Olga Lalić-Krowicka: NARODI PROŠLOSTI

Povezani članci

• ZAŠTO POLITIČARI MORAJU TUMAČITI PRESUDU?
• Stjepan Mesić: Sporazume iz Daytona treba mijenjati, i to iz temelja
• Dennis Gratz: Do kada će Prijedor biti grad koji negira zločine
• Žuljević i Seferović suglasni: Ostali su garancija opstojnosti BiH
• Zvonimir Nikolić: Pamti pa vrati
• Krupno u totalu: Kruha ćemo naći, treba nam ljubavi

Foto: Flickr

U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu svi srećniji narodi.
(Miloš Crnjanski)

Šaka pozitivnih i intelektualizovanih osoba sa suvremenim pogledom na svijet ne može puno toga preduzeti, jer je ostavljena od strane vlasti i sredstava. Ali, bivajući ponad devijacija ljudskosti, iskazujući svoje duboko usvojene humanističke zasade, mogu makar spasiti vlastitu dušu, ako ništa više. Zar i to, za poprilično rijetke pojedince, nije dovoljno u ovim godinama neprestane mržnje među njihovim narodima?

Piše: Olga Lalić-Krowicka

Živimo u sadašnjo-prošlom vremenu, dok njegovo odbrojavanje polako ističe. Ovo je burni kraj jedne epohe, nešto što ostaje iza nas, ali da li smo mi spremni da primimo početak novog vremena ili nam je lakše da grebemo non-stop po prošlosti? Balkanskim narodima, izgleda, bolje je živjeti u prošlosti. I dok tako prolaze vjekovi, gomilaju se tužne epske pjesme. Naša nedaleka prošlost i sadašnjost su jedna duga i tužna epska pjesma. Svi zajedno smo je ispjevali. A šta će nam duge tužne epske pjesme u narednim desetljećima? Trebalo bi da su ostale u prošlosti, kao dokaz da se valja boriti za budućnost. Izaći iz prošlosti je hrabar čin, nije jednostavan, ali je dobar da okrenemo svjesno pogled prema budućnosti. Sretni narodi ostavljaju prošlost iza sebe, dok mi u njoj tonemo. Teško nam je pogledati u budućnost, kao da se podsvijesno plašimo da može biti gora od svih prošlih zbivanja. Šta može biti gore od prošlih zbivanja? Kao da smo ukočeni i stojimo na jednom mjestu.

Savremeni ljudi bezbrižno gledaju u budućnost, i to ih čini jačima, jer idu napred, a mi ostajemo u svome “vječitom” blatu, jer kao što je Andrić istaknuo da “Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!”. Izgleda kao da je malo snage u nama da bismo se suprotstavili budalama i fukarama. Iskorištavaju naš umor, našu slaboću i iza leđa nam se bogate. Uopšte, kod slavenskih naroda vraćanje ili življenje prošlosti je nešto sasvim normalno, ali s druge strane ostajanje daleko od civilizovanog svijeta ne vodi u budućnost. Da pređemo taj prag između prošlosti i budućnosti ne možemo. Prepuni smo emocija. A tko je previše dosta gubi u životu. Treba biti emotivan, ali imati i zdravu distancu.

Dok slušam i gledam ponašanje hrvatskih nacionalista ili srpskih, pa i bošnjačkih, imam utisak da svi oni žive još u doba Rimskog (Hrvati), Vizantijskog (Srbi) i Otomanskog carstva (Bošnjaci). Tri tako mala naroda stvaraju neprilike takvog obima, kao da su veći od bilo kojeg carstva. Zar je u njima tolika snaga, mač i moć? Može li čista mržnja pobiti toliko civila? Zašto? Kad namirišu krize, primitivci brzo sežu po oružje. Oduvijek su oni bili necivilizirani krijući to duboko u sebi. Dobri su glumci? Nego šta! Primitivna gluma spašava za vrijeme mira da mi mogla prijeći u akciju kad dominiraju noževi i puške. Pokazati svoju bjesnoću.

Može li se malo djete obraniti od primitivca koji mu preti oružjem? Ne, ne može ništa, pa ako je nemoćno, zašto ga ovaj želi ubiti? Jer kršćanin Hrvat ili hrišćanin Srbin, impregnirani velikom dozom nacionalizma, imaju hrabrost da ubijaju nevinu djecu. Misli su im prepune bolesnih iluzija kojima se koriste. Ispunili su svoje divljačke potrebe. Nacionalisti svojoj djeci još od kolijevke usađuju zlo razvijajući nacionalizam u njima. I opet ostajemo u prošlosti, jer nacionalizam nema nikakve veze sa budućnošću, oni nas sve guraju prema dolje, divljajući na sceni s uzurpiranim pravom. Tko im ga je dao? Njihove preteče koje sa koljena na koljeno prenose mržnju. I ona nikad ne prestaje, jer je duboko usađena u djecu takvih roditelja. Od malenih nogu uštrcavaju mu mržnju i oholost, a kakvo će tek biti kad odraste? Djeca “upijaju” sve što im prenose roditelji. Je li to pravilno vaspitivanje djece ili oblik nacionalističke patologije? Ništa se ne mjenja, nema budućnosti, nego pusta, puka prošlost kojom se diče neljudi. Nacionalistički roditelji odgajaju svoj djecu kao robove uma. Djeci se krade dušu, a ne dozvoljava se da sami biraju svoj stav.

Ako smo se zadržali u prošlosti, već duže vrijeme, nećemo onda brzo ući u budućnost. Ljudi koji ne gledaju na prošlost kroz ideološku prizmu su napredni, samo ih sputavaju i zadržavaju nacionalisti kojima je dobro ovako živjeti, ispunjeni mržnjom i uvijek spremni na krvoproliće. Šaka pozitivnih i intelektualizovanih osoba sa suvremenim pogledom na svijet ne može puno toga preduzeti, jer je ostavljena od strane vlasti i sredstava. Ali, bivajući ponad devijacija ljudskosti, iskazujući svoje duboko usvojene humanističke zasade, mogu makar spasiti vlastitu dušu, ako ništa više. Zar i to, za poprilično rijetke pojedince, nije dovoljno u ovim godinama neprestane mržnje među njihovim narodima?

Nažalost, mediji čine svoju ulogu u razdvajanju naroda. Često nište živote ljudi svojom agresivnošću. Od njih se očekuje ne agresivnost, već pomoć za uspostavu mira, pravde i blagostanja u svojim državama. Sloboda medija danas se koristi protiv građana. Posvuda vlada hladnoća, i dok ljudi u svijetu ginu, većina ćutke, ukočeno i inertno prati bešćutne medijske izvještaje. Mediji podržavaju življenje prošlošću da ne bi naškodili svojim vlasnicima, zbog prekida dotoka sredstava od oglašivača i centara moći o kojima ovise. Sve izgleda poput velike spekulacije protiv onih koji žele zdravo gledati na svoju i budućnost sviju nas.