Ostavite nam nasmijanu prošlost na miru

Izdvajamo

• Ako već ne znamo napraviti bolju, pustite nam barem prošlost na miru, i dajte šansu našoj djeci. Nas ste ionako dovoljno sjebali, nas koji šutimo i čekamo da ovo što se naziva život, u ovom što se naziva zemlja, jednom i što prije zauvijek okonča. Ostavite moju nasmijanu prošlost jednom i konačno na miru.

Povezani članci

• Metropolizacija poraza
• OLIVER DRAGOJEVIĆ U KULTURI SJEĆANJA
• Godine čekanja pravde
• Advokati zločina
• Silajdžićeva 100 posto Sirija
• Gdje si bio 1791?

Jugoslavija je bila zemlja resursa, zemlja koja je sama proizvodila hranu i nje je bilo u dovoljnim količinama. Jugoslavija je, moja prošlost, nestala u dimu i nikada se više neće vratiti, kao što u dimu nestanu sve opsjene, sve zablude i svako sretno djetinjstvo. Jugoslaviju će zamijeniti Hrvatska, zemlja u kojoj ćeš se jednom probuditi i pratiti prekid zasjedanja Sabora, a u kojem će te uvaženi zastupnici, šokirani i zgranuti obavjestiti kako si se, kao i oni, probudio u zemlji koja je blago rečeno – otišla u tri pizde materine.

Tišina i nevjerica zavladale su danas, u srijedu, na početku zasjedanja Sabora, a nekolicina saborskih klubova već je nakon nekoliko minuta zatražila stanku, kako bi se u miru, iza zatvorenih vrata, o toj strašnoj činjenici raspravilo bez prisutnosti medija. Zastupnik SDP-a, Bojan Glavašević ustao je ničim izazvan i izjavio, pred šokiranim kolegama, kako se u Hrvatskoj teško živi, kako nam je obrazovanje loše i skupo, a da nam se mladost iseljava otprilike kako se iseljava mladost Sirije. Situacija je vrlo opasna, drhtavim je glasom poručio Glavašević, budućnost nam je neizvjesna i ugrožena, a kada je budućnost mladih ugrožena, tada smo svi u kurcu, lamentirao je Bojan dok su mu kolege čupale kosu i tonule u saborske klupe od srama.

Čak 73 općine u Hrvatskoj ne osiguravaju predškolski odgoj, praktički svaka škola u tim općinama ima azbestni krov, nema sanitarni čvor, a profesore se šikanira i tjera da djecu uče revidiranoj povijesti, otprilike je Bojan Glavašević iznio statistike pred frapiranim kolegama, te zaključio kako nam mladi radije po Njemačkoj konobare ili čiste ulice, umjesto da u našoj Hrvatskoj žive od svojih doktorskih diploma. Da nevolja bude veća, saborski zastupnik Ivan Lovrinović, iz stranke Promijenimo Hrvatsku, nadovezao se kako nam je trećina građana u dužničkom ropstvu, kako nam se dug popeo na nivo bivše države, a Branimir Bunjac, zastupnik Živog Zida, došapnuo je zgranutim zastupnicima, kako su istraživanja Ekomomskog instituta o siromaštvu u Hrvatskoj alarmantna, kako je frapantan postotak djece doslovno gladno, a više od 70 posto građana doslovno preživljava mjesec i nema dovoljno hrane za preživjeti isti. 70 posto građana ove zemlje je gladno, doslovno gladno ili se bori za život.

Svoje izlaganje Bojan Glavašević romantično i sa suzom u oku završio je riječima nade, kako će se njegov SDP snažno boriti protiv povratka u prošlost.

Ne znam u kojoj prošlosti su živjeli uvaženi saborski zastupnici, no jako dobro znam u kojoj prošlosti sam živio ja osobno. Moja prošlost se zvala Jugoslavija. Bila je to zemlja u kojoj nije bilo gladnih, sedamdeset posto njenih građana nije preživljavalo mjesec, već je radilo željno isčekujući godišnje odmore da sa svojom djecom otputuju, ili na more, ili na snijeg. U Jugoslaviji, zemlji moje prošlosti, ljudi se nisu zaduživali da prežive, već da grade i stvaraju, zemlju upravo onakvu kakvu je vidimo i danas. U trideset godina, od kada nema te prošlosti, u mom gradu nije sagrađena niti jedna škola, niti jedan vrtić, niti jedan objekt, tvornica ili radni kolektiv koji bi zapošljavao mlade i zaustavio ih u namjeri odlaska iz zemlje. U mom gradu, u trideset godina niklo je otprilike toliko crkvi, samostana i župnih ureda.

U mojoj prošlosti, prošlosti koju itekako dobro i jasno pamtim, mi smo se ciljano školovali za određena zanimanja, a iza završene škole koju smo sami birali po afinitetima i mogućnostima, čekao nas je posao, stalan posao, siguran i uz to dobro plaćen. U prošlosti u kojoj sam ja živio, postojala je riječ solidarnost, jer se onima koji su bili slabijih primanja pomagalo, u Jugoslaviji je bilo svega, samo nije bilo gladi.

O mojoj prošlosti mogao bih govoriti danima, u mojoj prošlosti ljudi su bili nasmijani, ljudi su bili zadovoljni i ljudi su bili, nećete vjerovati – sretni. U mojoj prošlosti na visokoj cijeni bilo je znanje, bila je struka i bilo je obrazovanje. U mojoj prošlosti, djeca u školama su imala besplatne obroke, besplatnu zdravstvenu skrb i besplatne udžbenike. U mojoj prošlosti nitko od te djece nije bio gladan. Ja to znam, jer sam bio jedan od te djece. Dijete radnika, skromnih primanja, ali dovoljnih da im obitelj živi pristojno, da budu ponosni na svoju djecu koja rastu i školuju se i da žive kao ljudi. U Jugoslaviji se tako živjelo, možda ne odveć spektakularno kao na zapadu, ali se živjelo na način da nitko ne bude gladan.

Jugoslavija je bila zemlja resursa, zemlja koja je sama proizvodila hranu i nje je bilo u dovoljnim količinama. Jugoslavija je, moja prošlost, nestala u dimu i nikada se više neće vratiti, kao što u dimu nestanu sve opsjene, sve zablude i svako sretno djetinjstvo. Jugoslaviju će zamijeniti Hrvatska, zemlja u kojoj ćeš se jednom probuditi i pratiti prekid zasjedanja Sabora, a u kojem će te uvaženi zastupnici, šokirani i zgranuti obavjestiti kako si se, kao i oni, probudio u zemlji koja je blago rečeno – otišla u tri pizde materine.

Dok su uvaženi zastupnici u tišini izlazili iz sabornice, razmišljao sam o tim stvarima i o prošlosti i pitao se, vjerujem isto pitanje, koje svi vi, koji živite živote sličan mom pitate svako jutro? Majka svih pitanja pojavila mi se nad glavom, dok sam ih gledao kako skrušeno, oborena pogleda napuštaju saborsku dvoranu. Najbizarnije pitanje, dok gledaš bizarnu televiziju, najbizarnije zemlje valjda na ovoj polutki planeta. Kog kurca svi ti ljudi, tih 70 posto, u koje se ubrajam i sam, sjede kod svojih kuća i čekaju konačnu apokalipsu, da im nasilno uđu u dom, kao onom nesretniku nekidan kojeg su deložirali i ovršili radi neplaćenog parkinga? Kog kurca toliko građana ove zemlje, a velika većina ih pamti prošlost u kojoj su živjeli kao ljudi, ne pokuša barem mirnim prosvjedom, mimohodom izraziti svoje nezadovoljstvo zemljom u kojoj žive? Zemljom iz koje im djeca odlaze, bez jasnih namjera da se ikada u nju vrate?

Da se odmah razumijemo, ovaj tekst nije namjenjen onima koji spadaju u onih 30 posto koji izvanredno dobro žive u ovoj zemlji, onima koji sanjaju oružane snage, novo, bolje radno mjesto u stranačkoj, državnoj službi, kao i onima koji će me pljuvati danima zbog ovog teksta jer su beskrajni licemjeri, ili jednostavno idioti, ovo pitanje postavljam ljudima koji su gladni kao i ja, dakle onima koji spadaju u sedamdeset posto objašnjenim u pasusima gore.

Zašto svi dovraga šutimo?

Osobno mislim da je generalni uzrok tome upravo ono što je potpuno nesvjesno danas izjavio Bojan Glavašević. Nama se teško suočiti sa prošlošću i borimo se zajednički, svim silama da se ne sjećamo nje i da je zauvijek zaboravimo. Naš generalni problem je što smo zasrali. Mi smo zajednički, svi skupa, odabirući devedesetih kapitalizam kao jedinu svoju opciju zasrali svoje živote. Kao i živote svoje djece. Ako ogolimo stvari do kosti, ako maknemo u stranu domoljubne zanose i sve slične pizdarije, od kojih smo danas, trideset godina kasnije, shvatili napokon da se ne živi, mi smo te ključne dane naše povijesti jednostavno – zasrali.

I sada šutimo gledajući naše saborske zastupnike kako namještaju maske lica i užasa, a potpuno smo svjesni da se njima živo jebe za te činjenice, jer sit gladnom ne vjeruje, jer njih čeka topli obrok i topla saborska klupa, jer imaju dovoljno na računu da ne budu gladni, a djecu ih čeka siguran posao u državnoj službi. Šutimo i gledamo te nesretnike kako sućutno kolutaju očima i gledaju na sat kada će pauza, stanka i ručak, šutimo i gledamo u strahu od zvona na vratima i poštara koji će nam donijeti još jednu, možda onu presudnu ovrhu. Šutimo dok nas ti gadovi uvjeravaju kako smo živjeli svoje djetinjstvo i svoju mladost u kazamatu, a mi znamo koliko smo se tada smijali, a koliko se smijemo danas. Čkalja i Boris Dvornik bili su najbolji primjer tog doba, te prošlosti, ljudi koji su se smijali, ljudi zbog kojih smo se svi smijali, u zemlji u kojoj su se ljudi smijali.

Čovjek kada je kriv sam sebi jednostavno šuti. Jer nema obraza da se vrati, kako ono, u prošlost protiv koje se svim silama treba boriti. Čovjek kada zasere, može samo da se pokrije ušima i da šuti. Šuti dok mu ne dođe iz guzice u glavu da on osobno i nije toliko kriv. Da su ga neki preveli žedna preko vode i dobro zajebali, kako njega, tako i njegovu djecu. Šuti, dok se jednom ne suoči sa svojom prošlošću i prestane boriti protiv nje, već je sagleda kao istinu i kao realnost.

Svoje današnje  izlaganje Bojan Glavašević romantično i sa suzom u oku završio je riječima nade, kako će se njegov SDP snažno boriti protiv povratka u prošlost. A možda je upravo u toj prošlosti ključ naše budućnosti? Možda se upravo svi trebamo to zapitati. Nije li konačno vrijeme da pogledamo istini u oči i zaključimo jednom za svagda kako je ona zemlja bila bolja, ljudskija, pravednija i poštenija?

Ako već ne znamo napraviti bolju, pustite nam barem prošlost na miru, i dajte šansu našoj djeci. Nas ste ionako dovoljno sjebali, nas koji šutimo i čekamo da ovo što se naziva život, u ovom što se naziva zemlja, jednom i što prije zauvijek okonča. Ostavite moju nasmijanu prošlost jednom i konačno na miru.