ENG
Odiseja 2018.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
O Odiseji Stanleyja Kubricka napisane su cijele biblioteke kulturnoantropoloških i psihoanalitičkih rasprava, a svaka je dobra da se objasni i nesretna hrvatska Odiseja 2018., u kojoj se splitski zaratustraše i ovoga 10. travnja prepuštaju raskalašenom, divljem plesu oko onoga zagonetnog monolita u Ulici Ruđera Boškovića
Da imam novca kao što nemam, o paradoksu hrvatskog društva – umjesto što po novinama pišem pizdarije – snimio bih spektakularan dugometražni film. Zvao bi se, kako sam ja to zamislio, ‘Odiseja 2018’, i započeo bi scenom u kojoj se čopor crnih čovjekolikih majmuna u nekoj zabitoj betonskoj vukojebini budi otkrivajući u svom kvartu tajanstveni nekakav pravilni kameni monolit. Zbunjeni primati nepovjerljivo obilaze monolitno čudo, skaču oko njega, podozrivo ga zagledaju i oprezno dodiruju, a onda uz snažnu neku muziku iz offa – razmišljao sam o moćnoj orkestralnoj verziji ‘Lijepe naše’, ili, štajaznam, ‘Also sprach Zarathustra’ Richarda Straussa – jedan od njih u dramatičnom, usporenom snimku podigne ruku u zrak i na vlastito zaprepaštenje tečno podvikne: ‘Za dom!’ ‘Spremni!’ mrmorom uzvrati čopor prestravljen vlastitim glasom, onda opet, glasnije, ‘Za dom!’, još glasnije ‘Spremni!’, i uskoro se sve pretvori u raskalašeni, divlji ples oko zagonetnog monolita, uz zaglušujuću majmunsku ciku i vrisku: ‘Za dom – spremni! Za dom – spremni! Za dom – spremni! Za dom – spremni!’
Možete onda zamisliti moj šok kad sam onomad na televiziji potpuno istu scenu vidio na svečanosti obljetnice osnivanja 9. bojne HOS-a Rafael vitez Boban u Splitu, gdje je pred kamenim monolitom – što se jednog dana, prije četiri godine, ili četiri milijuna, svejedno, iznenada pojavio u Ulici Ruđera Boškovića – grupa čovjekolikih crnokošuljaša uz dramatičnu glazbu ‘Lijepe naše’ podvriskivala ‘Za dom spremni’? Bezočno me banda pokrala do posljednjeg kadra, uključujući čak i scenu s Jasenovcem koju sam kasnije izbacio kao patetičnu i prvoloptašku, u kojoj bi onaj kameni monolit procvjetao, a čopor zaratustraša dohvatio pod njim trule kosti pa ih razbucao i razbacao, mahnito udarajući po golim skeletima i lubanjama.
Nemam, međutim, dokaza da sam se prvi sjetio – nemam za biznis talenta kao za film – pa mi ostaje samo da se ovako bijedno jadam po novinama. Ne što bih zaradio pare, nema para od hrvatskog filma, nego što bi jedino valjda takva nekakva filozofska kubrickovska Odiseja mogla objasniti cikličku devoluciju hrvatskog društva od 1941. do 1991. i nazad. Tako ju je, najzad, Stanley Kubrick i zamislio, kao glasno filozofsko razmišljanje o čovjeku, evoluciji i smislu. Ona kost što je majmun u Odiseji 2001. pod tajanstvenim monolitom u slow–motionu zavitla u nebo, četiri milijuna godina kasnije pretvara se u svemirski brod koji će zaploviti prema Jupiteru, a četiri milijuna i sedamnaest godina kasnije pada natrag, među zbunjene primate u nekoj zemaljskoj vukojebini koji još ne shvaćaju ni čudo gravitacije. Nego misle da je kost među njih bacio sam Bog.
O Odiseji Stanleyja Kubricka napisane su cijele biblioteke kulturnoantropoloških i filozofskih, napose psihoanalitičkih rasprava – dan-danas svađaju se oko toga filma teoretičari freudovsko-lacanovske škole protiv pripadnika jungovsko-antropološke – a svaka je dobra da se objasni i nesretna hrvatska Odiseja 2018., u kojoj se splitski zaratustraše i ovoga, kao i svakoga 10. travnja, na dan uspostave NDH, prepuštaju raskalašenom, divljem plesu oko onoga zagonetnog monolita u Ulici Ruđera Boškovića, uz zaglušujuću majmunsku ciku i vrisku: ‘Za dom – spremni!’
Pažljivijim gledateljima, recimo, nije promakao onaj kadar iz Odiseje 2018. u kojemu legendarni pukovnik Marko Skejo, u crnoj ustaškoj uniformi, s hitlerovskim brčićima pod nosom, na kraju svoga govora pred monolitom kaže: ‘Sve vas skupa pozdravljam uz onu poznatu krilaticu ‘Svoje ne damo, tuđe ne damo!’’ Je li moguće da Skejo ne zna kako je ‘poznata krilatica’, gotovo eto pa stara narodna poslovica, u stvari općepoznata, čuvena rečenica koju je Josip Broz Tito izgovorio pred postrojenim borcima Prve dalmatinske brigade na Visu 1944., ‘Tuđe nećemo, svoje ne damo’, vjerojatno najpoznatije Titove riječi uopće? Ili je pukovniku Skeji ona izronila iz veličanstvenih, kozmičkih dubina podsvijesti, iste one hrvatske podsvijesti – nema drugog psihoanalitičkog ni kulturnoantropološkog objašnjenja – iz koje je te Titove riječi, uz značajne teškoće pri čitanju kompliciranih latiničnih slova s papira, razbucao i razbacao kao kosti, pa pročitao naizgled besmisleno ‘Svoje ne damo, tuđe ne damo!’
Kažem ‘naizgled’, jer nema bolje, kraće i jasnije definicije nacizma: kad, naime, ‘Svoje ne damo, tuđe ne damo’ pukovnik Skejo kaže u Splitu, u uniformi vojske koja je isti taj grad velikodušno prepustila Talijanima, on se možda i zajebava. Kad, međutim, ‘Svoje ne damo, tuđe ne damo’ kaže čovjek koji gradom paradira u majici s oznakama 369. Verstärkte kroatische Infanterie-Regimente – ustaške pukovnije što se u sastavu Wehrmachta borila kod Staljingrada – on se uopće ne zajebava. Nije hrvatska podsvijest zajebancija kao hrvatska povijest.
Ima, uostalom, u hrvatskoj Odiseji još jedna takva scena. Kad je ono 2014., prije četiri godine, ili četiri milijuna, svejedno, zagonetni monolit u Ulici Ruđera Boškovića otkriven, nije to bilo 10. travnja, već – vrlo svjesno i nimalo podsvjesno – 9. svibnja, na Dan Europe i dan pobjede nad nacističkom Njemačkom. ‘Danas je Dan pobjede’, započeo je toga dana svoj govor splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, ‘dan pobjede nad antifašizmom!’
Je li moguće da ni Baldasar – podsjećam, SDP-ov gradonačelnik – nije znao kako 9. svibnja ne pada na 10. travnja? Ili je i njemu, kao i pukovniku Skeji četiri godine kasnije, Dan pobjede nad antifašizmom izronio iz veličanstvenih, kozmičkih dubina podsvijesti, iste one hrvatske podsvijesti – nema, rekoh, drugog psihoanalitičkog ni kulturnoantropološkog objašnjenja – iz koje je gradonačelnik, korifej slavne splitske antifašističke ljevice, koju minutu kasnije egzaltirao pljeskao ručicama dok su primati oko monolita podvriskivali ‘Za dom spremni’?
Što je točno misteriozni splitski monolit, od čega je i zašto, tko ga je i kad, vrag će znati, ali generira potpuno nevjerojatne i fantastične situacije: pred njim slavna splitska ljevica na 9. svibnja u bunilu obilježava Dan pobjede nad antifašizmom, a ljuti ustaša na 10. travnja u magnovenju parafrazira maršala Tita, pa kaže još i ovo: ‘Ginulo se za krst časni i slobodu zlatnu!’
‘Za krst časni i slobodu zlatnu’?!
Je li moguće da Skejo ne zna kako je ta ‘poznata krilatica’ iz srpske narodne epike i kosovskoga mita – što je neko vrijeme, u doba hrvatskog oduševljenja herojskom borbom braće Srba protiv Turaka, nakratko živjela i u hrvatskoj retorici – ustvari općepoznati, čuveni slogan pod kojim su se u Drugom svjetskom ratu borili četnici đenerala Draže Mihailovića, vjerojatno i najpoznatiji četnički slogan uopće? Ili je pukovniku Skeji i ona izronila iz veličanstvenih, kozmičkih dubina razigrane mu hrvatske podsvijesti?
Je li onda u pravu bio Branimir Glavaš kad je nedavno, u ognjici pravednog gnjeva, ustvrdio kako je ‘Hrvatska jedina država na svijetu koja trpi uvrede i poniženja od strane onih koji su se kroz ne tako davnu povijest borili ‘za krst časni i slobodu zlatnu”? Mali je problem, istina, što je on zaista mislio na četnike. Najzad, nema tome dugo da je cjelokupna domovinska desnica ustala na stražnje noge kad je srpski patrijarh Irinej u poslanici povodom pravoslavnog Božića citirao četnički uzvik ‘Za krst časni i slobodu zlatnu’.
Nepodnošljiva je, kako vidimo, i zaglušujuća cika i vriska oko zagonetnog kamenog monolita u Splitu, razuzdano oko njega plešu primati, ljevičarski antifašisti slave pobjedu nad antifašizmom i plješću na ustaški pozdrav, nacisti i ustaše plješću na četnički pozdrav i citiraju partizanskog maršala, ne zna se više tko s kim protiv koga, nitko živ više ne razumije o čemu se radi, pisat će se o tome cijele biblioteke kulturnoantropoloških i filozofskih, napose psihoanalitičkih rasprava, svađat će se teoretičari freudovsko-lacanovske škole protiv pripadnika jungovsko-antropološke.
Samo će moćni kompjuter Hal 9000, sjetit ćete se sigurno te scene, ponavljati s ljudskim strahom u sintetičkom glasu: ‘Prestanite. Bojim se.’
Autor/ica 👤Boris Dežulović
