Oliver Frljić: Jugoslavenstvo je fantazma onih koji vode mentalni rat sa zdravom pameću

Povezani članci

• Bajtal i Janić o presudi Jurišiću: Srbija sudi žrtvama vlastitih zločina
• Kultura na nagaznoj Nini
• Homo Duplex u Državi Lastex
• Dogmobrani protiv Pecnika
• Održana tribina na temu “Vjerski i sekularni ekstremizam”
• Novo “dodikovanje” Bosne

U Rijeci je tek dva mjeseca, a već je uspio izazvati tri sablazni: proglasio je nacionalni teatar LGBT kazalištem, potom talijanskim kazalištem, a sada je na pročelje objesio i plakat s likom Bojana Glavaševića s porukom »heroj, a ne zločinac«. Ujedno, puni kazališno gledalište, a možemo se nadati i četvrtoj sablazni: idućeg tjedna očekuje se premijera predstave »Hrvatsko glumište« u sklopu projekta Hrvatsko fašističko kazalište, oko kojega su se kulturni radnici već uspjeli posvađati, a publika će, ma kakve strukture bila, sigurno teško probaviti ustašku ikonografiju i diskurs u novoj predstavi. Oliver Frljić – političar ili umjetnik, dilema je koju smo pokušali riješiti ovim razgovorom.

Razogarala: Tihana Tomičić

Izazvali ste sablazan LGBT kazalištem, sada ste u fazi Hrvatskog fašističkog kazališta. Radite li medvjeđu uslugu teatru, a i određenim društvenim grupama koje »zastupate«? Naime, odakle vam mandat da ih »zastupate«? Zašto jednostavno ne oformite stranku i ne odete na izbore?

– Zato što mislim da se određeni oblici političkog djelovanja, primjerice dizanje svijesti o problemima određenih manjina u našem društvu, mogu učinkovitije ostvariti na ovaj način. A uz to smatram da je deplasirano nekome određivati pravo na govor o problemima određene diskriminirane grupe upravo pripadnošću toj grupi. Po toj logici ja ne bih nikada mogao govoriti o rasizmu jer mu do sada nisam bio izložen.

U tom kontekstu, koliko je promjenjena struktura publike HNK Ivana pl. Zajca otkako ste mu na čelu? Moto vam je: Kazalište narodu. Kako – ako barem pola ljudi automatski ima zazor od vašega rada i baš sada neće kročiti u Zajc?

– Struktura publike će se sigurno mijenjati, ali imamo egzaktne pokazatelje da se broj posjetitelja u prva dva mjeseca našeg mandata povećao u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Ostvareni prihod se u tom periodu u prosjeku je veći za 26 posto. Za rujan to povećanje iznosi 21 posto, a za listopad 31 posto. Nije loš rezultat za komunjare koje su došle uništiti riječki HNK. Uz to smo pokrenuli i edukacijski projekt Diplomirani gledatelj gdje za sada bilježimo 130 polaznika najrazličitijih životnih dobi koji prolaze ovu neformalnu kazališnu edukaciju. Ljudi krivo smatraju da bi nacionalni teatar trebao biti nešto apolitično, a on je nastao upravo kao instrument za političku emancipaciju u okviru austrougarske monarhije.

Što je s financijskim poslovanjem kazališta – otkrili ste minuse, što ćete poduzeti?

– Čekamo zvanični izvještaj interne revizije Grada Rijeke, a onda ćemo poduzeti daljnje korake.
Kako umjetnik postane direktor, može li jedna osoba biti uspješna u oboje?

U prvom redu, ovo je politički intervju, jer je i vaš rad duboko politički uvjetovan. Slažete li se da je hrvatsko društvo danas duboko politički i socijalno podijeljeno, ili je to samo privid jer su neki glasni, a drugi, vjerojatno većinski šute? Što detektirate kao glavni problem društva?

– Mislim da hrvatsko društvo danas jest duboko podijeljeno – i politički i socijalno, ali se na različite načine pokušava proizvesti njegova umjetna homogenizacija. Da ponovim ono što sam više puta rekao, nezaposleni u Hrvatskoj imaju puno više zajedničkih interesa s nezaposlenima u Srbiji i Bosni i Hercegovini, nego sa svojim političkim elitama. Znam da je to teško čuti onima kojima je država poslužila za pljačku društvene imovine i političko parazitiranje na negativnom sentimentu prema bivšoj državnoj zajednici, ali to je jednostavno tako.

Kako gledate na prosvjede branitelja na Savskoj – što oni žele? Čine li branitelji paravojsku i ruše državu, ili se radi o socijalno ugroženoj skupini koja legitimno traži svoja prava? Kako bi država na njih trebala reagati?

– Jedino što iščitavam iz prosvjeda u Savskoj je da bi bilo najbolje da se uvede vojna diktatura i da se na taj način jednoj društvenoj kasti, koju je stvorio HDZ i koja povremeno funkcionira kao njegovo parapolitičko krilo, omogući legalno kršenje važećih zakona u zemlji u koju se oni toliko kunu. Ali ovdje bih postavio jedno drugo pitanje, a to je pitanje civilnih žrtava proteklog rata. Zašto te žrtve nemaju svoje ministarstvo? Zašto njihova prava nisu izjednačena s pravima branitelja? Zašto oni nemaju sve beneficije koje imaju branitelji? Je li njihovo stradanje manje vrijedno od stradanja onih koji su u vrijeme rata bili pripadnici oružanih snaga? Imaju li njihova djeca pravo direktnog upisa na fakultete? Jesu li oni mogli uvoziti automobile bez plaćanja carine? Imaju li oni mirovine i, ako imaju, kolike su te mirovine?

Na Kazalištu je plakat s likom Bojana Glavaševića – zar želite braniteljski šator i pred svojim Kazalištem?

– Cilj postavljanja plakata s Bojanom Glavaševićem je afirmacija kulture mira. Civilno društvo ne smije biti talac prošlog rata, niti bilo koje skupine svojih građana. Bojan Glavašević je primjer nekoga tko je odbio nametnutu autoviktimizaciju i zato toliko iritira one u Savskoj. Što se mogućeg kampiranja ispred kazališta tiče – svako javno izražavanje mišljenja je dobrodošlo, samo ako se odvija u propisanim demokratskim okvirima.

Kako bi se hrvatska vlast trebala postaviti u Vukovaru na Dan sjećanja ako im ponovno bude zapriječen prolaz?

– To trebate pitati nositelje te vlasti. Za njih, a i za one koje predstavljaju će biti sramotno ako i ove godine pristanu na nasilno ograničavanje slobode kretanja.
Rijeka treba inzistirati na svojoj različitosti

Vaše inzistiranje na ogoljavanju svakog društvenog sustava automatski otvara pitanje i vašega odnosa prema onome tko vam je danas poslodavac, a u Zajcu to je Grad Rijeka. Kad ćete napraviti predstavu na lansirnoj rampi ili na bilo kojoj zaboravljenoj i zapuštenoj riječkoj lokaciji koju je gradska vlast dotukla svojim tretmanom? Lokalna javnost očekuje i takvu provokaciju.

– Radio sam predstavu »Škrtac« u 3. maju jer sam htio ukazati na probleme tog brodogradilišta. Namjerno sam, u kontekstu ljetne festivalizacije kulturnog života, ušao u jedan industrijski prostor koji polako, ali sigurno odumire i čija je sudbina krajnje neizvjesna. Rijeka, kao i svi ostali gradovi, ima problema na različitim razinama, ali je od ostatka Hrvatske još uvijek svjetlosnim godinama daleko – i po pitanju političke kulture i po pitanju tolerancije. Naravno da ću progovarati o svim problemima koji postoje u ovom gradu jer smatram da sam mu to dužan. U Rijeku nisam došao da bih imao sinekuru, već da bih zajedno s kolegom Blaževićem radio društveno odgovorno kazalište. Kad ne bude uvjeta za to, vrlo rado ću prepustiti svoju poziciju nekome drugom.

Kako se doista osjećate u Rijeci, poklapa li se slika koju vidite s mitom o riječkoj otvorenosti?

– Za sada se osjećam dobro. Trudim se Rijeku sagledavati realno. Mislim da ovaj grad treba inzistirati na svojoj različitosti. Nadam se da će dobiti kandidaturu za titulu Europske prijestolnice kulture i time potvrditi svoju jedinstvenost u domaćem kontekstu.

Zašto su 90. godine i rat za vas toliko inspirativna tema, prostor provokacije, ali i razmišljanja – zbog čega ih je važno i dalje držati »otvorenima«, ne bi li bilo bolje da ih jednostavno zaboravimo i živimo?

– Hrvatsko društvo je u svoje temelje ugradilo rat i sustav vrijednosti koji je iz njega proizašao. U službenim interpretacijama rat postaje esencija nacionalnog bića i teško onome tko ne participira u takvom ratnom diskursu koji se kroz različite institucije reproducira u postratnom vremenu. Dovesti taj rat u pitanje na bilo koji način, postaje najveći krimen. Je li danas uopće moguće postaviti pitanje da li se taj rat mogao izbjeći? Smjena Dejana Jovića s mjesta savjetnika predsjednika Ive Josipovića je pokazala da to izgleda nije moguće. Pišući o škotskom referendumu, on je pokazao »da nije istina da svaki narod želi svoju samostalnu državu. Nacionalisti (suverenisti) polaze od ’aksiomatskog’ zaključka da je stvaranje nezavisne države neupitna i trajna želja svih naroda.« Međutim, »škotski referendum – kao i referendum o otcjepljenju Quebeca iz Kanade iz 1995. – temeljito narušava nacionalističku interpretaciju« po kojoj je nemoguće da »nacija na želi svoju državu«. Što se mene osobno tiče, moram priznati da nemam nikakav poseban sentiment ni prema jednoj državnoj zajednici. Država bi, u najboljem slučaju, trebala biti servis svojih građana.

Kome je potrebna nova predstava na kojoj radite »Hrvatsko glumište«, gdje poimence prozivate, neki će reći proskribirate ljude koji su 90-ih sudjelovali u tuđmanovskoj kulturi (o)Ognjišta? Na koncu, u tome su se protiv vas uspjeli ujediniti svi, od Saše Broz do Jakova Sedlara – velik uspjeh, doista, na homogenizaciji hrvatskog naroda.

– Ovdje bih dodao i ime Slobodana Šnajdera, šezdesetosmaša, koji se nedavno, kritizirajući naš bilten Hrvatsko fašističko kazalište, našao na istoj argumentacijskoj liniji s Jakovom Sedlarom. Dakle, svehrvatska pomirba, kako ju je zamislio blagopočivajući predsjednik Franjo Tuđman, a čije finale je trebalo biti miješanje kostiju ustaša i njihovih žrtava u Jasenovcu, izgleda je već započela. Doduše, prije nego što se ispomiješaju kosti, moraju se ispomiješati ideološki lončići, sve začiniti tradicionalnom domaćom neduhovitošću i dobivamo hrvatski raj na Zemlji. Što se tiče nove predstave, ona je ponajprije potrebna njezinim autorima, kao oblik distanciranja od pasiviteta kazališne zajednice ili otvorenog participiranja u svim formacijama i deformacijama politike koje je vođena devedesetih. Ili, da citiram našu programsku knjižicu: »Može li se ono što većina hrvatskoga glumišta proizvodi od rata naovamo uopće nazivati kazalištem, ako bi naime kazalište trebalo biti društveni, etički i umjetnički čin koji zločinu ima hrabrosti dati ime, oduzeti pravo na razlog i odrediti mjeru krivnje?«

Pridonose li takve predstave daljnjim podjelama?

– Kazalište nikada nisam vidio kao prostor koji bi trebao raditi bilo kakvu ujedinjavanje, ponajmanje nacionalno, nego razvijati pluralitet mišljenja i načina promatranja stvarnosti. I kazalište je defintivno prostor u kojem bi se trebali propitivati nametnuti društveni konsenzusi.

Postoji zapravo samo jedno pitanje kad je vaš rad u pitanju – zašto? Radi li se o provokaciji radi provokacije, vašem talentu za PR ili dubokom političkom uvjerenju koje bismo nazvali – kako? Molim, definirajte se.

– Moji motivi su duboko osobne prirode. Ne treba puno proboraviti na ovom svijetu, pa da se shvati što je čovjek sve u stanju napraviti svom bližnjem. Nažalost, ne postoje nikakvi pouzdani mehanizmi koji bi nam garantirali da društvo u kojem živimo neće ponoviti svoje najsramotnije epizode.

Jeste li Jugoslaven?

– Ne. Takve deklaracije me ne zanimaju. Nacionalnu i inu pripadnost ostavljam onima koji nemaju ništa bolje za ponuditi.

A zašto branitelji prosvjeduju protiv Jugoslavena, tko su oni, što mislite?

– Oni su fantazma onih koji u glavi vode mentalni rat sa zdravom pameću. Ali, oprostite, zašto u jednom društvu, koje se pravi da je demokratsko, netko ne bi mogao biti Jugoslaven?

Politika koju vodi današnji HDZ i s kojom i Kolinda Grabar-Kitarović ide na izbore jest nacionalno-nacionalistička homogenzacija. Nije li HDZ u 20 godina mogao izmisliti nešto novo?

– Jedino što je originalno u politici HDZ-a je stvaranje države kao instrumenta za pljačku društvene imovine, stvaranja socijalne bijede i novih društvenih elita. Čak i kad je najslatkorječiviji, kao u primjeru Ive Sanadera i simboličkih gesta koje je napravio prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, HDZ u svojoj suštini ostaje isti. Tu istost vidimo u procesima koji se vode protiv bivšeg premijera.

Kako legitimna hrvatska vlast može odgovoriti na podjelu u društvu, politizaciju i ideologizaciju od strane HDZ-a? Kakav je vaš odnos prema SDP-ovoj vlasti – čime bi se ona uopće trebala baviti? SDP primjerice nikada na stranačkim forumima nije raspravljao o prosvjedu branitelja, rekli su »da to nije njihov problem«. Je li to departitizacijom partije? Što politika uopće treba činiti, i tko njeni akteri trebaju biti?

– SDP-ova vlast bi trebala provoditi važeće zakone – što god ja o njima mislio. Ne vidim zašto bi se jedna skupina građana mogla javno okupljati bez potrebne dozvole, instalirati šatore na zelenoj površini, zaustavljati promet Savskom kada im se prohtije, dok bi mi, drugi građani, za iste stvari, bili ekspresno uhapšeni. To je osnovno pitanje koje si u ovom trenutku treba postaviti SDP, ali i svaki građanin ove zemlje. Dosljedna provedba zakona, bez obzira na to o kome se radilo, jest ono što legitimira određenu vlast.

Koje projekte još pripremate, koja tema ostaje otvorena do kraja sezone?

– Izdvojio bih »Don Giovannija«, koja se radi u koprodukciji s finskom opernom kompanijom New Generation Opera. Tu je i novi projekt Olje Lozice, »Vincent« koji se bavi autizmom. Ovogodišnji pobjednik sarajevskog MESS-a, Andraš Urban, režirat će kod nas »Životinjsku farmu«. Treba svakako spomenuti i gala-koncert Diane Haller. Talijanska drama koja će u ovoj sezoni postaviti kazališnu adaptaciju filma »Zoran, il mio nipote scemo«.

Vi dakle podržavate ovu vladu, ne mislite da ona možda također neke društvene grupe podcjenjuje, u prvom redu lošom ekonomskom politikom, pa i skidanjem maske poštenja na nekim korupcijskim slučajevima kojima smo svjedočili?

– Ne vidim iz čega ste iščitali da podržavam Vladu – ovu ili bilo koju drugu. Najprije, ne vjerujem u sustav parlamentarne demokracije jer on najvećim dijelom ne predstavlja ništa drugo do političke nepismenosti velike većine onih koji imaju pravo glasati. Borges je to nazvao »kaosom iz glasačke kutije«. Svatko, bez obzira ne političku (ne)kompetenciju, ima pravo participirati u odlučivanju. A takvom sustavu su potrebni politički nepismeni građani jer ga oni pokreću. Zato u školama imamo vjeronauk, a ne, nedaj bože, građanski odgoj. Što se ove vlade tiče, nigdje nisam vidio da dovodi u pitanje inherentne nepravde postojećeg ekonomskog sustava, a od nekoga tko se naziva socijaldemokratom bih to očekivao. Također, ni ova vlada, kao ni jedna prethodna, nije uspjela napraviti tranziciju iz nacionalnog u klasni diskurs. Naravno da je danas govoriti o klasama smiješno jer je politika iz devedesetih napravila sve da ukine tu vrstu svijesti, ali je klasne razlike među svojim građanima samo produbila.

Kakvo je vaše mišljenje o Zoranu Milanoviću?

– Nemam nikakvo mišljenje o Zoranu Milanoviću, ali imam decidirano mišljenje o politici koju vodi.

Novi list