer je bila sastavljena od mahom šiitskih zastupnika. Sve je to doprinijelo da u trgovini naftom postoji status quo kojemu je, također, trebalo malo da eksplodira. Ipak, uz sve probleme i kontroverze, centralna vlada u Iraku je bila garant kakve-takve stabilnosti te zemlje.

Kada se pobunjenička grupa iz Sirije prebacila i na iračko tržište krvlju i uzela sebi naziv IDIL određeni broj iračkih sunuta im se pridružio. No, vidjevši zvjerstva koja IDIL-ovci čine oni koji su mogli izvući živu glavu su odstupili. IDIL-ovci su počeli zauzimati grad za gradom. Tada je bio odlučni trenutak da im se zada smrtonosni udarac. U tom političkom kontekstu svaki separatistički potez koji bi dodatno oslabio ionako sluđenu Malikijevu vladu bi značio jačanje IDIL-a. Povijesno ugnjetavani Kurdi su vidjeli svoju šansu za proglašavanjem države Iračkoga Kurdistana. Tu u priču upada Erdoganova vlada s odlukom da prizna Irački Kurdistan u zamjenu za suradnju u naftnoj industriji jer je ovaj dio Iraka najbogatiji naftom. Ovo je dodatno oslabilo centralnu iračku vladu a IDIL-u dalo krila.

Nakon ovoga pada jedan za drugim iračkim i sirijskim gradom. Civili bivaju brutalno smaknuti, svako ko se protivi samopoklamovanom halifi biva ubijen. Muslimanska ulema reagira, ali kasno Marko na Kosovo stiže. IDIL čijeg je vođu Bagdadija dokumentirano obučavao Mossad hara Bliskim istokom bez nade da se zaustavi.

Mic po mic, IDIL je došao i do granica Turske. Kako je već rečeno radi se o gradu Kobani u kojem se situacija mijenja iz minute u minutu. Erdogan koji je i previše kalkulirao s odgovorom IDIL-u čuvajući istovremeno poziciju omiljenog NATO saveznika na vratima Bliskog istoka, ali i svemuslimanskoga zaštitnika se našao u neugodnoj situaciji budući da se mora precizno i brutalno odrediti. U vrijeme dok je on tukao prosvjednike u Gezi parku kako bi “sačuvao stabilnost Turske”, žmirio je na prolazak skupina džihadista kroz teritorije njegove zemlje do Sirije. A sada su dečki od mača pokucali i na njegova vrata.

Dok je priznavao Irački Kurdistan što je bio potez za koji bi mu zločinac Bagdadi trebao dati plaketu zahvalnosti, Erdogan je svoje Kurde sistemski zanemarivao. O tome svjedoči i činjenica da Erdogan sasma mirno izjavljuje da Korbani polako pada. Zbog toga gore i njegovi gradovi. Turski Kurdi se nisu mogli pomiriti s činjenicom da Erdogan, uprkos tome što je Turska donijela odluku o ulasku u rat protiv IDIL-a, Erdogan nije uradio ništa povodom činjenice da se zastava IDIL-a vijori na samoj granici Turske i da svako novo osvajanje znači više mrtvih civila. Turskom je krenuo val demonstracija.

Reuters

No, ovaj dolazak IDIL-a na granice Turske sa sobom nosi i dah optimizma. Naime, sve zemlje u kojima je IDIL osvajao su bile već duboko destabilizirane (Irak) ili u dubokom građanskom ratu (Sirija). Turska nije niti jedno od to dvoje. Laički rečeno, Turska je jedina ozbiljna država na čije je granice IDIL udario. Uz to IDIL je udario i na granice NATO saveza, pa i same Europe. Upravo zbog ovoga bi sumanuti Bagdadi sa svojim zločinačkim kompradorima mogao slomiti zube. Ako ih ne slomi on, slomit će ih čovječanstvo.