Ode Mujo u politiku, neće sport, neće medalje, u politici su danas pare

Bosanci, zanimljiv narod iz države u srcu Evrope. Narod koji zna cijeniti sve tuđe osim svoga. Narod koji te voli dok si popularan, a onda te stavlja u seharu, sjeti te se poneki novinar Oslobođenja, Avaza ili nekog drugog printanog medija, kada nema dovoljno materijala za političke priče, a da zaboravio sam, sjete te se i kad umreš, pa svi pišu ono čuveno R.I.P, a pola nema pojma ni šta znači pomenuta skračenica, a ako baš sreća nije na tvojoj strani onda se u komentarima na portalima svađaju oko rahmeta, pokoja, dženeta i lahke(lake) zemlje.

Evo recimo to je uvod za ovaj tekst, tekst koji piše jedan sportski fanatik, neki će možda kazati budala, koji je razočaran odnosom prema bh.sportu, pa je odlučio posvetiti jedan tekst ovoj temi.

Jednom prilikom Martina Navratilova reče jednu od najboljih izjava za koju znam
„Onaj ko je rekao da nije važna pobjeda ili poraz, važno je učestvovati, vjerovatno je sam izgubio.“

Važno je učestvovati, pa mnogi Bosanci i Hercegovci se često znaju zapitati da li ta izreka se samo veže za njihove sportiste, ali nije, nismo mi najgori, ali boli nas činjenica da za razliku od ostalih možemo biti puno bolji.

Bilo je tužno pratiti Olimpijske igre kroz naše medije. Većina istih tih je konstantno pljuvala šestero ljudi koji su u Londonu bili daleko od svog nekog nivoa. Pa nemam pojma šta mi je bilo tužnije pratiti ili nastupe naših sportista ili pisanja medija, ono što je sigurno obje strane su razočarale, ali neka sredina se mogla naći, pa da ispadne korektno sa obje strane, ali opet moji pusti snovi, sredina? Nepoznata riječ u našoj zemlji.

Šestero ljudi koji su nastupili za nas u Londonu radili su u gotovo nikakvim uslovima, uz minimalnu finansijsku pomoć, ali ne može samo to biti opravdanje 2012.godine, svi oni htjeli to ili ne su postigli lošije rezultate nego što se očekivalo. Vječiti alibi ne mogu biti uslovi, reprezentacija u sjedećoj odbojci, karatistkinje Arnela Odžaković, Merima Softić, Lejla Ferhatbegović, Mirsada Suljkanović, karatisti Denis Muhović, Mensur Cakić i mnogi drugi su radili u istim tim uslovima, neki i u gorima, pa su redovno osvajali medalje na velikim takmičenjima.

Miljenko Jergović jednom prilikom reče: „Osvojena olimpijska medalja je svojevrsno priznanje državnosti, simboličnije i uočljivije nego zastava na East Riveru. Države stvarno budu priznate tek onda kad im pred auditorijumom od par milijardi zasvira nacionalna himna. Himna zaslužena dosegom nekog čovjeka ili više njih, izborena u konkurenciji cijelog svijeta.“

Međutim takav vid priznanja Bosna i Hercegovina čeka,čeka, čeka, čeka, čeka, čeka i vjerovatno će još dugo čekati. Glavni i odgovorni krivac bi svakako trebao biti Olimpijski komitet koji nikada na najveću svjetsku smotru nije poslao više od deset sportista, a moglo se, itekako se moglo.
Međutim zašto bi omogučili sredstva Larisi Cerić, Almiri Lizde, Dejanu Mileusniću, Amelu Tuki, Džemalu Bošnjaku, itd… Jednostavno nemaju nikakav razlog, kada je bolje da na igre ide Dijana Rađo, kćerka „vrhovnog poglavar“ OKBiH Izeta Rađe, što manje sportista, to više prostora za familiju. I znamo kako to ide sada će Radžo kazati da je njegova kćerka išla o njegovom trošku, po uzoru na Zlatka Lagumdžiju koji istu laž koristi kada njegova žena putuje po njegovim sastancima širom svijeta.

Talenata milion, ali niko ne ulaže u njihov napredak ništa, pa tako ako se nastavi sa ovakvim pristupom Olimpijskog komiteta i saveza u sastavu istog tog, našim talentima se ne piše dobro. Dejan Mileusnić, Lamija Pašalić, Larisa Cerić, Damir Džumhur, Šejla Merdanović su samo neki od sportista kojima se predviđaju blistave karijere, ali novac za sada ulažu samo njihove porodice, njihovi klubovi i dok oni odbijaju pozive drugih zemalja, država i dalje nema sluha za njihove rezultate. Rezultate imaju, recimo Damir Džumhur bio evropski juniorski prvak u tenisu, Šejla Merdanović na Topolinu osvojila medalju, prva nakon Janice Kostelić sa ovih prostora, Lamija Pašalić ima bolje rezultate nego Blanka Vlašić u njenim godinama. Ima ih još, a nažalost bilo ih je još, Ema Škaljo je bila jedna od najvećih nada svjetskog streljaštva, ali umjesto medalja sa velikih takmičenja, završila je sportsku karijeru.

Njihovi roditelji, treneri su rijetki ljudi koje neki nazivaju „luđacima“, jer ulažu u sport, jer kako kažu nema perspektive, a pitaš ih odakle ta informacija? Kažu pa da ima perspektive babini sinovi i mamine princeze bi bili vrhunski sportisti, ali njihovi roditelji nemaju razloga da ulažu u njihovu sportsku karijeru, kada je u našoj državi, ako imaš para, profit u političkoj karijeri, veliki i zagarantovan izvor prihoda za tri generacije sinova, unučadi i praunučadi, a za obraz nema problema, to je svakako nepoznat pojam.

I dok čitamo zanimljive priče iz susjedstva, dok nam daju lažna obečanja, dok tridesetak sportista rođenih u BiH nastupa za druge države u Londonu neko pare koje bi trebale biti uložene u razvoj sporta troši na pravljenje elitnih viletina, kupovinu apartmana u milionskim vrijednostima, otvaranje privatnih firmi…

I tri plasmana među deset kada se sagledaju sve stvari su veliki uspjeh, a da se moglo bolje moglo je. Nisu imali uslova ni Kostelići ni Đoković ni mnogi drugi dok nisu ostvarili vrhunski rezultat koji je privukao sponzore.

Ovaj tekst završavam sa nadom da će umjesto Mita Hairlija u Komitet doci ljudi poput Ivice Osima i pokrenuti stvari sa mrtve tačke, koje će pokrenuti državu i koje će nam donijeti veliku radost. Izet Rađo bi, iako se izuzme skandal sa njegovom familijom u svim normalnim državama bio dužan da podnese ostavku zbog loših rezultata, da li to pravilo vrijedi u Bosni i Hercegovini, sumnjamo, ali ostaje nam da vidimo.