OGLAS

Povezani članci

• Pogani pagani
• Tomislav Jakić: Većinska Hrvatska se ni danas nije spremna suočiti sa zločinima iz 90-ih
• Sanja Lazar: Bez prihvatanja odgovornosti, nema ljepše budućnosti
• Waser: HDZBiH i SDA trebaju sjesti za sto
• Boje rastakanja
• Pametno: “U Hrvatskoj nestaje poljoprivredna proizvodnja”

Malo ljudi je samokritično. Evo, uzmite bilo koji tekst i osvrt do sada, bilo kojeg autora. Svako pronalazi zadovoljstvo u tomu da se popiša po drugim ljudima, nekad manje nekad više opravdano. Mislim da ne spadam u takvu grupu autora – i to na jedan posebno prirodan način. Sve lošeg što kod ljudi mogu vidjeti na kraju me nagoni na smijeh ili bijes, nikako na mržnju ili nipodaštavanje. Iza svega stoji savršeni Bog. Smisao filozofije i jeste u tome da dokuči kako sve može i treba biti baš onako kako jeste. Ali i zašto.

Kao što rekoh, ja nisam čovjek za pohvalu. Ubijaju me sve moguće ljudske mane. Moj rahmetli otac, koliko se mogu sjetiti, nikad (ali baš nikad!) nije izgovorio niti jednu rečenicu ogovaranja. Svoje vrijeme nije trošio u pronalasku nedostataka kod drugih ljudi, u traču. Ja ni kao dijete nisam bio takav. Vrlo lako bi me bilo uhvatiti kako se jadam pred televizorom. Te ovaj je političar ovakav, onaj onakav. Ovoga bi trebalo zatvoriti, nekog drugog osuditi. Moj otac nije volio takve izlive zavisti, mržnje i nemoći. Obratio bi mi se opasno strogo i udaljio iz prostorije. Tek sad, tri desetljeća nakon tih epizoda, a desetljeće nakon njegove smrti, spoznajem koliko je bio u pravu. Rahmet mu duši. Za ove koji ne znaju „rahmet“ je mir, duševni mir kojeg zazivamo za duše umrlih. „Selam“ je unutarnji, univerzalni mir kojeg pokušavamo dosegnuti u interakciji s Bogom. Ipak, sad moram reagovati: Kakve veze ima saudijsko-arapski islam sa Muhamedovim Islamom? Nikakve. Sve je to unakaženo, ubogo, potmulo i zlo. Taj Mevlid Jašarević, jadna personifikacija svega zbirno: od neukosti, gluposti, maloumnosti, nedostatka stila, surovosti do obezglavljenosti, imbecilnosti, surogatosti i besmisla jedne terorističke ideologije. Oče, oprosti mi, ali moram dati oduška mislima koje me pritišću. Neki Francuz ili Holanđanin iscrta karikaturu sa Muhamedovim likom, a onda se svi nazovi njegovi sljedbenici užasavaju tih manje ili više vrijednih crteža i vlastitom ideologu, Muhamedu a.s., oduzimaju ono bez čega niti jedan veliki čovjek ne može biti to što jeste – a to je ingeniozni, veličanstveni, dobrodušni, nadahnjujući, bogomdati smisao za humor, posebno humor na vlastiti račun. Pale zastave, napadaju ambasade i urliču. Šta, gospodo muslimani širom svijeta hoćete da kažete, kako Muhamed a.s. , poput većine vas, nije imao smisao za humor, kako nije bio duhovit i posve sklon samokritičnosti i blagonaklon prema kritici, humoru pa i bezopasnom i šaljivom ismijavanju od strane drugih ljudi a na vlastiti račun?

Na kraju krajeva, a dubokog sam uvjerenja da je tako, bilo koji karikaturni prikaz Muhameda a.s. , u stvari, nije usmjeren protiv poslanika lično, jer takve vrste nakana i nisu kadre poništiti veličinu i djelo jedne kosmički superlativne osobe, one se više odnose na moralni, kulturni pa i religijski sunovrat karakterno nedefinisanih ljudi koji onda na takve nemušte akcije odgovaraju nasilno, bizarno, neproduhovljeno i očajnički.

Smijem se kladiti da bi Muhamed lično, a da je u pojavnoj dimenziji trenutno s nama, na takvu vrstu karikatura odgovarao posve samosvjesno i zrelo, bez priliva bijesa i nemoći, upravo sa pozicije samorealizovane i spoznate duše u čiji je red nesumnjivo spadao, poput Isusa, Bude ili Mojsija, dakle u tonu nenasilja, mira i sveobuhvatnog razumijevanja. I da bi mu mnogo više „zasmetale“ reakcije njegovih takozvanih poklonika na karikature već same karikature i njihovi autori. Ubjeđen sam u to.

Inače, vrlo opasna zamka u koju svakako upada moderni intelektualizam i praktični ateizam je stav po kojem se religijske reformatore i značajne istorijske ličnosti poistovjećuje sa njihovim mnogobrojnim i dozlaboga međusobno suprotstavljenim sljedbenicima. Iznijet ću svoj stav. Isusa se ne može posmatrati kroz prizmu papske, inkvizicijske, odnosno katoličke doktrine, kao ni kroz ortodoksiju i mrak pravoslavnog sveštenstva tako često upetljane u sve moguće zločine protiv čovječnosti. Izvorni Isusov nauk i primjer ne poznaje takve podjele niti termine unutar filozofije, vrste duhovnosti i načina života kojeg je propovijedao. Sjetimo se samo tog veličanstvenog i prosvijetljenog vapaja punog ljubavi kojim je počastio svoje dželate: „O, Bože, oprosti im. Oni ne znaju šta čine!“ Bogodosegnant (što bi trebalo da predstavi osobu koja je spoznala sebe i dosegla Boga) ne može biti uvrijeđen, pozlijeđen kao ni „iznenadjen i uvredjen“ poput našeg piroćanca Šojića iz legendarne Tesne Kože. Ljudi, da se razumijemo, Boga i njegovog prezentanta nemoguće je uvrijediti ili obezvrijediti. Možemo se boriti protiv njih, pokušavati im onemogućavati djelovanje, suditi ih, vješati ili razapinjati na križ. Možemo natipkati i objaviti gomile ateističkih i kvazi teističkih tekstova koji, svako na svoj način, čovjeku oduzimaju njegov izvorni smisao i mjesto u svemiru, ali ne možemo ništa uraditi na tomu da Bogu, Duhu i preporođenom čovjeku oduzmemo njegovu svetost, kosmičku dimenziju i vremensko-prostorni kontinuitet u dostizanju Apsoluta.

Uglavnom, da ne tupim dalje, mislim da sam posljednja osoba na svijetu koja treba da drži neko predavanje na tu temu, ali očito je kako su filozofija, religija, politika i savremena ekonomija, odnosno sociologija, dobrano zapali u vizionarsku bezizglednost i slijepo djelovanje.

Svijet je upao u zamku. Troše se resursi planete.

U okružju kakvo jeste, pokušat ću napraviti presjek vlastitih nakana, djelovanja i sposobnosti – bez mnogo priče, metafore i opisa. Naravno, prilično samokritično i realno. Dobro je da se zna, s vremena na vrijeme ja sam vješt lažac. Nekad se uhvatim kako jedno mislim, drugo govorim a treće radim. Na čemu sam sa sobom – nikad ne znam. Još nisam isplatio sve svoje dugove. Iako u posljednje vrijeme važim kao pouzdan i poslovan partner od riječi, nekad prije, kao još neiskusan i balav pas uličar, nenamjerno i silom prilika napravio sam brojne gafove i greške prema određenim ljudima. Tu je „krivu Drinu“ sada teško ispraviti. I ne pokušavam. Hodam ulicom uspravan i ponosno, savršeno svjestan toga da ću za neke ljude zauvijek ostati hohštapler, nasilnik i prevarant. Pojedinim ženama nikad i nikako nisam uspio prići. Sad sam sâm i krećem se kroz život kao usamljeni jahač, hladno iščekujući svoj posljednji obračun kod Ok korala. Kad prođe dan i nedefinirano radno vrijeme liježem u svoj apartman, prostor bez igdje ikog, pokušavajući se konektovati na svemirske silnice. Tako nekako napajam baterije iscrpljenog životnog motora.

Političari su kao razmažena djeca. Ne shvatam ih previše ozbiljno, iako su, usljed svoje nedoraslosti životu, sasvim u stanju pokrenuti još jednu ratnu katastrofu. I, u međusobnom klanju, vjernici i narodi će krenuti za njima, pardon, ispred njih, u još jedan sveti rat. Mislim da bi se predsjednici stranaka i vjerski velikodostojnici u otvorenom ratu bavili isključivo logistikom i ratnim profiterstvom. Formiranje rovova, izloženost artiljeriji i probijanje bojnih linija bilo bi namijenjeno samo odabranima. S druge strane, bez obzira na sve moje gluparije, čvrsto sam odlučio da pošteno zaradim svoju koru hljeba. I tu sam jedan od izuzetaka. Sada, nakon dvadesetak godina plaženja po ulici i svakojakih odurnosti, mogu predstavljati dobar primjer. Neću vas pokrasti niti iznevjeriti. Vodim računa o životnoj okolini i ne imponuje mi ideja da se obogatim u par nepoštenih i nepopularnih poteza. Godinama gorim u raznoraznim poslovnim iskustvima i tek sam sad na tragu ekonomske stabilnosti, nebitno što globalni neoliberalizam tone u još jednu recesionu krizu.

Otkrit ću jednu tajnu:

Svijet sam po sebi može izgledati ovako ili onako, ali on će biti onakav kakvim ga sebi predstavimo u datom trenutku.

Imam četrdeset godina i još nisam spavao sa ženom. Ako poživim, nadam se da ću to ostvariti u sljedećih dvadeset godina. Mislim da za taj čin poslije ne bih bio sposoban. Naučio sam biti strpljiv. Piščev cilj bi trebao biti šokirati čitatelja a onda ga nespremnog razbiti o pod, ne dati mu šansu da se pridigne. U suštini, sebe i ne držim piscem, prije sam šofer, skladištar, kopač kanala, trgovac, smećar ili avijatičar. Još se nisam okušao kao astronaut. Kad bih mogao, prijavio bih se za prvi čovjekov let na Jupiter. Mars bih preskočio – suviše je blizu. Prvo onanišem, a onda meditiram, pokušavajući svemirske silnice usmjeriti ka srcu. Tako ulazim u vlastiti akcelerator čestica i nekad mi uspije da ovlaš osjetim Božiju prisutnost. Neizmjerno ispunjavajući trenuci. Fotografije lijepih žena držim u pretincu. Svaki ušlagirani debil već ima svoju ženu. Ja sam sâm i ostavljen na milost i nemilost samotnih trenutaka. Sanjam o dječici, domu i toplim trenucima.

Ovih dana razmišljam da se prijavim na oglase:

Pisac, usamljenik i privatnik, traži da mu se javi udata dama pred razvodom do četrdeset godina.

A može i neudata. Može i koja godina preko četrdesete.

Možda nisam zgodan – neotesan, neizgledan i nešarmantan orangutan u trenirci Nike koji se uporno krije i nezasito ždere – ali nisam ni izbirljiv.

Navalite dame – još malo pa nestalo!