Odjeci posjete Angele Merkel našoj regiji

Povezani članci

• Amer Obradović: “Etničke poglavice upravljaju a mi smo samo slučajni prolaznici”
• I dijaspora odlučuje o sudbini Mostara, registracija do 6. oktobra
• Pančevo Si Ti: Zaustavite pozive na linč na novinara Nenada Živkovića
• BiH po siromaštvu u društvu sa Kenijom i Zimbabveom
• Čovjek se kune u Boga, a čini najvražija djela!
• Ruljizam

Zamolili smo nekoliko stručnjaka da prokomentiraju slučaj “Merkel u regionu i posljedice” odgovarajući na tri pitanja: 1) Šta je Angela Merkel rekla Borisu Tadiću što je prouzrokovalo da Boris Tadić poruči javnosti kako postoje realne mogućnosti da Srbija ove godine ne dobije status kandidata za EU?; 2) Zašto je Vuk Jeremić doputovao u Banjaluku tražeći od BiH podršku za Kosovo kad se zna da je to nerealno očekivati ili se u posjeti srbijanskog šefa diplomatije krije još neki razlog, s obzirom da je poručio kako će posjeta Angele Merkel uzrokovati strateške promjene, te 3) Kako tumačiti verbalno zaoštravanje između s jedne strane Hrvatske, premijerke Jadranke Kosor koja u uniformi poručuje da se u Boegrad neće ići po mišljenje, u čemu joj suflira i predsjednik Josipović, i srbijanskih predstavnika, koji su podsjetili na Oluju? Jesu li u pitanju potezi koji najavljuju predizbornu kampanju ili ima nečega još dubljeg?

Ivo Banac, povjesničar

 Hrvatskoj je dosta velikosrpskih provokacija

1. Angela Merkel Rekla je Borisu Tadiću da Srbija mora ukinuti paralelne strukture na sjeveru Kosova, da mora omogućiti nesmetano djelovanje EULEX-a na “cijelom teritoriju Kosova”, da mora dopustiti uspostavu kosovskog suda u Mitrovici i da europskim običajima ne pristoji “kad netko uđe u dvoranu, da drugi izađe”. Drugim riječima, poslala je jasnu poruku da Tadićeva politika “i Europa i Kosovo” nema perspektivu. Srbija se mora odlučiti hoće li nastaviti opterećivati međunarodnu zajednicu svojim nerealnim pokušajima da reintegrira Kosovo, koje je Srbija svojom ludom politikom nacionalnog zatiranja bespovratno izgubila, ili će prihvatiti europsku budućnost pored Kosova, ali ne nad Kosovom. Srušila je Tadićevu bajkovitu kuću od karata, u kojoj se on vrlo dobro osjećao. U datim okolnostima, možda je za Srbiju relevantnija strategija Đorđa Vukadinovića: Srbija kao “otok u EU okruženju”.

2. Vuk Jeremić nije razmetni sin DS-a, čije su izjave “potpuno neprihvatljive”, kad to Tadić kaže, nego Tadićev instrument za destabilizaciju cijele regije. Sama činjenica da je Jeremić Dodiku prenio stav Beograda kako je pred zapadnim Balkanom “složeno vrijeme”, te da Beograd i Banja Luka moraju “ostati složni i dobro koordinirani” otkriva Tadićevu strategiju – nategnuti konopac koliko je god moguće, posebno u BiH preko Dodika, kako bi EU tražio posredovanje Beograda i te mu “usluge” onda kompenzirao. Dodik tomu nadodaje svoj komentar u beogradskoj Politici: “Imajući u vidu ukupnu političku situaciju, neophodno je da se svi srpski vodeći političari u regionu sastanu i da utvrde političke principe koje će svi sprovoditi.” Zna se što to znači. Zato je vrlo važno da se ostvari jedinstvo svih zemalja u regiji protiv novog velikosrpskog vala.

3. Možda niste primijetili, ali i Hrvatskoj je dosta velikosrpskih provokacija. Zagreb je zadnjih godina mnogo toga previdio radi eurointegracijskih procesa. Sad je dosta. Jadranka Kosor je u Prištini izrazila većinski europski i hrvatski stav: priznali smo Kosovo. To znači da ne vidimo zašto bi Kosovo trpjelo srbijansku vlast nad dijelom svog teritorija. Hrvatska je tražila potpunu integraciju Hrvatskog Podunavlja, te podržava slična traženja sa strane Kosova glede teritorija sjeverno od Ibra. Možda u Beogradu netko misli da se s Hrvatskom može manipulirati kao s Grčkom ili Španjolskom oko Kosova? Ili kao s Bosnom? Bilo bi vrlo neozbiljno kad bi to bila pitanja predizborne kampanje. Ne, ovdje je riječ o najvažnijem strateškom pitanju na Balkanu: hoće li Srbija priznati granice zemalja nasljednica Jugoslavije, ili će i dalje potencirati svoje propale imperijalne ciljeve? I to samo za početak.

Petar Jeleč, povjesničar

  Povratak balvan-revolucija

1. Posjet Angele Merkel bio je, očito, hladan tuš za predsjednika Srbije i za srpsku političku i cjelokupnu javnost, što se može vrlo dobro vidjeti iz reakcija očitovanih nakon njezina posjeta. Boris Tadić je dobrim tempiranjem uhićenja Ratka Mladića i Gorana Hadžića – za koje je vlast, naravno, znala gdje se nalaze – mislio da će Srbija zbog toga automatski dobiti kandidatski status za EU. To se umalo i dogodilo, dočim se srpska politička vrhuška preračunala izazivanjem nereda na sjeveru Kosova, gdje je poginuo jedan nedužan kosovski policajac.

Tim izgredima, koji su neodoljivo podsjećali na balvan-revolucije u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nastoji se sjeverni dio Kosova držati u konstantnoj nestabilnosti i napetosti kako bi se međunarodnoj i domaćoj javnosti pokazalo da je jedino ispravno rješenje pripajanje toga dijela kosovskog teritorija Srbiji. Angela Merkel, međutim, došla je s jasnom porukom da podjela Kosova nije izgledna te da Srbija mora odmah prekinuti destabiliziranje te države, jer u protivnom može zaboraviti na ulazak u Europsku uniju.

2. Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova Srbije kojeg inače u širokom luku izbjegavaju svi relevantni svjetski političari i kojem se zatvaraju vrata UN-a i onda kad se raspravlja o Kosovu i Srbiji, najbolja je slika Tadićeve politike koja navodno prijateljski gleda na Bosnu i Hercegovinu i podržava “njezin integritet i cjelovitost”. Tzv. Republika Srpska najveći je ratni plijen velikosrpske politike, rak-rana na tkivu Bosne i Hercegovine, koja već godinama uništava sve izglede za normalno funkcioniranje ove zemlje. Vesna Pešić, nezavisna zastupnica u skupštini Srbije, nedavno je u jednom odličnom intervjuu rekla kako Srbija i dalje “destabilizuje region”, posebno daljnjim “podržavanjem razvaljivanja Bosne i Hercegovine”. Pešićka je zatim nadodala kako u pozadini srbijanske politike stoji “opsesija teritorijama koja je užljebljena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i zato su srpske nacionalističke ideje teško izlečiva bolest”. Mislim da ne treba bolji opis onoga što preko Milorada Dodika rade Boris Tadić i njegov ministar vanjskih poslova u odnosu prema Bosni i Hercegovini, gdje svojim utjecajem na zbivanja u Republici Srpskoj žele na neki način nadoknaditi gubitak kontrole nad Kosovom. A Tadić je svoj odnos prema ovoj zemlji i ratnim zbivanjima devedesetih godina najbolje pokazao kad je tijekom posljednjega posjeta našoj zemlji u isti koš stavio Jovana Divjaka, čovjeka koji se više nego časno ponio u zadnjem ratu, te ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

3. Svakako da predizborna kampanja ima utjecaj na ova zbivanja na relaciji Beograd – Zagreb. O HDZ-u nisam nikad imao dobro mišljenje, no ovaj put smatram reakciju Jadranke Kosor sasvim opravdanom, jer su Vuk Jeremić i Boris Tadić zaista pretjerali žestokom osudom njezina posjeta međunarodno priznatoj državi Kosovo i riječima koje je ona tamo izrekla.

Beograd, koji čitavo vrijeme ponižavajuće govori o kosovskim institucijama, htio bi i dalje igrati ulogu regionalnoga policajca koji će drugim državama i političkim liderima određivati kad smiju a kad ne smiju ići u Prištinu i što će tamo govoriti. Neka ovakve poruke Tadić i Jeremić pokušaju uputiti nekome iz američke i njemačke administracije kad sljedeći put posjete Kosovo. Ne sjećam se njihovih protesta kad je Kosovo nedavno posjetio ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle, ili kad je to prošle godine učinila američka državna tajnica Hillary Clinton. Ovime se zapravo pokazuje kako politika popuštanja prema Beogradu, pod izgovorom regionalne suradnje koju u Hrvatskoj na egzemplarno loš način predvodi Ivo Josipović, ne donosi dobre rezultate, osim što srpskoj političkoj vrhuški i Miloradu Dodiku daju krila da budu sve bahatiji u odnosu prema svojim susjedima.

No da se ovdje radi samo o predizbornoj retorici stvari bi bile puno bezazlenije nego što zaista jesu. Problem je znatno ozbiljniji, jer se Srbija nikada nije zbiljski suočila sa svojom odgovornošću za zločine učinjene u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu niti je odustala od velikosrpskog projekta, koji se sada, provodi u modificiranom i znatno sofisticiranijem obliku u odnosu na način kako je to radio Slobodan Milošević. Srbija je, skupa s Republikom Srpskom glavni faktor destabilizacije Balkana, a tako će, nažalost, ostati još dugo. Zapravo, tako dugo dok se ne odrekne svojih ekspanzionističkih ciljeva, s time što bi to odreknuće moralo imati privolu velike parlamentarne većine, a ne da bude – kao dosad – utemeljeno na deklarativnu iskazu predsjednika koji za svoj stav nema privolu ni svoje stranke.

Bodo Weber, stručnjak za njemačku politiku u regiji, Vijeće za demokratizaciju politika

 Prekid trogodišnjeg samozavaravanja

1. Sve mu je rekla osim što Srbija ne može dobiti kandidatski status ove godine. Izložila mu je korake do članstva Srbije u Uniji – konkretni rezultati u razgovorima između Beograda i Prištine, prvenstveno u carinskom sporu, širenje djelovanja EULEX-a i na srpsku enklavu na sjeveru Kosova te razgradnju tamošnjih paralelnih struktura. Time zapravo nije ništa novo rekla – razlika je bila u jasnoći poruke te u političkom trenutku. Merkel je prekinula trogodišnji period međusobnog (samo)zavaravanja između EU i Srbije koji je bio nastao poslije odluke zapada da podrži nezavisnost Kosova kao jedino realno rješenje konflikta. Tadićev režim izabrao je “strategiju” prodaje priče svojim građanima da mogu imati i EU i Kosovo, i to iz čistog ideološko-političkog konformizma, igrajući na lobiranje unutar Unije te na podjeli EU oko pitanja Kosova. Europska unija je pustila srbijansku vladu “bez političke alternative” po principu (lažne) nade da će se Tadićev režim s vremenom urazumiti, ali još više zbog odsustva leadershipaunutar Unije da se nosi sa pet disonantnih glasova koje odbiju priznati Kosovo.

Time su i EU i Beograd sebe stavili u poziciju u kojoj mogu samo reagirati: Kad je Međunarodni sud pravde prošlog junu donio svoju (djelomično) iznenađujuću odluku one 22 članice unije preko britanskog ministra Haguea otkrili su da im ne treba saglasnost ostalih pet država da blokiraju integracijski put Srbije ako ne prizna kosovsku realnost. Pa je potom nedavno kosovski premijer Thaci u svojim predizbornim nevoljama otkrio da je ucjenjivački potencijal konflikta oko srpske enklave na sjeveru Kosova zapravo na albanskoj, a ne na beogradskoj strani. Tako je Europska unija, koja je godinama izbjegavala da Tadiću jasno stavi do znanja da jedini put Srbije ka trajnom članstvu u Uniji Europskih demokratija vodi preko bolnog priznavanja realnosti da ne bi destabilizirala njegovu vladu bila prisilna da to uradi neposredno pred parlamentarnim izborima.

No Tadić nema kud – on će morati napraviti strateški preokret, jer mu je to jedini izlaz i jedini put da se Srbija trajno demokratski stabilizira. Kao što će većina njegovih građana prije izabrati Europsku uniju nego Kosovo, nezavisno od toga da li su oni toga u ovom trenutku svjesni.

2. Radi se o čistom refleksu dvostruke, demokratsko-nacionalističke igre uvježbane zadnjih nekoliko godina u trenutku propasti vanjskopolitičke strategije Srbije koja to nikad nije bila. A refleksi samim time imaju svoj ograničeni racionalni domet.

3. Po mom mišljenju radi se o verbalnim refleksima predstavnika dvije vlade koje su u predizbornim nevoljama. To potvrđuje i nedavno Tadićevo distanciranje od izjava svog ministra Jeremića

Denisa Sarajlić-Maglić, direktorica Vanjsko-političke inicijative BiH

Priprema za novu trgovinu

1.    Mislim da je korisno razdvojiti tehničku od političke strane ove priče. Kada je BiH u pitanju, Evropska unija uvijek insistira da je pitanje apliciranja za članstvo i stjecanje statusa kandidata isključivo tehnički problem. Međutim, svjedoci smo da je samo nekoliko sati nakon hapšenja Mladića nekoliko ministara vanjskih poslova zemalja članica EU izjavilo da su time za Srbiju otklonjene sve prepreke za stjecanje statusa kandidata. Već time je, dakle i prije aktualiziranja kosovske priče u kontekstu evropskih integracija, u slučaju Srbije priča vraćena u politički plan. Ja bih, međutim, postavila pitanje realnih mogućnosti Srbije da ispoštuje proceduru i ispuni tehničke uslove za stjecanje statusa kandidata do kraja ove godine. Na osnovu informacija kojima mi raspolažemo, to nije bilo realno prije svega s tehničke strane. Ponavlja se situacija kao sa liberalizacijom viznog režima. S jedne strane imate Srbiju koja usvaja zakone pro forme kako bi stvorila privid reforme. A s druge strane imate Evropsku uniju koja misli da se mir na Balkanu kupuje davajući ustupke Srbiji. Sve drugo je čisti marketing, a to je pokazalo hapšenje i Karadžića i Mladića.

Na stranu sad sve što je Angela Merkel mogla reći, jeste ili nije rekla – mislim da s tehničke strane, Boris Tadić sam, svjestan nemogućnosti da ispoštuje rokove koje su sami sebi postavili u svrhu predizborne kampanje, koristi situaciju sa Kosovom da na neki način ’viktimizira’ Srbiju i prikaže je kao kolateralnu štetu nekih većih ambicija evropskih zvaničnika. Meni to više liči na pripremu za neku novu vrstu trgovine sa Evropskom unijom, bez postojanja realnog pritiska s tehničke strane. Da pojednostavim, ukoliko Srbija zaista ne može ispuniti tehničke uslove do kraja ove godine, moguće da su sami aktualizirali priču o Kosovu u kontekstu evropskih integracija kako bi otvorili sasvim novo polje pregovora o Kosovu. Na to ukazuje i intenziviranje srbijanskog lobiranja kod članica Evropske unije da se problemu Kosova pristupi s novim argumentima. Pri tome računaju na dobru volju nekih evropskih zvaničnika da se Srbiji opet ’progleda kroz prste’. Ako je to tačno, onda se Srbiji isplati da uvuče Kosovo u priču o evropskim integracijama, jer time oni stvaraju novu vrstu pritiska na samu EU. To je politička strana priče.

2.    Postavljam ja vama staro i poznato kontra-pitanje – zašto je Vuk Jeremić došao u Banju Luku da pregovara i o čemu? Zašto i mi počinjemo pristajati da se u Banjoj Luci pregovara oko bilo kojeg vanjskopolitičkog pitanja BiH? Vanjska politika BiH je nadležnost državnog Predsjedništva. Međutim, slažem se da se radi o skretanju pažnje sa prave priče i da Kosovo nije bila glavna tema niti povod. Ali nisam sigurna ni da je jedini povod bila posjeta Angele Merkel. Da je Angela Merkel htjela nešto poručiti Dodiku, došla bi mu sama to reći. Na isti način na koji je to uradila Catherine Ashton. A postoje i drugi kanali i sredstva, kao što su bili oni neslavni pregovori u Berlinu sa stranačkim liderima.

Teško je naravno spekulirati o tome šta je pravi povod za Jeremićev put u Banja Luku, i po meni je to ono što je problematično – da ministar vanjskih poslova Srbije vodi razgovore o bilo kojem vanjskopolitičkom pitanju sa jednim entitetskim zvaničnikom iza leđa zvaničnih institucija BiH, i da niko nema pravu informaciju o čemu je razgovarano. Ali ako bih već spekulirala šta je mogla biti jedna od tema za razgovor, kandidirala bih pitanje priznavanja Palestine i moguće rezolucije koja bi se mogla naći pred Vijećem sigurnosti UN-a. To je pitanje u kojem su, barem za sada, Srbija i predstavnici RS-a zauzeli oprečne stavove, s tim da se na strani Palestine u ovom slučaju našla i Rusija. U taj kontekst se može uvući i priča o Kosovu, ali tu već treba biti oprezan sa daljim spekuliranjem.

3.    Nekad nam traženje dubljih odgovora može odvratiti pažnju od jednostavnih problema. Interesantno da tim istim zvaničnicima Hrvatske nije bilo mrsko ići po mišljenje u Beograd ili kod Tadića kad je u pitanju BiH, dok će ih zaobići po pitanju Kosova. Mislim da se radi o tome da je Kosovo za Hrvatsku čista situacija, i oni ne gube ništa zaoštravanjem stava po tom pitanju. A dobiti mogu, naročito ako to mogu prikazati kao generalno zaoštravanje odnosa sa Beogradom u kontekstu predizborne kampanje. Proteklih nekoliko godina je obilježeno ponekad i neopravdanim približavanjem stavova između Beograda i Zagreba pod izgovorom unaprjeđenja regionalne saradnje, pošto-poto. Sve i da postoji neko dublje objašnjenje, ne treba zanemariti potrebu hrvatskih i srbijanskih zvaničnika da vlastitoj javnosti podmetnu malo međusobnog zaoštravanja odnosa.

Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina 6yka

 Niko nema čarobni štapić

1. Sumnjam da iko ima čarobni štapić da obeća da će se tako krupan politički korak desiti preko noći, pa bila to i jedna od najmoćnijih političarki svijeta.

2. S obzirom da je juče Boris Tadić osudio izjave Vuka Jeremića izrečene u Banjaluci sve više sam mišljenja da je njegova posjeta bila nepripremljena, neozbiljna i ishitrena reakcija i pokušaj da se prikaže toliko moćnim da krizu sa Kosova prebaci u BiH, odnosno u Republiku Srpsku. Angela Merkel je poslala jednu od najjasnijih poruka Srbiji koja nema nikakva skrivena značenja niti ostavlja prostor za dodatna tumačenja. Kosovo je nezavisno, i to je fakat kao i da je Bosna i Hercegovina država sastavljena od dva entiteta i distrikta. Na geostrateškom planu nema nikog ko bi ove fakte mogao da promjeni niti postoji međunarodni interes za to.

3. Srbija i Hrvatska su najveći trgovinski partneri u regiji, srbijanski turisti ostavljaju desetine miliona eura na hrvatskoj obali, putuje se neometano i sve je manje otvorenih pitanja između ove dvije države. Svako onaj ko pokušava da tako dobre odnose vrati na početak devedesetih ne predstavlja politiku budućnosti regije. Predizborna bitka u Hrvatskoj je svakako jedan od glavnih razloga, ali svakako i histerične izjave Vuka Jeremića koje se ne mogu smatrati diplomatskim.

Dani