OPOMENA

Izdvajamo

• Ovim svojim javnim izricanjem kajanja i priznanjem da je pogriješio što nije slušao žrtve i što je branio počinitelja gnusnih djela župnika Rajčevca nadbiskup Hranić (bez obzira na to što je na taj njegov postupak sigurno utjecao apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua koji ga je prethodno žestoko “izribao”) zavrjeđuje određenu vrstu našeg poštovanja jer je smogao snage da se izdigne iznad vlastite sujete i uobičajene cinične, licemjerne retorike na koju smo u sličnim situacijama navikli slušati s najviših razina Katoličke crkve u Hrvata. Za žrtve nasilja ovaj suhoparno pročitani tekst vjerojatno nije dovoljan. Bar je tako to doživjela jedna od žrtava rekavši kako ona u izjavi “nije osjetila nikakvo suosjećanje”. Ali, ma koliko istup nadbiskupa Hranića bio nezgrapan, svakako neočekivan i nikada dovoljan da utješi žrtve predugo prikrivanog nasilja koje je izvršeno nad njima - tajna svakog ljudskog čina koji zavrjeđuje naše poštovanje možda je upravo u njegovoj jednostavnosti, ali ne onoj naivno-nekritičkoj… gotovo blesavoj (sancta simplicitas) - nego onoj “ontološkoj  jednostavnosti” koja proizlazi iz određenja suštine ljudskog bića i onoga što ono zaista jest.

Povezani članci

• Tarik Haverić: Bosanskohercegovačko uređenje i većinsko odlučivanje
• Bilježnica Robija K.: Izvještaj sa krunidbe
• Hag: Karadžićev svedok svedočio protiv Karadžića
• Predstavljanje knjige “Razaranje Bosne” 28. veljače u Zagrebu
• Basara: Dragi gost svake proseravaonice
• Nezavisni sindikat carinika Hrvatske upozorio nadležne o ograničenju prava na rad i djelovanje

Nadbiskup Đuro Hanić – Foto: Davor Javorovic/Pixsell

Moja domovina Hrvatska jedinstvena je država. Neki bi rekli da ona sve više liči na neki SF film. Recimo, izbori su se u njoj pretvorili u svojevrstan “opći test inteligencije” na kojem narod poput notornog ponavljača gotovo redovito na njemu pada. Nakon bezbroj afera pokvarenih političara iz vladajućih redova, dok nas vlada podsjeća na protočni bojler kroz koji teče mlaz brzotrošećih ministara od kojih poneki zaglavi u zatvoru gdje već godinama čami naš bivši premijer i kada smo napokon dočekali da Hrvatska i službeno bude proglašena najkorumpiranijom zemljom Europske unije naš narod, u poznatom stilu najpopularnijeg domaćeg bjegunca pred pravosuđem voljene mu domovine, arlauče: “Nećeš bando bjelosvjetska! Ne damo mi naše! Nikad robom!” i kao da još više voli, štoviše obožava svoju nestašnu vlast. Tako nam bar govore rezultati anketa o popularnosti političkih stranaka.

Nisam ja jedini koji se čudi svojoj neobičnoj domovini i svima nama u njoj. Tako, na primjer, svi popisi potvrđuju da su Hrvati skoro sto posto katolički vjernici kojima bi Božja riječ, pa i ona njegova razvikana: “Ne kradi!” – trebala biti neupitan moralni zakon i najsvetija stvar na svijetu. Naime, od sveprisutnosti naše Crkve i njenih smjernih pastira u našem društvu dobronamjerni putnik namjernik bi pomislio da u Hrvata ništa važnije od vjere i ne postoji. Zato ostaje neriješen misterij kako nam se u tako pobožnom ambijentu uspjelo nakotiti toliko baraba, talentiranih lopuža i prevaranata svih mogućih vela i to ne onih sitnih, malih, uličnih, nebitnih Ostapa Bendera – nego bome, pravih “matadura”, “aševa” na najvišim položajima… da, da… baš onih koji se neumorno udarnički busaju u svoja domoljubna prsa i kojima je krunica gotovo srasla s rukama? Koliko li samo čuda na toliko malo prostora i u tako mala naroda!

Naravno, Hrvatska je “sekularna država”. Vjerovali ili ne tako kaže članak 41. Ustava Republike Hrvatske. “Nije ti ovo Tunguzija!”, rekli bi “naši” nemajući pojma ni što je ni gdje je niti postoji li uopće ta razvikana Tunguzija koja se u njihovim glavama poistovjetila s nekom dalekom nepoznatom nerazvjenom zabiti, odnosno sa svim onim što mi “razvijeni europljani” nismo. Sancta Simplicitas!

A moja vlastita djeca su usred te “razvijene Europe” u “sekularnoj Hrvatskoj” morala u osnovnoj školi za vrijeme (naravno, “izbornog”) vjeronauka koji se redovito održavao usred a ne na početku ili na kraju nastave – izlaziti iz razreda s još dvoje-troje “potomaka ateističkih uljeza” i čekati negdje (“u staklenoj sobi” – da, baš tako su tu sobu u njihovoj školi zvali) da završi vjeronauk pa da se vrate u razred “među vjerničku djecu”. Naravno da to nije bila segregacija. Pa nismo mi valjda Tunguzija!

Tko bi što imao protiv vjere “naših starih”? Pa ona je ukorijenjena u tradiciji svakog, pa tako i našeg naroda. Tako se i u mojoj kući uvijek molilo. Naše dobre “babe i didovi” su držali do toga prihvaćajući ona svakodnevna moralna načela u koja su oni pretakali svoju stvarnu ljubav prema “čoviku i poštenju”- prema svakome, bez obzira na to tko on bio i odakle dolazio. Lopov se prezirao, a poštenje i dobrota su se cijenili. Visoko s zida sobe me gledao u goblenu izvezen lik Sv. Ante Padovanskog zaštitnika naše kuće. Moja “baba” Vice ga je izvezla a “did” Marin je prije svakog obida, sideći na čelu stola, izmolio što je trebalo izmoliti a “u krpe” se odlazilo uz molitve naših starih vrh naših čupavih dječjih glava: “Idem spati Boga zvati, Bog će nama dobro dati…!” Našim roditeljima, koji nisu bili vjernici, to nije niti malo smetalo. Tako smo mi dica rasli uz naše žive kućne svece koji su znali puno grintati, vikati i prititi nam i ovim i onim ali nikada nisu digli svoju ruku na nas. A kada se beštimalo onda se to radilo uz negaciju. Još čujem moj “babu” Jelu kako mrmlja: “Dabogda te đava neodnija!” To je bila sitna “lukavost vjerničkog uma” naših dobrih baba i dida. Mi djeca smo ih obožavali i upravo radi njih svi smo kasnije, sazrijevajući kroz život, uglavnom postali ljevičari.

A nekidan gledam nadbiskupa Đuru Hranića kako na konferenciji za novinare petlja li ga petlja, govoreći o strašnim stvarima koje su se desile u njegovoj Crkvi ne shvaćajući kako svojim iskrenim, gotovo naivnim riječima, opravdava nešto što se opravdati nikako ne da “ni pred Bogom ni pred ljudima”. Četrnaest mjeseci dozvoljavao je svećeniku kojeg je više djece optužilo za zlostavljanje da i dalje nastavi neometano obavljati svoju svećeničku funkciju, da svakodnevno kontaktira s djecom, branio ga s oltara i optuživao župljane za klevetanje. Njemu je doduše žao što se to zlostavljanje dešavalo ali on ipak kao da suosjeća s pohotnim zlostavljačem u mantiji kojem bi se “srušio cijeli svijet” da ga je umirovio a koji zbog svojih godina, kako je to Hranić izjavio, ionako više “ništa nije mogao”. To njegovo najiskrenije nerazumijevanje sve dubine strahote koju je njegov župnik napravio nad nevinom djecom u stvari je najtragičnije i najgroznije od svega. Sancta Simplicitas!

Iako nadbiskupa Hranića ne drže za “crkvenog jastreba” on je još 2018. godine, u funkciji “Predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju” okrivio hrvatske škole da “kompetentni učenici” ne mogu biti pravi vjernici jer naš obrazovni sustav “ne postavlja pitanje o cilju i smislu života” pa prema Hraniću vjeronauk u školi “postaje jedinom oazom mogućeg susreta učenika sa svetim, odnosno Bogom”. Eto, tako naš nadbiskup razumije sekularnu bit suvremene Hrvatske. Po njemu bi škole, valjda, trebale biti “pomoćne Crkve” a “susret učenika s Bogom” trebao bi biti zadatak svih nastavnih predmeta a ne samo “oaze vjeronauka”. Po njemu učenici valjda ne bi više imali pravo niti na “staklenu sobu”.

Kako je Crkva, od dolaska pape Franje na njeno čelo, postala puno osjetljivija na problem seksualnog zlostavljanja djece u svom krilu i kako se još ne zna hoće li i kako će Vatikan reagirati na ovaj skandal u pomoć nadbiskupu Hraniću priskočio je nitko drugi doli najveći hrvatski crkveni jastreb – notorni sisački biskup Vlado Košić poznat po predlaganju donošenja “antikomunističkog zakona” u Hrvatskoj, nazivanju Siska “Sjevernom Korejom”, gradom “partizanštine i komunizma” (zbog SDP-ove gradonačelnice), zahtijevanju da se “Za dom spremni” uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama RH, veličanju ratnog zločinca Darija Kordića, blatitelju antifašističkog pozdrava “Smrt fašizmu, sloboda narodu”, poznat po tvrdnji da “ustaštvo nije bilo fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani hrvatske države” i stavu da je NDH “bila humana država koja je spašavala kozaračku djecu”, zalaganju za ukidanje Srpske pravoslavne crkve na teritoriju Hrvatske i osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve (“Pa neka budu Srbi u Srbiji, ali neka ne budu tu, u Hrvatskoj”) itd itd. Zanimljivo je da je upravo on 2017. godine postao predsjednik Vijeća za nauk vjere, doktrinarno najvažnijeg organa Crkve u Hrvatskoj. Na toj funkciji zamijenio je umirovljenog pomoćnog biskupa Vinka Pozaića koji se proslavio svojom “ekumenskom izjavom” da je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”.

Naravno da jastreb Košić, svojevremeni ljubitelj ruke Darija Kordića, taj Bijesni Orlando crkve u Hrvata, nije mogao pobjeći od samog sebe kod pokušaja “obrane” nesretnog nadbiskupa Hranića raspalivši iz svih svojih ideoloških topova po medijima “koji propagiraju pornografiju i ne znam kakve erotske filmove” a “sad su oni ispit društva i savjesti, a mi u crkvi smo kao neki pedofili, skrivači zlostavljača…” U isti rang “vjerovali ili ne” izjava poput ove sigurno spada i komentar prof.dr.sc. Tonča Matulića, pročelnika Katedre moralne teologije i bivšeg dekana zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji se uz snebivanje pita: “Mora li se, baš sada, pred Uskrs, pričati o tome!?” Nego kada, doktore? Možda nikada!

Jasno da svi svećenici Katoličke crkve u Hrvatskoj ne misle poput jurišnika Košića, njemu sličnih ili poput zbunjenog Hranića. Tako je katolički svećenik Dalibor Milas odmah javno reagirao (na TV N1) kazavši kako je bio uvjeren da stvari poput konferencije nadbiskupa Hranića nisu bile moguće. “Da je Hranić njemački biskup, iste sekunde bi nakon ove konferencije dao ostavku”, zaključuje Milas grozeći se činjenice da se “s jedne strane prikazujemo kao čuvari moralnih standarda i vrijednosti, a s druge strane žrtve guramo u drugi ili treći plan i to samo zato da bi smo navodno zaštitili dobar glas crkve, kao da žrtve nisu bile dio crkve. Ne trebamo zaboraviti da su žrtve zlostavljanja bile usko vezane uz samu crkvu.” Upravo taj licemjerni dvostruki moral dijela crkvene hijerarhije najviše danas šteti interesima crkve. Tužna je činjenica što oni misle da time brane a ne razaraju vlastitu crkvu.

Dok ovo pišem (1. travnja) ridikulozni “klečavci” se na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i na splitskom Peristilu (pojačani poljskim “suklečavcima”) mole za svašta: “za domovinu, za obraćenje hrvatskog naroda, za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji, za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju, za prestanak pobačaja, za duše u čistilištu”, itd – ali niti jednu jedinu svoju molitvu nisu uputili prema zlostavljanoj ranjenoj djeci, žrtvama ovih strašnih zločina niti mole da se ti zločini koji su počinjeni u krilu njihove crkve zaustave. Istovremeno se (dok su oni klečali) na do sada neviđen pokajnički način oglasio nadbiskup Hranić priznavajući kako je svojim istupom (21.03.) “zanemario stanje i patnje onih koje sam kao pastir Crkve prvi trebao čuvati i štititi”, zaključivši: “Priznajem to i s osjećajem duboke postiđenosti izričem svoje kajanje.” Ovim svojim javnim izricanjem kajanja i priznanjem da je pogriješio što nije slušao žrtve i što je branio počinitelja gnusnih djela župnika Rajčevca nadbiskup Hranić (bez obzira na to što je na taj njegov postupak sigurno utjecao apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua koji ga je prethodno žestoko “izribao”) zavrjeđuje određenu vrstu našeg poštovanja jer je smogao snage da se izdigne iznad vlastite sujete i uobičajene cinične, licemjerne retorike na koju smo u sličnim situacijama navikli slušati s najviših razina Katoličke crkve u Hrvata. Za žrtve nasilja ovaj suhoparno pročitani tekst vjerojatno nije dovoljan. Bar je tako to doživjela jedna od žrtava rekavši kako ona u izjavi “nije osjetila nikakvo suosjećanje”. Ali, ma koliko istup nadbiskupa Hranića bio nezgrapan, svakako neočekivan i nikada dovoljan da utješi žrtve predugo prikrivanog nasilja koje je izvršeno nad njima – tajna svakog ljudskog čina koji zavrjeđuje naše poštovanje možda je upravo u njegovoj jednostavnosti, ali ne onoj naivno-nekritičkoj… gotovo blesavoj (sancta simplicitas) – nego onoj “ontološkoj  jednostavnosti” koja proizlazi iz određenja suštine ljudskog bića i onoga što ono zaista jest.

MONITUS

S nostalgijom se prisjećam krasnih ljudi i svećenika poput nezaboravnog Luke Vincetića, župnika iz Trnave kod Đakova, čovjeka koji je nekoliko puta dolazio u Split kao gost SDP-a da govori o “socijalnom nauku Crkve”, don Ivana Grubišića – župnika župe Sv. Roka u Splitu, člana Savjeta splitskog SDP-a “u onim vremenima”, don Ivana Cvitanovića, legendarnog splitskog “narodnog popa”, svećenika i teologa – splićanina Špire Marasovića koji je uvijek rado sudjelovao na Okruglim stolovima splitskog SDP-a, legendarnog župnika iz Kaštel Novog don Luke Vuce koji me bez ikakvih predrasuda pozivao da budem uvodničar na  njegovoj tribini u župi Sv. Andrije Apostola, a koji je uvijek bio naš dragi gost, karizmatičkog svećenika i briljantnog kozera Branka Sbutege iz Boke Kotorske koji je dolazio na naše javne dijaloške razgovore “u gradu” poslije kojih smo do u sitne sate prijateljski ćakulali u “Duje” ili fra Marka Oršolića čija me knjiga “Camilo Torres – kršćanin u službi revolucije” daleke 1969. godine usmjerila ka Latinskoj Americi i Meksiku (“México Lindo Querido”) u koji kasnije odlazim živeći, drugujući i dijeleći iste (lijeve) političke ideje i snove s mojim odanim amigosima svećenicima pripadnicima teologije oslobođenja i “narodne crkve” s kojima me do danas veže “krvno drugarstvo”. Zbog tih dobrih ljudi vjerujem da su promjene u Katoličkoj crkvi ali i u cijeloj Hrvatskoj i svijetu itekako moguće i nužne, a da naša zajednička budućnost nije u zatvaranja očiju pred “zlostavljanjem u vlastitoj kući” ili u “klečavacima bilo koje vrste” pa ma s koje strane dolazili i ma čije marionete oni bili nego u izgradnji humanijeg, pravednijeg, otvorenijeg, poštenijeg, boljeg svijeta i društva u kojem ćemo svi zajedno biti sretniji i odgovorniji prema drugima kao i prema sebi samima, vlastitoj sadašnjosti i budućnosti zastupajući univerzalne ideje tolerancije, međusobnog uvažavanja, slobode i ljubavi bez ikakvih granica i predrasuda jer tajna dostojanstvenog ljudskog života ne krije se u njegovoj složenosti nego u njegovoj jednostavnosti (čovječnosti). Na kraju svih krajeva, pa ma što netko o tome mislio “Gens Una Sumus”. A kada neki pojedinac, narod ili društvena grupa umisle da su upravo oni nešto posebno, da su izuzetni (drugačiji) i bolji od drugih samo zbog činjenice pripadnosti “svom krdu” – pa ma tko oni bili i ma kako sami sebe nazivali, onda smo u golemom problem jer se sudaramo s takvom vrstom opasne društvene patologije koja uvijek ponovo završi u nekoj tragediji kao što smo na ovim prostorima, nažalost, i prečesto svjedočili.