Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – VI dio

Izdvajamo

• Povijesni napredak zahtijeva razotkrivanje mitologema definiranjem pojmova prema povijesnim i filozofskim mjerilima, to jest razlučivanjem bitnoga i nebitnoga, vrijednoga i nevrijednoga te svakodnevnim potvrđivanjem bitnoga i vrijednoga. Kakvi su smisao i svrha, umjesto istraživanja uzroka i razloga postojanja onoga što je u “komunističkom totalitarizmu” doista bilo na visini povijesnoga i onoga što je bilo suprotno tome, izvođenja makabričnih ekshibicija “Kruga za Trg” na Trgu maršala Tita u Zagrebu kojima se hrvatski narod isključuje iz konteksta svjetskoga antifašizma?

Povezani članci

• Božica Jelušić: TOLSTOJANSTVO
• Partijski egzorcist
• Aleksandar Trifunović: Gdje god nađeš zgodno mjesto ti Teslu zalijepi
• Siniša Glavašević nas je učio ljubavi i ljudskosti ne kunući se u isprazne nacionalističke fraze
• O Dežulovićevom tekstu Jebo vas Vukovar i reakcijama na njega
• Zašto Jelena Trivić 75 godina poslije brani historijski revizionizam?

Simptomatično je i indikativno u hrvatskoj duhovnoj situaciji to što nema govora – ni o kreativnom ni o dogmatskom – marksizmu koji se potpuno odbacuje ili se kadšto netko posluži njime kako bi ga kome pridjenuo radi njegove intelektualne ili/i političke diskvalifikacije. Staljinisti su tumačili da komunizam još nije prezentan, ali to može biti reprodukcijom određenog političkog modela, pa, stoga, današnje blasfemije o komunizmu, izjednačavanjem sa svim najgorim, govore o tome kako su antikomunisti, zapravo, infrastaljinisti, to jest na nižoj razini od staljinista. Ta ironija otkriva degradaciju duhovnosti i zahtijeva produktivnu povijesno-filozofsku raspravu. Zbog toga se nijedan pojam ne bi smio prihvatiti proizvoljno, onako kako tko predmnijeva po svojim političkim preferencijama, nego po kriterijima njihova filozofskog utemeljenja i povijesnog nastanka. Inače se događa ono što je najgore u filozofiji i znanosti, jamačno, i u publicistici, naime, da se određenim značenjima, neprovjerenima, tobože općeprihvatljivima, iznuđuje legitimnost premda se, objektivno, do njih došlo logičkom greškom putem jednostavnog nabrajanja. Pojmovi “pravna država”,“tržišno gospodarstvo”, “strani kapital”, “europski fondovi”, “građansko društvo”, “demokracija”, “kapitalizam” “socijalizam”, “ekonomski rast”, “ekonomski razvoj”, “napredak”,… uvriježili su se u politički diskurs kao osebujni mitologemi pa bi trebalo kritičkim preispitivanjem razotkriti njihove ograničenosti dopiranjem do iskonskoga značenja radi smislene uporabe. Tako je i s tumačenjem uloge pojedinih organizacija, pri čemu Europska unija nije edenski vrt niti je NATO golubinje ćudi. Prisutnost u njihovoj strukturi i djelovanje po njihovim napucima nerijetko je suprotno proklamiranim demokratskim idealima. Nije li nepošteno određene pojmove ugnati u uske okvire pa zemlje “razvijene demokracije” postaviti kao svoj uzor premda su godinama ratovale diljem Azije i Afrike, a ozloglasiti vlastita nastojanja u koncilijantnoj vanjskoj politici i uvođenju samoupravljanja, kao radničke demokracije? Retorzije poslije Drugoga svjetskog rata i Goli otok, zlosretna suđenja nadbiskupu/kardinalu Stepincu, Đilasu i “proljećarima” neuralgične su činjenice, međutim, kad su uzmu u obzir događanja devedesetih, s onu stranu socijalističkog (komunističkog) imprimatura i podosta nakon Titove smrti i njegovih najbližih suradnika, onda, i kad se također uzmu u obzir poginuli svatovi, kao kolateralne žrtve, nakon bombardiranja pomoću bespilotnih letjelica, u zemljama desecima tisuća milja udaljenih od “ugroženih”, onda valja shvatiti da je sve to univerzalnoga karaktera i da se treba u lokalnim i globalnim okvirima permanentno zalagati protiv toga odnosno za istinsko ljudsko zajedništvo.

VI.

Ima li išta važnijega od toga što su radnici bili zaštićeniji nego danas kada svakome stoji nad glavom Damoklov mač otkaza koji je istovjetnom kafkijanskoj osudi? Neki tvrde da su prava radnika kadšto bila dovedena do apsurda, pa ako jesu, nije to nikakva teškoća, naprotiv, jer njihov formalizam omogućuje da se problemi razrješavaju na najpovoljniji način.

82. Prijepori između filozofskih orijentacija nisu bili samo filozofski, dapače, bili su (i) historijsko-politički. Reafirmiranje duha stare grčke filozofije u platonizmu utemeljilo je renesansu, nasuprot aristotelizmu, koji se poimao kao bastion srednjovjekovnih misli. Doduše, odnos nije bio krut, pa su se u Aristotelovoj filozofiji tumačenjem s pozicija renesanse otkrivale njezine skrivene dimenzije.

Marksizam je bitno obilježio filozofiju dvadesetoga stoljeća. Bilo je u njegovu opsegu mnogo, štoviše, suprotstavljenih stajališta. Osobitom značenju marksizma pridonijeli su filozofi koji su, kao njegovo bitno podrijetlo, reafirmirali klasični njemački idealizam, prije svega, ulogu Hegela. Izbjegavanje spomenute epohe kao bitne značajke u Marxovu filozofskom profiliranju i prihvaćanje marksizma kao ideologije revolucije umjesto da bude njezin spiritus movens, ispostavilo je dvojbu: kreativni ili dogmatski marksizam.

Mnogi su prijepori bili u toj relaciji bilo da je riječ o samome marksizmu ili, pak, o njegovu odnosu prema “nemarksističkim” filozofijama. Marksizam sam po sebi nije bio upitan. Problem je bio u prijeporu između njegovih “kategorija”.

Zbog čega se i radi čega i s kojom legitimacijom ne protežira ni kreativan marksizam nad dogmatskim niti se dogmatskom daje prednost, nego se, dapače, ukidaju kategorije kreativnog i dogmatskog odbacivanjem marksizma samoga po sebi?

Koje bi filozofije trebale “supstituirati” marksizam? Ne bi li bile prikraćene za mogući dijalog s njime? Nije li tragikomičan paroksizam to što se u istočnoeuropskim zemljama bacanjem u kontejner za otpadni papir odstranjuje marksistička literatura koja se, štoviše, izdavala u Španjolskoj čak i u doba Franca?

Ne izazivaju li okultacija i dijabolizacija marksizma štetne posljedice za društvo? Koji je razlog izazivanja odbojnosti prema marksizmu u Hrvatskoj, u kojoj je on, zahvaljujući Praxisu, potvrdio svoju (svjetsku) respektabilnost? Što mislite o subverzivnom festivalu koji se svakoga svibnja održava u Zagrebu ili sličnoga u Šibeniku početkom rujna, odnosno koje bi i kakvo bi mišljenje bilo najpotrebnije danas u Hrvatskoj?

83. Naklapanju da su protagonisti Narodnooslobodilačkoga pokreta s osobitom intencijom potaknuli krvavu osvetu, odnosno pitanju što nisu inicirali kazneni postupak protiv izvršitelja mogu se – radi preispitivanja spomenute teze – suprotstaviti činjenica da je, ipak, bilo kazni barem nad nekima od onih koji su se samoinicijativno obračunavali izvan oružanih borbi s neprijateljima njihovom likvidacijom.

Zbog mnogih suprotstavljenih tendencija i skupina posebnih orijentacija u Narodnooslobodilačkom pokretu nije bilo ni moguće dirati se u njihova osinja gnijezda izvođenjem pred sud do zuba naoružane pojedince onda kada građanski rat nije bio nemoguć i kada su izbili, u očekivanju eksplozije potisnutih političkih prijepornosti u svijetu sukobi u neposrednom susjedstvu.

Bilo je provokacija iz čista mira, topovima po graničnim karaulama, radi mogućeg odgovora, kao poziva za invaziju, nakon Rezolucije Informbiroa. Moguće je u tim situacijama mnogo toga protiv volje odgovornih pojedinaca. Nelagodno mi je pomisliti da su neki meni bliski ljudi bili konfinirani na Golom otoku. Poznam i one kojima je izgnjilio bubreg očekujući mjesecima u rovu na granici staljinističku invaziju. Ali, koliko ih poznam, nisu bili suprotni jedni drugima, dapače, svi su oni bili na antistaljinističkoj i patriotskoj liniji.

Nisu li pravi staljinisti bili oni koji su spomenute zatočenike osudili i otpremili na Goli otok? Među tim staljinistima bilo je onih koji su, bez vlastita uvjerenja, obavljali policijsko-sudski posao kao “vojnici državnih institucija”.

Nije li mala vjerojatnost da bi se onaj koji je borbi protiv nacifašizma posvetio najbolje godine svojega života za tili čas okrenuo protiv vlastite zemlje? Prekid s dojučerašnjim ratnim saveznikom koji je odjeknuo kao grom iz vedra neba mnogima je, razumljivo, bio poprilično teška nedoumica i trauma.

Razilaženje dojučerašnjih antifašističkih saveznika izazvano Rezolucijom Informbiroa, to jest konzekvencijom sustezanja komunističke revolucije apsolutiziranjem postojećega (sovjetskog) političkog utilitarizma te otkrivanje proturječnosti u komunističkom pokretu i postavljanje zahtjeva za njihovim prevladavanjem povijesna je vrijednost otpora Rezoluciji Informbiroa.

Opovrgavanje staljinizma u formi staljinizma logičkom greškom idem per idem te izlaženje iz toga začaranoga kruga spoznavanjem antinomija u njemu i otkrivanjem mogućnosti njihova nadilaženja dvije su dimenzije koje su došle do izražaja u otporu Rezoluciji Informbiroa. Uz iskušavanje nekih neučinkovitih poteza u gospodarstvu, u liniji ostajanja na istome, ali u drugačijem sadržaju, jest policijska konfinacija “nepoćudnih”. Manipuliranje tim tragičnostima iz obzora današnjih sinekura nepošteno je i neumjesno zbog zaobilaženja historijskih, političkih te individualno-psiholoških okolnosti.

Nije li Rezolucija Informbiroa bila jedan od motiva u političkom sklopu, u kojem su bili ratovi u Grčkoj i Koreji, u kojem su drugosvjetskoratni pobjednici nastojali osigurati dominaciju nad područjem svojega utjecaja?

Tito, Staljin i Molotov, foto: wikipedia

Dakle, Rezolucija Informbiroa nije (samo) problem socijalizma i socijalističkih zemalja, nego jest jedna od refleksija onoga što je prisutno i u takozvanim demokratskim zemljama. Nijedan politički čin nije izoliran, nego je, bez obzira na političku kvalifikaciju bilo kojeg poretka, u biti, univerzalan. Ta je činjenica polazište u raskrčivanju putova radi kretanja s onu stranu postojećih ograničenja.

Masovna psihoza ima svoju “logiku”, pa najčešće u prokazivača i optužitelja do izražaja dođu prozaični motivi (otimanje posla, stana, osvete za bilo što, zavist kojoj se ne može odoljeti, pa i mnogo toga iracionalnoga čega nisu svjesni oni što čine ne znajući što čine…).

U paranoično vrijeme – kako je u romanu Vrijeme koza iskazao Luan Stavrov – možda su neizbježna masovna poopćavanja.

Ne pokazuju empatiju prema ljudima nesretne sudbine oni koji iskorištavaju tragičnost tih događaja za blaćenje povijesne uloge određenih pojedinaca. Trenutačni politički probici su najčešći motiv nečijih himbenih kritika golootočkoga sindroma. Valja razumjeti potisnuti emotivni naboj onodobnih zatočenika ili/i njihovih bližnjih i nastojanje da ga osvetoljubivo iskažu, međutim, nema opravdanja za njegovo iskazivanje zbog dospijevanja u opasno iskušenje da emocija postane (politički) princip.

Nije li – gospodine Letica – prihvaćanjem sudbine da su mnogi krivi bez vlastite krivice u prijeporu između povijesnoga otpora Rezoluciji Informbiroa i policijske represije u njegovoj tobožnjoj funkciji moguće pročišćenje afekata koji su izazvani traumatičnim događajima kao bitan uvjet izlaženja iz začaranoga kruga historijskih proturječnosti.

Nastojanje da se ne ponavlja ono što vodi u tragediju, a da se, nasuprot tome, potvrdi ono što je vrijedno u oblikovanju budućnosti, povijesni je zahtjev.

Nije li Titov otpor Rezoluciji Informbiroa ispravan povijesni potez?

Nije li, stoga, golootočko konfiniranje bilo njegovo naličje?

Razumijevanje onoga što se poima pod golootočkim sindromom, nakon Rezolucije Informbiroa, nije i njegovo opravdanje, naprotiv, nego nastojanje da se ekspliciraju motivi i razlozi posljedica masovne psihoze nastale zbog opasnosti koja je zaprijetila od dojučerašnjeg “neprijepornog” saveznika. Bila je to situacija u kojoj je svaki patriot mogao biti i bio je prokazan kao informbirovac i u kojoj su nečije “niske” strasti mogle doći do izražaja.

84. Zahtjevi za procesuiranjem određenih (kaznenih) djela postavljaju pitanje o domašaju inkriminacije i potiču na razmišljanje o svrsi i smislu kazne, jamačno, i o legitimaciji onoga tko je izriče.
Susret nadbiskupa Alojzija Stepinca s najvišim predstavnicima nove jugoslavenske, odnosno hrvatske vlasti, načelno je isključio svaku inkriminaciju, pa i onu što se u kaptolskom dvoru zatekao Erih Lisak nakon samoubojstvenoga povratka iz emigracije. Suđenje Stepincu je, nažalost, produbilo mnoge antagonizme i suspregnulo, ako je objektivno bio moguć i u europskim razmjerima, produktivan razgovor između Partije i Crkve.

Tito u Vatikanu, foto: stormfront.org

Nije li i sama Crkva (katolička) kriva za svoju zapostavljenost u “komunističkom režimu” zbog toga što se nije otvoreno kritički postavila prema svojim segmentima u kojima su uporišta imali Franco, Salazar, Mussolini, Pavelić, Horty, Tiso…? Nije li moguća diferencija između spomenutih ličnosti i Crkve u svrhu afirmacije kršćanstva?

Nije bilo “potrebno” ni suđenje Milovanu Đilasu, koji je početkom 1954. godine zbog članaka u Borbi odstupljen s položaja predsjednika Skupštine FNRJ. Paradoks je utoliko veći što je Đilas svoje teze izveo iz zaključaka 6. kongresa Saveza komunista Jugoslavije 2. – 7. studenoga 1952. godine u Zagrebu i što ih je objavio u listu Borba koji je bio pod neposrednim partijskim patronatom. Frakcijska borba je nepoželjna samo onda ako se ne vodi riječima i ako dovodi do trauma koje se protežu na cijelo društvo.

Nijedan pokret, pa ni “hrvatsko proljeće” ne bi se trebao gledati “jednodimenzionalno”. Nije bila, nakon njegova sloma, poželjna dijabolizacija, koja je dala ustupak da se zatome određene vrijednosti i da se pojedini ljudi stigmatiziraju i marginaliziraju.

Ako su nepoželjni istupi stanovitih pojedinaca doista vodili u destrukciju, nije valjano ni njih svesti samo na to, jer, valjda, imaju i svojih vrijednosti, pa bi bilo dobro suditi o njima s obzirom na njihove proturječnosti (i mogućnosti nadilaženja).

Međutim, nije poželjna, kakva je početkom devedesetih godina uslijedila, ni divinizacija “hrvatskog proljeća”, zbog njegovih divergencija, odnosno nastojanja koja su bila mimogred proklamirane nakane. Nije jasno mnogima da je emfatično hrvatstvo (srpstvo,…), u biti, ono iskazivanje vlastite nacionalnosti koje podriva njezin temelj.

Trebalo bi “hrvatsko proljeće” biti predmet politološkog, sociološkog i historiografskog istraživanja. Bez obzira na hipotezu da je političko i ekonomsko etabliranje malograđanske klase bilo njegovo glavno obilježje ili na hipotezu suprotnu njoj, nema sumnje da su (nepotrebna) suđenja Đodanu i Veselici, Tuđmanu i Gotovcu, Čičku i Budiši,… bez obzira na njihove opcije i postupke, ostavila neizbrisive tragove i sustegnula mogućnost osmišljenih raspravljanja o toj historijsko-političkoj epizodi.

Što se tiče uloge Tita u toj priči, ne bi li trebalo naglašavati njegova upozoravanja hrvatskoga rukovodstva na to da se nacionalnom egzaltacijom izazivaju odgovarajuće refleksije u drugim nacijama te da, naposljetku, sve to vodi do možebitnoga sukoba koji se vlastitim snagama ne bi mogao razriješiti? Nisu li “proljećari” mnogo toga činili “u korist vlastite štete” koja je zaogrnuta nacionalnom frazeologijom?

Savka, Tripalo i Tito, foto: wikipedia

Nije li za Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala bilo prihvatljivije zapodijevanje rasprave s Milošem Žankom povodom njegovih članaka potkraj 1969. godine u Borbi, bez obzira na to o čemu bila riječ u njima, nego iznuđeno demisioniranje na 10. sjednici SKH u Zagrebu 15. – 17. siječnja 1970. godine i povlačenje iz Savezne skupštine?

Nije li skoro dvije godine kasnije ista sudbina, kao Žanka, zadesila Savku Dabčević-Kučar, Miku Tripala i druge koji su imali prilike uvesti demokratskije metode političkoga komuniciranja?

Obično se ne razumijeva to kako se kažnjavanje reflektira kao impliciranje kazne u samome sebi pogotovo ako je riječ o slučaju koji ne bi mogao zadobiti opću suglasnost. Kažnjavanje je ustupak kažnjenome da u pogodnom trenutku bude subjekt u aktualizaciji onoga u čemu je bio objekt.

Suđenja Sanaderu i sličnima također su problematična unatoč inkriminaciji. Tužiteljske institucije ne razlikuju se od onih od prije četrdesetak godina kada se sudilo “proljećarima”. Ako je država moćna otkriti krivnju onih kojima se danas sudi i biti im kompetentna suditi, po čemu nije bila moćna i kompetentna regulirati sistem tako da ne bude moguće učiniti ono što su učinili? Nije li slučaj Sanader ogledalo države, pa bi se ona trebala pozabaviti sama sobom, u otkrivanju vlastitih disfunkcija?

Ta suđenja nesumnjivo vode do logičke greške negacije konzekvensa budući da i nadalje ostaju nepromijenjene antecedentne okolnosti, naime, kakvog li smisla ima uklanjati posljedice, ako uzroci, iz kojih se one produciraju, ostaju onakvi kakvi jesu?

Nije li ukidanje građanske i radničke kontrole, to jest elemenata samoupravljanja, makar bili formalni, upravo taj katastrofalan potez?

85. Mnogi mitologemi interpolirani u politički i ekonomski jezik nedovoljnom promišljenošću i ukrućenošću sustežu primjereno razumijevanje i kritiku. Jedan od tih mitologema je “razvoj”, za koji se obično misli kako je sukladan kronološkom “napretku” i da se njegova optimalnost očituje u ekstenzivnom povećavanju bilo kojih (upitnih) vrijednosti.

Naglašavajući razliku između razvoja i rasta, u pitanju o “granicama rasta”, Rimski klub je šezdesetih godina upozorio na potrebu striktnog razlikovanja intenzivnog i ekstenzivnog, u kojemu se, uostalom, korijene moderni ekološki problemi i zahtjevi.

Promišljena svrha pretpostavlja intenzivne vrijednosti jer nije bitno koliko jest nečega, nego kako to odgovara smislu života. Istinski (povijesni) napredak moguć je u tom vidu.

Smetnje da razvoj dođe do pravoga izražaja nije u prirodnom ritmu uspona i padova, u mjeri koja omogućuje preispitivanje odgovarajućega procesa i predodžbu budućnosti, nego u neopravdanom zabacivanju onoga što je bilo vrijedno u tradiciji bez koje modernost nema podobne osnove ni kriterija svoje valjanosti.

Nije bitno novo ono što je samo po sebi “novo”, u odbacivanju prošloga, nego novo jest novo u razlici spram staroga, u prihvaćanju i nadograđivanju njegovih vrijednosti. Ali, kako se običavalo, osobito u preokretnim vremenima, drastično odbacivati ono što je bilo, samo zbog toga što je bilo, za račun (prividno) novoga, događalo se – u ime budućnosti – mnogo toga što nije imalo odgovarajuće temelje.

Očito misle na racionalnu organizaciju državne uprave oni koji smatraju da vrijednosti koje su se uspješno potvrdile u Austro-Ugarskoj nisu bile cijenjene onako kako zaslužuju.

U socijalističkoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, ukinuto je mnogo toga (maloprivredni obrt) što je egzistiralo u Kraljevini Jugoslaviji i što ne proturječi biti socijalizma.

Euforija na prijelomu osamdesetih i devedesetih godina “nagovijestila” je arkadijsku budućnost. Doživljavalo se kako je odstranjivanje onoga što je bilo prije nužno radi boljitka koji je na pomolu. U raspoloženju podignutom na rang “principa” suspregnuta je racionalnost i zamagljen put do smislenih razrješavanja problema. Na vidjelo su izišle mnoge inverzije, pa su se najvećima neprijateljima socijalizma predstavljali mnogi koji su prije u ime socijalizma prokazivali kao neprijatelje društva one koji su se doista zalagali za socijalističke ideale.

Najveći neprijatelji jugoslavenstva postali su mnogi od onih koji su nastojali na njegovoj promociji. Veliki zagovornici vlastite (hrvatske) nacije postali su oni kojima je ona bila irelevantna ili su potiskivali njezinu afirmaciju time što nisu uspijevali razumjeti suptilnu razliku između nacionalnog i nacionalističkog, pa su nerijetko mogućnost rasprave o toj distinkciji “zamjenjivali” represijom.

Zaokret u mišljenju, bez ikakva kritičkog osvrta, pretpostavlja to da vlastito mišljenje doista nije bilo vlastito, nego da je u tih “ljudi bez svojstava” (Musil) bilo uvjetovano prilagodbom postojećem političkom sklopu. Još je dobro ako je prostodušnost razlog toga zaokreta, ali, ako je posrijedi inducirana mržnja, kao pokretalo agresije, onda je riječ samo o golom, beskrupuloznom interesu.

Tuđman i Letica, foto: maxportal

Ne bi li gospodin Letica mogao objasniti posebno značenje činjenice što aktualna kriza “neoliberalističke” ekonomije nije najočitija u nekoj od “tranzicijskih” zemalja, nego u “nesocijalističkoj” Grčkoj? Nije li tranzicija koja je proklamirana prije dva-tri desetljeća, najblaže rečeno, problematična?

Priče da će Hrvatska dospjeti u “edenski vrt” odbacivanjem svega što je bilo u “doba totalitarizma” i uspostavljanjem “tržišnog gospodarstva” te “pravne države”, koje će biti okrunjeno ulaskom u Europsku uniju i NATO, pokazale su se kao demagogija.

Nije li mitologem “tržišno gospodarstvo” svojevrstan pleonazam, jer svako gospodarstvo pretpostavlja tržište kao prostor svojega funkcioniranja, ali i plan, kao vremensku dimenziju?

Nije li i sintagma “pravna država” svojevrstan mitologem? Naime, pojam “pravna država” ograničen je samo na legalnost, koja potvrđuje ono što jest, a zapostavlja ono što bi trebalo biti (legitimno)?

Nije li i pojam “tranzicija” mitologem budući da je ona proklamirana kao put do dobra imanentnim odstranjivanjem, zacijelo mimo kritike, onoga što je bilo, pa je dovršena u Mađarskoj dospijevanjem dotle da je zgradu vlastitoga parlamenta stavila u zalog i prodala poveliku površinu vlastitoga zemljišta, a u Poljskoj po izglednosti (posustaloj na žalost mnogih rusofoba) da postane poligon za proturaketne štitove militarističke korporacije koja svoje viteštvo potvrđuje bombardiranjima “marginalnih” zemalja.

Nije opravdana, a nije ni moguća, izolacija od Europske unije, međutim, smislen ulazak u bilo koji savez zahtijeva potvrdu svoje autonomije. Zbog toga je neumjesna teza o potrebi za odricanjem dijela suverenosti pri ulasku u bilo koju asocijaciju.

Međutim, način na koji su vođeni pregovori, jer su takve propozicije, svjedoči da se institucije Europske unije i njezini propisi proglašavaju kao najviše dobro koje pristupnici bezuvjetno trebaju prihvatiti radi vlastite (tobožnje) dobrobiti.

Ako su stečevine Europske unije summum bonum, pa je nužno besprijekorno usklađivanje s njima, nije li pritom riječ o sklopu lišenom preispitivanja koji se formalno ne razlikuje od onoga što se podrazumijeva pod staljinizmom?

Ako je autonomija bitno obilježje demokracije, onda onaj koji je “unutra” ne bi smio biti povlašten, niti bi kandidat trebao biti puki recipijent, štoviše, trebale bi se respektirati njegove vrijednosti i uvažavati stavovi, kao kritički pogled s osobitoga stajališta. Demokracija podrazumijeva ravnopravnu diskusiju bez obzira na bilo čiju trenutačnu poziciju.

Tranzicijsko kretanje usuprot građanskoj recipročnosti rada i vlasništva njihovim rascjepom i suprotstavljanjem reflektira se i na sukladnost načela građanske revolucije: koliko prava toliko i dužnosti (svakoga pojedinca).

Mogućnost otkrivanja kapitalističkih antinomija između uloženoga rada i ingerencija na njegovu vrijednost korijeni se u građanskom pravu svakoga čovjeka na rad i, stoga, na upravljanje njegovim rezultatima.

Ni (nominalno) lijevoj politici nije strana fleksibilizacija “tržišta rada” (opet je riječ o mitologemu) kojom se radnik podvodi potpuno pod ekonomski sistem kao njegova funkcija.

U tom sklopu, u kojem su, u sličnoj situaciji, mnogi poduzetnici, opterećeni kreditima i hipotekama, iščezava građanski ideal čovjeka kao subjekta. Klasni odnosi, umjesto da se, kako se pritom postulira, prevladavaju, oni se produbljuju, u svojevrsnoj hijerarhiji.

Znakovita je dvostruka uloga mnogih “subjekata” u tom “sustavu”, kao čekića i nakovnja, pri čemu je poduzetnik prinuđen eksploatirati radnika plaćanjem njegova rada ispod najamne cijene, ponekad svedene na nulu, otpuštanjem, međutim, i on sam je u situaciji najamnika s obzirom na zahtjeve da otplaćuje anuitete i kamate koje ga kadšto onemogućuju da ostane barem na razini jednostavne reprodukcije.

Mnogo toga bi se moglo razotkriti – razumjeti i objasniti – u hrvatskom ekonomskom životu jezičnom analizom njegovih mitologema, među kojim je jedna od najuvreženijih fraza “strani kapital”, koji mediji potenciraju u izbaviteljskom smislu ne pitajući se pritom o protuteži (nepotrebnom) atributu “strani” budući da kapital sam po sebi pretpostavlja svjetsku ekonomiju kao područje vlastite reprodukcije. Kako se kapital reproducira na osnovi otuđenoga rada, onda je, jamačno, riječ o “domaćem” otuđenom radu.

Nasuprot hvaljenju vlastite samostalnosti, konstrukcija “domaći otuđeni rad” svjedoči o tome da je Hrvatska u svjetskim kapitalskim odnosima, bez obzira na njezino unutarnje ustrojstvo, samo “kolektivni proleter” i da je njezina suverenost prividna.

Radi vlastitoga emancipiranja iz stanja “kolektivnoga proletera”, to jest objekta u svjetskom ekonomsko-političkom kontekstu, u subjekt, neophodno je osvjetljavanje uzroka nepovoljnog stanja.

Socijalizam podrazumijeva deetatizaciju, naime, da ekonomskim procesom upravljaju njegovi neposredni akteri naspram države koja bi trebala biti pod nadzorom građana.

Nešto je od toga bilo došlo do zbiljskoga izražaja, u osnivanju i djelovanju radničkih savjeta, međutim, dogodio se osebujan paradoks. Prilikom “demokratizacije” krenulo se suprotnim smjerom: podržavljeno je sve što je bilo društveno (vlasništvo).

Svođenjem društvenoga na državno, država je izgubila (moguću) funkciju da bude institucija koja bi – kako je istaknuo Spinoza – jamčila slobodu svakog građanina.

Stavljanjem iznad društva, u funkciju etablirane elite, i njezinih stranih zaštitnika, država je postala instrument vladajuće klase, to jest ono što bio predmet Marxove kritike.

Ako je država slab gospodar, pa je (bilo) nužno privatiziranje onoga što je u njezinu vlasništvu, čemu je onda bilo potrebno podržavljenje društvenoga? Što je, uostalom, funkcija države kada se toliko čeznulo za njom?

Nije li bilo potrebno novonastaloj eliti da najprije sve bude na okupu i pod njezinom kontrolom kako bi pojedinci veće društveno-političke moći u državi pomoću njezinih institucija prisvojili ono što im “pripada”?

Slogan o “dvjesto obitelji” govori o ustoličivanju vlasničke elite. To se opravdavalo očekivanjem da će ona biti poduzetnička lokomotiva hrvatskoga kapitalizma. U tom su pravcu krenuli “sintetičari” kapitala i (opredmećenog) rada koji su, kao politički povlaštenici, uzimanjem kredita kupovali “državna” poduzeća. Kako su time “kupovali” i radnike u njima, neizbježni su u toj slici društva ocrti “neofeudalizma”.

Pokazalo se da je mnogima produktivnost rada, a koja je moguća samo u sveopćem realiziranju radničkih prava, inače sasvim sustegnutih, i racionalnost investicija, zadnja briga.

Umjesto da poduzeća budu poligon poduzetničke afirmacije u ostvarivanju (viška) vrijednosti, mnogim su poduzetnicima služila kao mjesta izvlačenja vrijednosti za vlastitu (prividnu) ekspanziju. Stavljanjem u vlasništvo stanovitih “privatnika”, mnoga su poduzeća, lišena obrtnih sredstava, završavala u stečaju.

Nije li Prvomajskoj, Bagatu, Jugoplastici, Kamenskom, DTR-u, Dalmacijavinu, Jadrankamenu,… bilo zajedničko to da se sintagma “razvoj maloga i srednjeg poduzetništva” pokazala također kao jedan od “tranzicijskih” mitologema?

Ako je radi prosperitetne privrede trebalo rastočiti tobože imobilne “socijalističke mastodonte”, na čemu je očito u svrhu svoje promocije inzistirala malograđanska klasa, pa je promovirana i malograđanska politika, onda kojoj kategoriji “mastodonata” pripadaju Volkswagen ili Samsung?

Ako je aluminij kovina aktualne i buduće industrije onako kako je to bilo željezo na osnovi čije je proizvodnje, radi njezine kontrole, ukorijenjena današnja Europska unija, po kojoj se logici onda dospijeva u iskušenje da bude uništena Tvornica lakih metala u Šibeniku?

Kakva je perspektiva toga grada koji se upropaštavanjem industrije dezurbanizira i postaje sirovina za inače problematični turizam? Što se gledom hrvatske industrije može zaključiti fenomenologijom sisačke rafinerije nafte?

Nije samo jeftina dalekoistočna proizvodnja jedini uzrok propasti mnogih poduzeća, pa i brodogradilišta, za čijim proizvodima, bez sumnje, ima potreba. Nerijetko je uništavanje nekadašnjih poduzeća bio nečiji “nužan” korak u privatiziranju društvenoga.

NB Doduše, nastala su i nova poduzeća, međutim, je li to razlog da pošto-poto bude upropašteno ono u čemu su generacije radnika ulagale i uložile svoj (opredmećeni) rad?

Kakva li ekonomskog razloga ima prodaja Croatia osiguranja ako ta osiguravajuća zadruga i dandanas pozitivno posluje kao i od svojega osnutka 1884. godine? Zašto se njezin višak vrijednosti ne bi investirao i u neku (rentabilnu) proizvodnju kako bi se odgovarajućim prihodima alimentirao državni proračun?

Kakva je znalačka kompetencija onoga koji smatra da je prodaja Croatia osiguranja primjeren potez? Nismo li stjerani uza zid time što hrvatska izvršna vlast uporno nastoji “monetizirati” autoceste unatoč narodnom otporu toj nakani referendumom?

Zbog čega kvalificirani ljudi upozoravaju da je taj čin kojim se socijaliziraju troškovi i nasuprot kojima se ostvaruju profiti koncesionara poguban čin? Kakvog li smisla ima izazivanje dugoročne štete lišavanjem svojega zbog trenutačne budžetske potrebe?

Sve u svemu, po čemu je hrvatska izvršna vlast nadležna mimo volje radnika, odnosno građana, raskrčmljivati narodno bogatstvo?

Tih transakcija ne bi bilo ako bi bila istina kako je u globaliziranoj ekonomiji svejedno tko je vlasnik nečega jer je tobože bitno da se racionalno posluje. Zacijelo nije svejedno biti puki objekt nečijih interesa ili subjekt s obzirom na rezultate vlastita rada kao temelja.

Slikovito se smislenost ekonomije može pokazati u sljedećem: poljoprivrednik uzgaja krumpir i prodaje višak od svojih potreba radi vlastite opstojnosti i nužne reprodukcije onoga čime se bavi. Međutim, ako proda zemlju, onda na njoj može biti samo kmet (čak ni to). Nije li to ono što se događa hrvatskom gospodarstvu?

Ekonomija je smislena ulaženjem u zajedničke poslove s drugima, zadržavanjem svoje autonomije, podjednakim ulaganjima u određenu proizvodnju i dopuštanjem recipročnosti, naime, ne bi li ulaganja u Hrvatsku trebala biti u ravnoteži hrvatskih ulaganja drugamo?

Što se tiče mitologema “investicija”, valja se prisjetiti onoga što je sredinom osamdesetih godina u knjizi Sistem i kriza Jovan Mirić nazvao “investiciomanijom”, pri čemu je istaknuo da je tadašnja Jugoslavija, odnosno Hrvatska, bila samo prividno veliko gradilište, zapravo, naglasio je kako je bila veliko gubilište (vrijednosti). Nije li Mirićeva tvrdnja aktualna i danas?

Nije u pitanju investicija (kao element nužnoga kruženja kapitala) sama po sebi. Bitna je, prije svega, njezina “konkretizacija”. Postavljaju li se pitanja o kontekstu pojedinih investicija, o njihovu motivu, svrsi, smislu,… ? Ima li pitanja o njihovim reperkusijama, o tome ima li više štete gledajući na duži rok od kratkoročne (prividne) koristi (kakve i za koga)?

U osionosti kojom pojedini državni dužnosnici prikrivaju svoje bojazni pred narodom te uslužnost prema središtima svjetske ekonomske i vojnopolitičke moći, no i tendenciji oslabljivanja uloge radne snage višega kvalifikacijskog stupnja naslućuje se da ne može biti odgovora na ta pitanja pa se ostaje u nevidu vlastite budućnosti kojom drugi upravljaju.

Sve veće oslanjanje na uvoz – i novca i robe – pretpostavlja izvoz, ali čega, zacijelo ne gotovih proizvoda, zbog sustajanja proizvodnje, nego opredmećenoga rada i prava na raspolaganje prirodnim resursima. Nastojanje da se novi krediti uzmu borbom za prava na njih “bolnim rezovima” i drugim restrikcijama, uglavnom, radi reprogramiranja postojećih dugova, svjedoči o vrtnji u začaranom krugu u kojem se dospjelo do dubioza na čiju je ekonomsku tragikomičnu paradoksalnost upozorio William Shakespeare u Mletačkom trgovcu. Može li se u tom činjeničnom sklopu biti subjekt?

Vrijeme od svega nekoliko desetljeća, nakon rata i poratnih trauma te snalaženja između Scile i Haridbe u međunarodnim odnosima, nije ni moglo biti idilično. Međutim, fiksiranjem svega u crnu liniju frazama o “komunističkom totalitarizmu” izostavlja se iz vida ono što je doista bilo bolje od mnogo čega u današnjoj “demokraciji”.

Ima li išta važnijega od toga što su radnici bili zaštićeniji nego danas kada svakome stoji nad glavom Damoklov mač otkaza koji je istovjetnom kafkijanskoj osudi? Neki tvrde da su prava radnika kadšto bila dovedena do apsurda, pa ako jesu, nije to nikakva teškoća, naprotiv, jer njihov formalizam omogućuje da se problemi razrješavaju na najpovoljniji način.

To što grad gubi ono što ga čini gradom i što iščezavaju pozitivna obilježja sela, društvo zapada u malograđanski limb, pa nije čudo što na njegova čelna mjesta dospijevaju pojedinci koji su na granici elementarne kulture. Nije li ona kompatibilna s očitim sustajanjem proizvodnje, pri čemu razmjena gubi svoj smisao, pretvarajući se u mešetarenje. Kakva može biti budućnost i može li je uopće biti kada to postane načelo svega?

Sintagma “merkantilni fundamentalizam” upućuje na isticanje otrgnutosti financijskoga kapitala od svoje proizvodne baze, pa tako banke postaju subjekti društva odnosno vlasnice mnogih proizvodnih potencijala zadobivene, uglavnom, hipotekom na kredite i ostale dugove. Pod krinkom demokratizacije na djelu je, u svjetskim razmjerima, svojevrsna monopolizacija.

Ni mitologem “višestranaštvo”, kao hit demokratske tranzicije prije dvadesetak godina, nije ispunio očekivanja, jer su se stranke, u osnovi, pokazale kao klijentelističke ustanove u funkciji pojedinaca ili pojedinih interesnih skupina. Potvrđivanje postojeće društvene strukture postao im je prioritet nasuprot demokratskoj artikulaciji interesa građana.

Razlog je u razdvajanju rada i upravljanja njegovim rezultatima, pa bi njihovo objedinjavanje bila istinska revolucionarna promjena.

Povijesni napredak zahtijeva razotkrivanje mitologema definiranjem pojmova prema povijesnim i filozofskim mjerilima, to jest razlučivanjem bitnoga i nebitnoga, vrijednoga i nevrijednoga te svakodnevnim potvrđivanjem bitnoga i vrijednoga. Kakvi su smisao i svrha, umjesto istraživanja uzroka i razloga postojanja onoga što je u “komunističkom totalitarizmu” doista bilo na visini povijesnoga i onoga što je bilo suprotno tome, izvođenja makabričnih ekshibicija “Kruga za Trg” na Trgu maršala Tita u Zagrebu kojima se hrvatski narod isključuje iz konteksta svjetskoga antifašizma?

(Iduće srijede VII dio)

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – I dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – II dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – III dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – IV dio 

Odnos prema Titu na točki “tranzicijskoga” prijeloma – V dio