Odnos prema BiH zrcali se i kroz dan njezine državnosti

Autor/ica 👤Slavo Kukić 27.11.2017. u 09:47

Povezani članci

Građani BiH proživješe još jedan Dan državnosti. Ali, mnogima on, kao uostalom i svih prethodnih godina, nije bio praznik. Na čitavom prostoru RS-a bio je dan kao i svaki drugi – radni. Praznik je, doduše, bio zaa šaku onih koji posao imaju. Za sve ostale, pak, još jedan dan muke kako i od čega preživjeti. Što se događalo tamo gdje je šapa HDZ-a, ne znam. Ali, ako dobro upratih, državne se zastave nisu vijorile ni u tom dijelu zemlje.

Bio bi, dakako, grijeh tvrditi kako, ono što je na sonu, svjedoči i isti takav odnos prema danu prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a, a i činjenici da se on slavi kao Dan državnosti BiH. Siguran sam, naprotiv, da su emocije i prema jednom i prema drugom, što se „malog“ čovjeka tiče, puno drugačije od onoga u što nas svakodnevno bogovi iz političke klase nastoje uvjeriti.

S druge strane, odnos političke klase prema ovom datumu – doduše, ne samo on – svjedoči i o odnosu prema BiH. Za njezin dio iz RS-a, primjerice, indikativno je glorificiranje Daytonskog sporazuma. Dan njegova dogovora je, uostalom, u tom dijelu zemlje danas i službeni praznik. Odnos, međutim, prema nekim dijelovima daytonskoga dokumenta sugerira zaključak da ga se kod tog dijela političke klase baš i ne poštuje – da se, drugim riječima, iz njega uzima ono što toj klasi odgovara, a ostalo ili ignorira ili potpuno prešućuje – pa i tumači kako joj odgovara.

U Ustavu BiH, recimo, koji je također dio dogovora postignutog u zračnoj luci Right-Paterson, piše da država BiH nastavlja kontinuitet Republike BiH – a dan Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a je također dio toga kontinuiteta. Danas se, međutim, taj dio Ustava potpuno ignorira – pa i osporava. Operira se, naprotiv, tezom da je priča o kontinuitetu izmišljena, da je država BiH stara koliko i sami Daytonski sporazum – i da je nastala unošenjem u nju vlastitoga suvereniteta dvaju entiteta. Jer, pojašnjava Dodik, RS je „svoju samostalnost unijela u završne mirovne pregovore u Daytonu“ – na kojima je, k’o biva, pristala na prenošenje samo malog dijela svojih nadležnosti na nivo države. I sukladno tome, dakako, i povodom posljednjega Dana državnosti predsjednik RS-a ponavlja ono čime već godinama operira – da je priča o 25. studenomu kao Danu državnosti najobičnija podvala.

A ako su dio svoga suvereniteta u Daytonu na BiH prenijeli, Srbi ga, pita li se Dodika, na RS mogu ponovo i vratiti. Tom logikom je, uostalom, operirao i nedavno, u intervjuu za Deutsche Welle. Uz već standardne tvrdnje kako BiH neće opstati ni u kakvom obliku, on je prvi put otišao i korak dalje – da crta novu kartu Balkana u kojoj nema mjesta i za BiH. Jer, prema njegovoj kartografiji, RS će se, a i sjeverni dio Kosova, u godinama pred nama pripojiti Srbiji, a dio nove stvarnosti će, tvrdi, biti i Herceg-Bosna.

Danu državnosti je, međutim, barem prema porukama uoči njegovog posljednjega obilježavanja, sve tješnje i kod „branitelja hrvatskih interesa“. Prvom čovjeku državnoga trijumvirata najznačajniji datum njegove države je, čitam, čestitao čak i američki predsjednik. No, Čovića tamo, gdje je goste obilježavanja najvećeg državnog blagdana trebao i dočekati i pozdraviti, prvi put do sada nije bilo. Navodno je u Afganistanu, obilazi, dok ima mogućnosti, još jednu svjetsku destinaciju na kojoj do sada nije bio. I koju, ne ode li sada, vidjeti neće dok je živ – pa eto, grijeh je da s takvim teretom ode na drugi svijet.

Novinarima je, i ukupnoj javnosti dakako, pojasnio da ga na svečanom dočeku neće biti jer je poziv za obilježavanje Dana državnosti član Predsjedništva iz reda Bošnjaka uputio samoinicijativno, bez njega. Jer, da ga je pitao, a morao je, on bi mu objasnio da se obilježavanje ovog datuma mora pomjeriti ili unaprijed ili unazad kako u pitanje ne bi došle njegove već preuzete „međunarodne obveze“.

Nastranu što takvo objašnjenje ne pije vode. Jer, kakve se to međunarodne obveze mogu planirati u vrijeme obilježavanja Dana državnosti? Zar je obilazak vojnika BiH u misiji snaga UN-a u Afganistanu – a navodno je to razlog izbivanja iz zemlje – toliko važan da ga se treba pretpostaviti i najznačajnijem državnom prazniku? I zar u kalendaru obilaska kojekakvih svjetskih destinacija on nije mogao biti smješten u kalendaru i prije i poslije 25. studenoga?

Pokazalo se, međutim, da razlog nesudjelovanja u obilježavanju Dana državnosti nije u razlozima za koje se Čović hvata. U prilog tome, uostalom, govore dva krajnje uvjerljiva detalja. U čestitci Dana državnosti građanima BiH, naime, lider HDZ poprilično jasno razgolićuje pozadinu svoje najnovije opstrukcije. Uzvanike u zgradi Predsjedništva nije pozdravio jer nije udovoljeno njegovim ultimatumima u vezi s Izbornim zakonom – a koji mu osiguravaju i vlast i sigurnost od mogućeg kaznenog gonjenja. Jer, samo reforma Izbornoga zakona prema njegovim zamislima „može osnažiti ideju državnosti BiH, ali je i oslabiti i ugroziti“ ne bude li bespogovorno prihvaćena.

Da baš u tom grmu, a ne u preklapanju s već preuzetim međunarodnim obvezama, leži zec svjedoči i još jedan detalj. Ako, naime, u obilježavanju Dana državnosti iz „opravdanih razloga“ nije mogao biti prvi čovjek HDZ-a, nije bilo razloga da se u zgradi Predsjedništva ne nađe i brojna mu državno-političko-medijska bulumenta. Nije vrag da je čitava i ovaj put s njim, kao što je bila u Australiji i Novom Zelandu? Ali, ne vidjeh tamo nikoga – ni iz HDZ-a, ni iz takozvanog HNS-a. Kao da su u zemlju propali. A to Čovićevoj opstrukciji ipak daje nešto drugačiji predznak od onog kojim je pokušao šamarati javnost – da nije problem u preklapanjima nego u njegovim ucjenama. I sugerira, dakako, da bi za godinu dana mogao otići i korak dalje. Na njegovu žalost, na poziciji, na kojoj je danas, tada ga neće biti – i to će njegovom sluganstvu idejama Milorada Dodika bitno oduzeti simboličku snagu.

Planirani učinak opstrukcije mu je, doduše, barem se meni čini, izostao i ove godine. Evo što su se u zgradi državnoga predsjedništva našli Hrvati „kvislinzi“. Ali, tamo je viđen i jedan koji, kao član „krovne udruge“ ne bi smio – lider HDZ 1990. I održao lekciju, pravu lidersku, i Čoviću i svima ostalima. I današnji dan, izreče on u kamere – a s tim se i nije teško složiti – svjedoči da „ova država ne ide u dobrom pravcu“. Ali, za to nisu odgovorni samo HDZ i njemu slični – koji 20 godina pred svake izbore zatalasaju na jednim te istim stvarima. Odgovorni su dijelom, naprotiv, i sami građani, jer sve to vrijeme glasuju za iste ljude i daju im priliku da se prema ovoj zemlji ponašaju kao prema taocu. I doda, što je još važnije – i skidam šešir tome – da se na poziv odazvao kako bi pokazao „da su Hrvati državotvoran narod“ koji ovdje stoljećima živi i da iz BiH neće otići jer, vrijedi ga citirati, „ovo je naša zemlja, poštivamo je i volimo“.

Ove je godine, dakle, obilježavanje Dana državnosti omogućeno jer ga se odrekao još uvijek nije, od ukupno tri, jedan član državnoga trijumvirata – onaj iz reda Bošnjaka. I tim povodom, priznajem, poslao ohrabrujuću poruku – kako, iako nije prorok, jamči „da će doći dan kada će svi u BiH slaviti ovaj dan“.

Lijepo je, istina, iz njegova obraćanja uzvanicima, a i javnosti, bilo čuti i još ponešto – da duh ZAVNOBIH-a nikada nije prestao živjeti u srcima mase dobronamjerna svijeta, da je danas živ i da će živjeti zauvijek. Ali i da je zadaća političke klase da uvijek iznova obnavlja i jača njegove vrijednosti kao jedine istinske, ideje za koje se vrijedi boriti – i koje su najsigurnija brana provali fašizma koji „svoje lice pokazuje u svemu“.

Problem je, međutim, što politička klasa, pa i on kao njezin dio – zaludu mu priča da drugačije nikada nije živio – u stvarnosti to ne čini. Da jeste, ne bi se oglušio na promoviranje nacifašističkih sljedbenika iz vlastita naroda, po kojima institucije vlasti, koje sam kontrolira, daju imena škola i ulica čak i u glavnom gradu zemlje. A jeste, i fakti u prilog tome najuvjerljvije svjedoče. Da jeste, ne bi dopuštao „skojevcima“ partije na čijem je čelu da ratnim zločincem, diktatorom i mrziteljem Bošnjaka proglašavaju čovjeka koji je, tamo četrdesetih godina prošlog stoljeća, presudio da BiH bude članica jugoslavenske federacije, jednakopravna sa svima ostalima. Da jeste, i time ću završiti, osudio bi pljuvanje – i to iz redova vlastite partije – po čovjeku kojemu se i može zahvaliti što je jedna religijska zajednica, muslimani, dobila status naroda. Ali, on ništa to ne čini iako baš sve dolazi iz redova onih kojima je partijski šef. I stoga mi njegove poruke sa zadnjeg obilježavanja Dana državnosti i ne djeluju specijalno iskrene. Naprotiv. Predstava za svijet – ali i demagogija kao svaka druga.