Orkatalonaš Piqué i ostala orjunaška bagra

Autor/ica 👤Almir Methadžović 24.6.2016. u 08:56

Izdvajamo

I kada bi se pogrešno(!) argumentiralo da društveno omalovažavanje manjina (Cigana i pedera) na utakmicama gromoglasno propagira samo mala šaka ekstrema, te da većina navijača nisu takvi
također je vrlo indikativna činjenica da ogromna većina sociopata i društvenog ološa - da ne kažem svi - pripada upravo nekoj navijačkoj skupini. Podatak za razmišljanje jer koliko god se neki “pitomi” navijač ograđivao od fizičkog i verbalnog nasilja svoje grupe, činjenica je da se radi samo o varijaciji i intenzitetu ispoljavanja negativnih i “pozitivnih” emocija unutar te iste identitarne grupe. Zato je primjer Roma i homoseksualaca najindikativniji jer su to dvije najugroženije manjine koje podjednako trpe navijačku mržnju i društvenu diskriminaciju i od Bošnjaka, i od Hrvata, i od Srba.

Povezani članci

Zbog ovakvih situacija bi bilo dobro da nogomet kao sportska disciplina uopšte ne postoji, ali to ne bi puno pomoglo jer bi se onda ljudi okupljali na drugim sportskim manifestacijama gdje bi iracionalno ispucavali višak energije te slobodno i otvoreno manifestirali nasilje, rasizam, homofobiju i ostale civilizacijske i mentalne deficijencije našeg podneblja.

Almir Methadžović

Prije par dana Hrvatska je pobijedila Španiju 2-1. Nedavnim šampionima svijeta ova brza diskvalifikacija nije nikako dobro sjela. Naravno, opštepoznato je da oni što gube se ljute, plus iberijski mediteranski temperament, zbog čega nije ni potrebno prepričavati šta španjolski mediji pišu o toj utakmici, sudiji, penalu, i tome slično. Ali jedna anegdota je vrijedna spomena jer više-manje opisuje dinamiku nacionalnih odnosa unutar same Španije. Naime, pred početak utakmice, po već ustaljenom šablonu, intoniraju se nacionalne himne suprostavljenih timova. I tako za vrijeme intonacije španjolske himne, kamera je u pokretu, u krupnom planu prikazivala zagrljene, domoljubno skoncentrirane fudbalere španjolske reprezentacije. Čitav taj ritual nacionalnog “team buildinga” je izgledao uobičajeno dok u kadar nije upao nogometaš Gerard Piqué, Katalonac po nacionalnosti, kojem je baš u tom trenutku, pravo u kameru, pred oči čitave Europe i majčice Španije, “izletio” srednji prst.

Ova univerzalno prihvaćena gesta za “fuck you”, bez obzira o kojem se kontekstu radilo, je automatski duboko uznemirila Španjolsku, jer je ogromni dio domoljubno nastrojene publike predpostavio da je Piqué time odkantao čitavu naciju. Nije se trebalo dugo čekati na reakciju uvrijeđenih patriota zbog čega je Piqué već u poluvremenu utakmice bio prinuđen reagirati, pa je preko Twittera poslao poruku negirajući da je pokazao ikakav srednji prst za vrijeme intonacije himne svoje države.

Izvor: Twitter

“Pucam prste tokom himne. Ostavimo se traženja polemika tamo gdje ih nema i pokušajmo pobijediti Eurokup svi skupa”, napisao je Piqué.

Naravno, da je Španija pobijedila Hrvatsku, ili da je kojim slučajem Piqué zabio gol, ovaj incident bi bio relativno brzo zaboravljen, a ovako, nakon poraza, ovaj katalonski fudbaler je maltene proglašen nacionalnim izdajnikom. Dakle, sada više nije ni bitno da li je Piqué stvarno pucao prste ili mu je pucala ona stvar za himnu, pa je on to pokazao ostatku Španije; ovaj čovjek je trenutno jedna od omraženijih likova na Iberijskom poluotoku. Usputbudirečeno, upravo zbog povijesne kompleksnosti i zamršenih etno-nacionalnih odnosa, španjolska himna ima više predloženih tekstova od kojih danas ni jedan nije prihvaćen kao službeni. Zbog toga Španjolaci, uz veliku dozu ironije, melodiju svoje nacionalne himne prate nerazumljivim riječima: “ćan do ćan do ćaćaćaća, ćan doo ćan doooo, ćaćaćaćaćaćaaaa, ćan doooo ćan doooo”, itd. (Ovo je početak prve strofe.)

S druge strane, u Hrvatskoj se slavi pobjeda pa je priča o orjunašima, koju je Predsjednica Grabar Kitarović izvukla iz rektuma istorije ipak malo manjeg intenziteta, iako je njen javni istup, bar kako se meni učinilo, bio pravi poziv “odozgo” na javni linč državnog i narodnog neprijatelja, a ne, kako je to trebalo zaista izgledati, osuda nasilja na stadionu. Zbog toga je dobro da je Hrvatska pobijedila i prošla u osmine finala jer u obratnom slučaju, za pretpostaviti je da bi sva krivica pala na ove “orjunaške” sabotere, kojima bi tada po povratku u domovinu kazneni progon bio najmanji problem.

I tako, dok je Predsjednica RH u opticaj društvenog razdora uspješno ubacila skoro zaboravljeni termin – Orjunu – koji će svakako negativno uticati na buduće odnose unutar hrvatskog društva, (ponajviše između Dalmacije i kontinentalne Hrvatske), nikome nije palo na pamet da osudi one “dobre” domoljubne navijače, koji nisu bacali baklje i prekidali utakmicu, ali su iz sveg glasa (i iz dubine duše) urlikali ovim drugima “Cigani, Cigani, Cigani!” Tu je sve jasno, manifestacija ove i ovakve vrste rasizma je apsolutna društvena norma, ne samo u Hrvatskoj, nego i u ostatku bivše Jugoslavije. To smo mi!

I kada bi se pogrešno(!) argumentiralo da društveno omalovažavanje manjina (Cigana i pedera) na utakmicama gromoglasno propagira samo mala šaka ekstrema, te da većina navijača nisu takvi; također je vrlo indikativna činjenica da ogromna većina sociopata i društvenog ološa – da ne kažem svi – pripada upravo nekoj navijačkoj skupini. Podatak za razmišljanje jer koliko god se neki “pitomi” navijač ograđivao od fizičkog i verbalnog nasilja svoje grupe, činjenica je da se radi samo o varijaciji i intenzitetu ispoljavanja negativnih i “pozitivnih” emocija unutar te iste identitarne grupe. Zato je primjer Roma i homoseksualaca najindikativniji jer su to dvije najugroženije manjine koje podjednako trpe navijačku mržnju i društvenu diskriminaciju i od Bošnjaka, i od Hrvata, i od Srba.