ENG
Olujno ljeto
Autor/ica 👤Marinko Čulić
Povezani članci
Prvo zajedničko hrvatsko-srpsko obilježavanje godišnjice ‘Oluje’ doista sliči na prekretnicu, ali takvih ili sličnih je i dosad bilo i nisu donijele bogzna kakvog rezultata. Zato je pametnije pričekati i vidjeti što će se dogoditi s ovom najnovijom
Svašta se u hrvatskim ljetima može promijeniti, samo jedno ostaje uvijek isto. Može se, recimo, dogoditi da turizam doživi vrhunac ljetne sezone napola mrtav, na zaprepaštenje zagovornika te ‘monokulturne’ privredne strategije, kojima je on izgledao kao višestoljetno drvo masline kojem ništa ne može naštetiti. Može se, također, dogoditi da dva malo jača pljuska poplave Zagreb, iako posred njega teče rijeka koja zahvaljujući i nasipima koje su izgradili u međuvremenu ismijani socijalistički omladinski akcijaši, može primiti valjda svu kišnicu južnije od Alpa. Može se, napokon, dogoditi da Hrvatskoj iz evropskog budžeta bude obećana svota od cijelog njenog jednogodišnjeg proračuna, a da sumnjičavci mogu s pravom vrtjeti glavom je li ona sposobna nositi se s tolikim darom. Sve ta mala čuda mogu se, rekoh, dogoditi, ali jedno baš nikako ne može. Bez obzira na meteorološke i druge uvjete, uvijek usred ljeta počne oluja sporova oko toga što su Srbi napravili Hrvatima 1995. i prije toga, a što ovi njima skrivili u istom tom vremenu, te da li srpski predstavnici trebaju prisustvovati obljetnicama ulaska Hrvatske vojske u Knin i drugim godišnjicama vezanim uz oslobođenje zemlje. Ukratko, svake godine ispisuje se nova stranica u knjigovodstvu rata devedesetih u Hrvatskoj i svaka od njih sliči na kopiju prethodne.
Hrvatska strana slavi ‘Oluju’ isključivo u ključu oslobođenja zemlje, što ne bi bilo sporno kada bi pritom iskazala pijetet prema nevinim srpskim žrtvama, ali toga nije bilo, ili nije bilo u mjeri koja bi zadovoljila povijesni imperativ sadašnjeg vremena (svojedobno je, malo ćete se iznenaditi, čak Kolinda Grabar-Kitarović poslala u Varivode izaslanika da oda pijetet srpskim žrtvama ‘Oluje’, i to ne bilo koga, bio je to Nikica Valentić). Ali, to se jednostavno nije bilo primilo. Štoviše, nakon što su Ivo Josipović i Boris Tadić digli razinu međusobnog uvažavanja ratnih žrtava na najveću razinu, uslijedilo je strmoglavljivanje koje je povremeno baš u ljetnim mjesecima dodirivalo granicu otvorene mržnje, ili ju je čak, posebno u Karamarkovo vrijeme, i prelazilo. Već tada otvorilo se pitanje koje i danas stoji, o tome kakvog smisla imaju obljetnice koje, kao, slave slobodu, a zapravo zarobljavaju sve uključene u kavez zatvorenog uma, zbog čega bi bilo pametno da se one ukinu, ili ih se barem bitno prorijedi, otprilike na dekadno razdoblje, i to kako u Kninu, tako i u Vukovaru. Ali, hej, tko će se to usuditi i pomisliti, a kamoli javno predložiti, takvog barem s hrvatske strane majka još nije rodila. I, u redu, neka nije rodila, ali neka se napravi bilo kakav, makar i milimetarski pomak prema zajedničkoj kulturi sjećanja na ratne žrtve koja, ako i neće gasiti stare izvore mržnje, barem neće otvarati nove.
I to je glavna poanta ove priče. Da kroz hrvatske naočale ‘Oluja’ izgleda ovako, a kroz srpske onako, te da se tu ne može bogzna što promijeniti. I, dobro, nije to najstrašnija stvar na svijetu. ‘Oluja’ je dovoljno kompleksan događaj da može otrpjeti ne jednu nego dvije istine o sebi, pa čak i treću koja bi bila alternativa i jednoj i drugoj (protiv nacionalizacije politike, pa bila ona ovakva ili onakva). Ne bi se zbog toga srušilo nebo na zemlju. Razumije se, pod uvjetom da se te istine međusobno toleriraju, ili barem podnose, a ne kaplarski nameću jedna drugoj, što, žalibože, kod nas baš i jeste slučaj. I da li je tu moguć nekakav pozitivni obrat? Ovo se, naravno, postavlja u vezi najnovije odluke da potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a Boris Milošević ode na obljetnicu ‘Oluje’ u Kninu, a nešto kasnije i potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved u Grubore. Može li to što promijeniti? O da, nekakve su se promjena već zbile, jer se prvi put dogodilo da se ovako visoki sastav nađe zajedno u povodu obljetnice oslobođenja zemlja, ali i nevinih srpskih žrtava koje su pri tome pale, ili su čak svjesno ugrađene u tu oslobodilačku akciju. Je li ovo najnovije prijelomnica? Nažalost, ne bih na to stavio pare veće nego za jednu večeru u osrednjem restoranu. O svakako, slažem se da politike na ovim prostorima možda prvi put napuštaju to da im je izvorište u ratovima devedesetih, štoviše, da su uspješno napravile i transgeneracijsku produžnicu u kojoj čak i mladi rođeni nakon ratova devedesetih nastupaju kao da su se upravo vratili s bojišnica.
Ali, koliko to vrijedi? Pa sve to obavili su već Josipović i Tadić zajedničkim poklanjanjem strijeljanima na Ovčari i ubijenima u Paulin Dvoru, i što bi? Mala je, skoro nikakva korist bila od toga. To je naprosto bilo zakašnjelo u odnosu na ono što sam ovdje već spominjao, a sada ću ponoviti. U međuvremenu se, naime, dogodilo da su identifikacijski rodoslovnici ovdašnjih naroda bili sasvim i nepovratno promijenjeni, pa je glavni identifikacijski kod Srba, najviše u Srbiji i Republici Srpskoj, ali ima toga, istina puno manje, i u Hrvatskoj, to što su ne-Hrvati. I, obratno, glavni identifikacijski kod Hrvata postalo je, najviše u Hrvatskoj i Hercegovini, ali, manje, no ipak vidljivo i u Vojvodini, što su ne-Srbi. I badava ti je dalje pričati. To je glavna ‘zasluga’ političara na prostorima nekada bratskih republika Hrvatske i Srbije, i ne naravno ne samo njih, i oni mogu mirno računati da će tapije od toga skupljati ne samo njihova djeca, nego i unučad. Zato je ovdje pravo mjesto za podvlačenje crte. Odlazak Borisa Miloševića u Knin bez sumnje je zreo i sasvim sigurno dugo u Banskim dvorima i Gajevoj planiran projekt, ali nije ključan. Sjetite se da je Milorad Pupovac odlazio više puta u drugo hrvatsko nacionalno svetište u Vukovaru, i je li od toga bilo nekakve koristi? Nije, prije štete. Zato je puno važniji odlazak Tome Medveda u Grubore, ma koliko stajalo da se time odaje počast samo dijelu srpskih civilnih žrtava u ‘Oluji’ i poslije nje, jer bilo ih je nekoliko stotina puta više.
Zašto je Medved u Gruborima važan? Ja sam, recimo, pretpostavljao da će Plenković ondje poslati Davora Božinovića i, ah joj, teško pogriješio. Pa ovdje vrijedi aksiom, kojeg sam i sam ranije isticao, da su upravo desničarske korjenike, što Božinović nije, najviše kvalificirane da prave ovako radikalne iskorake, jer im galamljivi patriotski samozvanci to najmanje mogu prigovoriti. Tu imate primjer našeg Ive Sanadera, koji je od huškačkih govora na splitskoj Rivi lakoćom gazele skočio do ‘Hristos se rodi’, ali i šire, od Richarda Nixona kada je posjetio crvenu Kinu u vrijeme dok je stvarno bila žarko crvena, do poslijeratnih njemačkih konzervativaca, tvoraca nove demokratske Njemačke, koji su iz dna duše mrzili komunizam, ali ipak manje nego Hitlera. Ima tu, međutim, jedan problem. Medved je jedan od glavnih sponzora tekućih otkapanja ustaških kosturnica, pri čemu mi uvijek padne na pamet kako, pobogu, na naiđete slučajno barem na košticu pobijenih partizana ili žrtava ustaškog terora. A osim toga Medved sponzorira amaterske historiografe koji tvrde da u Jasenovcu nije bilo nikakvih zločina vrijednih spomena. E tu te čekam, medo. Odlaskom u Grubore ti i tvoja Vlada priznajete napokon srpske nedužne žrtve u ‘Oluji’ i poslije nje, ali je to otprilike ono što smo već čuli od ‘povjesničara’ tipa Ive Lučića. Da, oni priznaju da je tih žrtava bilo, ali ih opravdavaju kontekstom vanjskog i unutarnjeg srpskog napada na Hrvatsku. Imam li na to prigovor. Nemam. Taj ‘kontekst’ zbilja postoji, ali kontekst Medveda i Lučića odjednom netragom nestaje kada je riječ o Bleiburgu.
Pa, ni Bleiburga ne bi bilo da mu u kontekstu nije bilo masovno ubijanje Srba i ostalih u Jasenovcu, Jadovnom i drugdje, pa se vidi da Hrvatska nije zrela ne samo podnijeti malo jače ljetne pljuskove, nego ni laganu kišicu odavno apsolviranih povijesnih tema. Da li ovo znači da dovodim u pitanje prvu gestu hrvatsko-srpskog pomirenja u Kninu? Ne. Ali da zadržavam autorsko pravo na skepsu da će ovo dovesti do brzog i korjenitog smirivanja hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj i šire, to slobodno tretirajte baš tako. Doduše, u trenutku slanja ovog teksta, srijeda prijepodne, još nije podvučena crta pod kninsku proslavu, ali neke natruhe ‘nove normalnosti’ u hrvatsko-srpskim odnosima ipak se naziru. Ne, ‘Za dom – spremni’ nije ušao u službeni protokol kninske obljetnice, kao nedavno u Okučanina, ali jeste u neslužbeni i to je ono o čemu ovdje i govorim. Ušli smo u sivu zonu, u kojoj nema dokaza da će ti odnosi ostati loši kakvi su bili dosad, ali, bogami, do daljnjega, ni dokaza da su ušli u pozitivnu prekretnicu.
Autor/ica 👤Marinko Čulić
