ENG
Opstanak Vjesnika kao pitanje civilizacijske opredijeljenosti društva
Autor/ica
Povezani članci
Takav nojevski stav i pokopavanje najsvjetlijih tradicija vlastitog političkog djelovanja vodi samo u jednom smjeru. Ka gubitku bilo kakve prepoznatljivosti i neminovnoj propasti. Nemojte reći da niste bili upozoreni.
S obzirom na najave ključnog Vladinog neoliberalnog, apostolskog dvojca Linić-Čačić o stečaju i ukidanju Vjesnika, intelektualna javnost Hrvatske našla se pred samo jednom dilemom s pitanjem: Da li je Vjesnik, očajnom uređivačkom koncepcijom u posljednjih dvadesetak godina potpuno izgubio svaki kredibilitet te posljedično zaslužuje biti ugašen ili, unatoč svim tim promašajima i rapidnom padu naklade on i dalje predstavlja nešto više od još jedne tiskovine vulgaris na slobodnom tržištu, zahvaljujući čemu bi zaslužio opstati? Tema ovog teksta svakako neće biti utemeljene pretpostavke o makinacijama s Vjesnikovim nekretninama, neovisno o tome što možda baš one i jesu glavni uzročnici ovih najava. Ovdje će biti riječi o kulturološkom značenju Vjesnika i potrebi hrvatskog društva za njegovom daljnjom egzistencijom.
Iz ove posljednje rečenice jasno je da osobno smatram da bi definitivno gašenje ovih novina predstavljalo snažan udar usmjeren prema kulturnoj javnosti zemlje, iz čega bi se, ako se spomenute najave doista obistine, štošta moglo zaključiti o poimanju društva uopće, od strane vladajuće koalicije. I tako bismo konačno zaokružili dug povijesni proces, započet 1940. godine kada Komunistička partija Hrvatske tiska prvi broj Vjesnika radnog naroda, na način da u zimu 2012. godine Socijaldemokratska partija Hrvatske, kao pravni i imovinski sljednik KPH, ovaj put javno zatvara jedno poglavlje, odriče se vlastitog nasljeđa i definitivno napušta ideju ljevice u korist neoliberalnih fantazmagorija o tržišno uvjetovanim društvenim odnosima.
Treba odmah reći da je to do zla boga žalosno, licemjerno i posve neprobavljivo, da se stranka koja se u javnosti izdaje za ljevicu i na toj platformi dobija izbore, tako sladostrasno odriče vlastite bolje prošlosti i k tome nas uvjerava da je to jedino rješenje. Naravno da jeste, slijedimo li ideje Margaret Thacher, no pogledamo li stvari iz drugog kuta, neće biti da je baš tako. Vjesnik je tijekom prilično duge povijesti prošao kroz razne procese, koji su uključivali i svijetle trenutke, ali i moralna te svaka druga otkliznuća.
Prečesto u službi dnevne politike, ali ujedno i sa, uvijek izvrsnom vanjskom politikom i kulturom, kao i s novinarskim nasljeđem koje je uključivalo barem elementarnu pismenost. Sve to, tzv. lijeva koalicija spremna je pospremiti u ropotarnicu povijesti jer je, „kao“ projekt potpuno propao i nema daljnje ekonomske opravdanosti održavati ga živim. Doista interesantno. Teško je nakon ovih tvrdnji iz Vlade ne upitati se koja je ekonomska isplativost u financiranju Vatikanskih ugovora, ničim zakinutih u novom proračunu ili pak opskurnog Hrvatskog slova, manifestacija na Bleiburgu, pastoralnih domova u Bosni i Hercegovini i sl.
Također je teško pretpostaviti da je Hrvatsko narodno kazalište ekonomski isplativo, a o akademiji, Matici Hrvatskoj i Hrvatskoj radioteleviziji da i ne govorimo. Postoji nešto što se zove kulturno nasljeđe, a postoji i nešto što se zove društvo i društvena odgovornost. U trivijaliziranoj hrvatskoj javnosti, obojenoj žutilom; komercijalnim tv-kanalima koji potiču najniže strasti, tiskovinama koje imaju puno više slika, nego teksta, javnom televizijom koja želi kopirati programe komercijalnih televizija, monopolističkim stanjem u tiskanim medijima, koje omogućuje tom istom monopolistu da uporno vodi kampanje protiv javnih službi i servisa u svakom obliku, a ujedno i reklamira svinjski but za samo 29,99 kuna u najvećem trgovačkom lancu, tik do ozbiljnog i analitičnog teksta,Vjesnik kakav god da jeste, s naslovnicom na kojoj ima novinskog teksta, moderno riješenim dizajnom, bez vulgarnih reklama preko cijelih stranica ili još gore na duplericama, s ozbiljnim pristupom vanjskoj politici i kulturno-znanstvenim temama, ne samo da zaslužuje, već i mora opstati.
To naravno ne znači da treba zanemariti mračno razdoblje devesetih, a ni ostale sluganjske odnose spram politike, no odgovorna Vlada privukla bi u Vjesnik najbolje novinare, kolumniste i znanstvenike, dala im punu slobodu pisanja sa zadaćom otvaranja bolnih tema i prosvjećivanja javnosti i s privilegiranom pozicijom na, također javnoj televiziji, što bi u konačnici vrlo brzo dovelo do rasta naklade i utjecaja. Naravno, sve ovo rečeno pretpostavlja želju da se to uradi i svijest o nužnosti takvog poteza. Čega ova Vlada očito nema ni u naznakama. Sve bi to još i bilo donekle razumljivo da se ne radi o sdp-u, koji se uporno pravi da Vjesnik nema ništa s poviješću te stranke. Takav nojevski stav i pokopavanje najsvjetlijih tradicija vlastitog političkog djelovanja vodi samo u jednom smjeru. Ka gubitku bilo kakve prepoznatljivosti i neminovnoj propasti. Nemojte reći da niste bili upozoreni.
Autor/ica
