OFICIR I DŽENTLMEN – KOČA POPOVIĆ

Izdvajamo

• „S Titom sam bio kod 290 šefova država i predsjednika Vlada, a njih 289 je imalo olovku u rukama i bilježilo što Tito govori. Jedino Churchill nije držao olovku u rukama“.

Povezani članci

• Sanader osuđen na četiri i po godine zatvora, mora vratiti 2,2 miliona eura
• Kriza u BiH sve oštrija
• Predrag Brebanović: Krleža je jugoslavenski avangardist
• Minijatura o hrvatskom novinarstvu
• Hrvatska policija kidnapovala nigerijske studente i prebacila ih u BiH!
• Čulić: Crkva je mentalno ostala u komunizmu

„Ti si jedno govno. Ti si kameleon i gnjida. Majmune jedan!“, riječi su koje su obilježile prošlotjedna zbivanja u Hrvatskoj, tim više što su izrečene u Saboru, a uputio ih je jedan uvaženi zastupnik drugome. Premda u tim riječima nema ništa „uvažavajućeg“, značaj im je tim veći jer osoba koja ih izgovara je ujedno i general Hrvatske vojske. To je dakle način komuniciranja jednog uvaženog zastupnika i generala Željka Glasnovića, vojnika ni manje ni više nego 4 vojske – Kanadske, Legije stranaca, HVO-a i HV. I nije mu to prvi put. Taj je tip i otprije poznat „doprinosom“ kojeg nesebično daje „ugledu“ Hrvatskog Sabora, ostalih zastupnika i „ugledu“ drugih generala. Na toj su liniji svi njegovi incidenti od onog sa Markova trga prilikom prosvjeda medicinskih sestara, pa napada na novinarku Hrvatskog glasa iz Berlina, a sjećamo se i nasrtaja na Zorana Pusića u Srbu – „Vi ste moralna nakaza moj prijatelju!“

Napomenuti ću samo i da ga je predsjednik Stjepan Mesić 2000. godine umirovio nakon što je supotpisao sa još 11 generala pamflet pismo koje je imalo primjese sazivanja nedemokratskih rješenja u Hrvatskoj.

No svi ti incidenti ne samo da mu nisu bili smetnja u političkom angažmanu, prije će biti a što žalosti, da je upravo zahvaljujući svom prostakluku na parlamentarnim izborima 2015. godine u 11. izbornoj jedinici, dakle gdje glasaju birači izvan Hrvatske, iako je bio tek 8. na listi, zahvaljujući preferencijskim glasovima izabran u Sabor i to kao prvi sa liste! To je dakle, ono što birači hoće, što oni žele, on je slika i prilika poželjnog predstavnika, pa sada baš takvog zastupnika i imaju!

Oficirsko poslanje obično ide uz čast, pristojnost i dostojanstvo, zato oficire i zovu časnicima, a generale koji predstavljaju najviši oficirski čin, oni bi trebali pucati od časti i uvažavanja. Željko Glasnović potvrđuje da to i nije uvijek tako. Moglo bi se čak i postaviti pitanje kako to da generali koji su Hrvatskoj vojsci pristupili iz JNA uživaju više poštovanja i dostojanstva- primjerice Petar Stipetić, Antun Tus ili Imra Agotić, nego li generali koji su izrasli iz Domovinskog rata kao Ćesić Rojs i Korade, Krešić, Kruljac ili Norac? Biće da je tome tako i do onoga tko ih je birao i postavljao, nije baš sva krivnja na njima samima.

Mnogi se od nas sjećaju američkog filmskog klasika sa početka 80-tih godina, filma „Oficir i džentlmen“ koji je proslavio ne samo Richarda Gerea koji u filmu upisuje Akademiju želeći postati vojni pilot, već i glumca Louisa Gossetta koji ga obučava i za tu ulogu dobija Oskara kao prvi Afroamerikanac kojemu je to uspjelo.

I ne zove se slučajno taj film „Oficir i džentlmen“, jer i jedne i druge i oficire i džentlmene bi trebali obilježavati gospodski maniri, otmjenost u ponašanju, čast i dostojanstvo. Sve to je bilo utjelovljeno u Koči Popoviću, generalu Josipa Broza, Narodnom heroju, političaru i ministru vanjskih poslova Jugoslavije, rođenom u Beogradu 14.3.1908., gdje je i umro 20.10.1992. godine. Potiče iz trgovačke obitelji, jedne od bogatijih u Beogradu, a kada je mladi Konstantin imao 4 godine obitelj mu se seli u Švicarsku gdje dobija vrhunsko obrazovanje u Katoličkim školama na francuskom jeziku, a aktivan je i izvan nastave, svira klavir a i solo je pjevač. U Beograd će se vratiti 1921. godine gdje će završiti Gimnaziju, te otići u Paris gdje će na Sorbonnei završiti studij filozofije.

Njegovo društvo u Parizu nisu draguljari, već je u krugu umjetnika, filozofa i drugih intelektualaca. Piše filmske kritike za Paris-Soira a u umjetnosti je poklonik Francuskog nadrealizma, pravca koji teži ka spontanosti. U književnosti taj je pravac pokrenuo francuski pjesnik Andre Breton, a Koča Popović vrativši se iz Pariza u Beograd je jedan od osnivača Grupe 13 nadrealista 1929. godine, od kojih je većina, kao i njihove francuske kolege, pristupila Komunističkoj partiji.

U to je vrijeme u Beogradu i Miroslav Krleža koji uređuje časopis Danas u kojem surađuje i Koča Popović. Za vrijeme „sukoba na književnoj ljevici“ oni će se naći na suprotnim stranama, te će Koča Popović objaviti tekst „Ratni ciljevi dijalektičkog antibarbarusa“, kojim će polemizirati sa Krležinim „Dijalektičkim antibarbarusom“.

No 1937. godine sve to napušta i kao komunist iz uvjerenja odlazi u Španjolsku gdje kao poručnik španjolske Narodne republikanske vojske zapovijeda topničkim divizijama.

U II. svjetskom ratu će biti uz Tita i postati prvi zapovjednik Prve proleterske brigade. Poslije rata će biti ministar inozemnih poslova od 1953. do 1965. godine, a iz politike će se povući 1972. godine poslije obračuna Tita sa srpskim liberalima. No, Koča to Titu nije zamjerio i o njemu će uvijek govoriti sa velikim respektom, kao što je to isto govorio i Mika Tripalo kojeg je Tito također smijenio u to vrijeme. Bez obzira što su se razišli sa Brozom oni su ga i dalje cijenili, pa će Koča reći:

„S Titom sam bio kod 290 šefova država i predsjednika Vlada, a njih 289 je imalo olovku u rukama i bilježilo što Tito govori. Jedino Churchill nije držao olovku u rukama“.

Koča Popović, veliki erudit, nadrealist i vojskovođa, poručnik topništva i političar, filozof, general i književnik, Koča Popović oficir i džentlmen, na vrijeme je zahvaljujući svom ogromnom iskustvu, znanju i intelektu upozoravao što će se dogoditi. Tako je u intervjuu sarajevskom „Oslobođenju“ iz ožujka/marta 1989. godine, kada o ratu nitko nije razmišljao kazati:

„Ono što se sada događa u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do koljena“.

Životni put Koče Popovića je nadrealistički odgovor na tadašnji sistem vrijednosti i poredak. No isto tako, a što je i sam znao isticati, nadrealizam ga je „na unutrašnjem, ličnom planu spasio od boljševičkog dogmatizma“.

Plemenitost, čast i pravednost je ono po čemu obilježavamo i prepoznajemo ovog čovjeka, oficira i džentlmena – Koču Popovića.