Od prošlosti se ne može pobjeći

Povezani članci

• Šta se nalazi na odmrznutim Miloševićevim računima
• Vojvođanske NVO: Vojvođani neka odluče – ili bojkot ili “ne” na ustavnom referendumu
• ‘Pravljenje mini Bjelorusije od Republike Srpske’
• Ecce promo
• Marinko Čulić: Kamensko je test vjerodostojnosti nove vlasti
• Drago Bojić: Pravo na Bosnu

Istina je da Hrvatska nosi teret neprocesuiranja zločina i da je puno zločina i nad Hrvatima neprocesuirano, da se traga za više od 1.800 nestalih osoba, da je više od 1.100 nestalih na hrvatskoj strani iz Vukovara i okolnih mjesta a nešto više od 800 je vezano za 1995. i nestanak većinom Srba tijekom ili nakon operacija Oluja i Bljesak. To su teška opterećenja

Inicijativa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o zločinima u ratovima na području bivše SFRJ, od utorka skuplja potpise građana u svim bivšim republikama za podršku osnivanja. REKOM čini preko 1.500 nevladinih organizacija, ratni veterani, mediji te mnogi drugi, a jedna od glavnih i najvažnijih organizacija, uz Fond za humanitarno pravo iz Beograda, svakako je Documenta iz Hrvatske. Strah od atmosfere koja je nastala u toj zemlji nakon haške presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču, u utorak se pokazao kao bezrazložan, jer je rrikupljanje potpisa za utvrđivanje istine u ratovima od 1991. do 2001. godine krenulo dobro. Međutim, mora se priznati da je upravo zbog presude, atmosfera za takvu akciju najlošija obzirom da je društvo, predvođeno medijima i političkom vrhuškom, u stanju patriotskog i nacionalističkog zanosa koji neodoljivo podsjeća na devedesete.

O namjernom pravljenju takvog društvenog okvira, izbjegavanju razgovora o suštinski važnim temama vezanim za presudu, a insistiranju na sporednim zamajavanjima i traženju izdajnika, te o zrelosti hrvatskog društva za suočavanje sa prošlošću  razgovarali smo sa Vesnom Teršelič, voditeljicom Documente – Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba.

* Hrvatska se teško bori sa presudom generalima Gotovini i Markaču u Hagu. Kako tumačite histeriju koja je nastala nakon objavljivanja presude?

Javnost je šokirana, a mediji reagiraju neprofesionalno. Riječ je dugoj neinformiranosti. Hrvatska javnost malo zna i o ovom suđenju, a posebno o svim drugim suđenjima. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja među postjugoslavenskim državama u kojoj se ne emitiraju tjedni pregledi iz haškog tribunala. Sporadično se izvještava sa suđenja, ja bih rekla samo sa suđenja koja se direktno tiču Hrvatske na način kao u slučaju ročišta Gotovina, Čermak, Markač. Međutim problem je i šta javnost može doznati sa ročišta kad se recimo u Dnevniku pusti minuta sa svjedočenja i onda se pusti komentar odvjetnika okrivljenih. Izvještavanje sa suđenja Gotovini je bilo takvo. Najčešće smo mogli vidjeti odvjetnike optuženih kako komentiraju iz svoje perspektive šta se događa. Politika Haškog suda je da u vrijeme postupka ne daje izjave, i tužitelj Brammertz kad dođe u zemlju vrlo rijetko kontaktira sa medijima, a javnost ne zna dovoljno o sudbini ubijenih, niti zna dovoljno o spaljenim kućama, krađama…

* Da li je bilo prilike da se javnost s tim upozna? Nevladine organizacije su nekoliko dana prije presude podsjetile na zločine sa detaljnim popisom zločina i žrtava.

Ne da se o tome nije moglo znati. Od samog početka akcije „Oluja” vrlo se pažljivo pratila, mediji su izvještavali dan ili dva nakon okončanja operacije o paljenjima, krađama, ubojstvima i to ne samo u Feral Tribuneu, nego i u Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, dakle dnevnim novinama, izvještavale su organizacije za ljudska prava, međunarodni promatrači i tko je htio mogao je doznati. Pitanje je sa onim dijelom javnosti koja nije zainteresirana, koja uopće ne gleda vijesti, koja ne kupuje redovno novine. Javnost je slabo informirana i o suđenjima u Hagu i o činjenicama o zločinima, ali ta neinformiranost nije povezana samo sa zločinima nakon operacije „Oluja”. Javnost je slabo informirana o svim zločinima u vrijeme rata. Osim što znaju za zločin u Vukovaru, Škabrnji, zaboravljeno je što se, na primjer, događalo u Pakracu, mada je Pakrac grad u Hrvatskoj gdje je više od 70 posto kuća bilo oštećeno ili uništeno 1991. godine u etničkom čišćenju nesrba. Dakle, vrlo je malo ljudi koji su ikad čuli za neke manje poznate zločine. Malo je ljudi koji znaju da je u Petrinji 1991. godine ubijeno više od 100 civila, mahom Hrvata, tako da je ova neupoznatost jedno opće mjesto. Premalo se zna o činjenicama o ratnim zločinima i to nije nikakav temelj ni za uvažavanje patnje stradalih, posebno je onda slaba solidarnost sa ubijenim koji su srpske nacionalnosti.

*Vi ste još 1995. godine upozoravali na ono što se događa.

Kao aktivisti organizacije za ljudska prava, obilazeći sama mjesta Knin, Vrhovine, Benkovac, upozoravali smo već 1995. godine i tad vrlo jasno rekli u izjavi Antiratne kampanje Hrvatske objavljenoj pod naslovom „Ne želimo bit privilegirani samo zato što smo rođeni kao Hrvati“. Još tada smo rekli da je trenutak da svi shvatimo zajedničku odgovornost za tragediju, svi smo suodgovorni da se u našoj zemlji svima pruži sigurnost od nasilja i sva ljudska prava kako se ona ne bi pretvorila u etnički očišćenu državu.. U kolovozu su podaci bili poznati, bilo je jasno što se zbiva, bilo je jasno da je oko 150.000 ljudi izbjeglo, i onda smo godinama bili bitku u vezi obnove i povratka. Vrlo dugo nije uspostavljena bazična sigurnost, nisu se procesuirali ratni zločini. Kasno su krenuli vladini programi poticanja povratka.

* Da li ste zadovoljni izvještavanjem medija? Bili ste nedavno gost u emisiji „Puls nacije“ u kojoj je bilo teško izdržati sve nacionalističke ispade koje su imali i gosti ali i sam voditelj. Kako tumačite činjenicu da se HRT odnosi prema presudama jednako kao i mainstream mediji?

Način na koji su mediji izvještavali o presudi zaslužuje oštre kritike

Photo: e-novine

Način na koji se izvještava svakako zaslužuje oštre kritike, jer javnost ne dobiva osnovne informacije. U trenu izricanja presude, u vrijeme direktnog prijenosa, presuda je odmah bila raspoloživa na web stranici Tribunala, kako cijela na engleskom tako i sažetak na hrvatskom. Ja ne mogu procijeniti koliko je ljudi doista otišlo pogledati tu presudu, ali ona nije objavljena u hrvatskim medijima u sažetom obliku i interpretacije koje čujemo su vrlo iznenađujuće, moglo se čuti, da se u presudi Krajina tretira kao nezavisan entitet. To nije točno. Sukob se tretira kao međunarodni, pošto je to već utvrđeno u predmetima Martić i Babić, gdje je konstatirano postojanje udruženog zločinačkog poduhvata koji je uključivao Miloševića, Kadijevića, Adžića, Mladića i Karadžića, uključivao političare i vojne zapovjednike iz Srbije i BiH. Kod prvog spomena u sažetku na engleskom, Krajina se označava kao regija Hrvatske, područja na kojima su kasnije paljene kuće nazivaju se oslobođena, ne dovodi se u pitanje teritorijalni integritet ni legalnost operacije Oluja, što su odmah nakon i danima poslije presude, mediji izvještavali, kroz komentatore koje su odabrali. Ono što ja čitam jeste da je Vijeće ustanovilo, da su uz oslobađanje teritorija, neki pripadnici hrvatskog vojnog i političkog života, uz javno obznanjeni cilj oslobađanja okupiranih područja, imali zajednički cilj koji je bio tajan, a to je trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom ili prijetnjom sile. Takvu informaciju vrlo teško možete iščitati između komentara u kojima se izvještava samo emocionalno, a vrlo je malo prostora za racionalnu argumentaciju i za sagledavanje složenosti situacije, jer je i rat i uloge kako političara tako i vojnih voditelja, višeslojan i kompleksan i na taj način ga treba pojašnjavati. Za to u medijima kao da još nema prostora, vidimo da hrvatsko društvo loše prihvaća presudu.

* Kome ide u korist ovakva reakcija javnog mnjenja?

Mislim da ide onima koji su bili među najglasnijima, recimo Željku Sačiću, koji je sudjelovao u prikrivanju podatka o zločinu u Gruborima za koji su i u Hrvatskoj zakašnjelo krajem 2010. optuženi pripadnici Specijalne policije. Činjenice o tom zločinu nad civilima utvrđene su u prvostupanjskoj presudi u predmetu Gotovina i drugi. Sačić je među najglasnijim pobornicima koji stalno ponavljaju da je to presuda protiv cijele Hrvatske, protiv svakog ko je učestvovao u Domovinskom ratu, a ja apsolutno tu ne vidim poveznicu, jer je u presudi vrlo jasno da su osuđeni Gotovina i Markač. To svakako nije presuda za one branitelje koji su branili svoje kuće, koji su u akciju išli oslobađati područja iz kojih su 1991. godine bili protjerani Hrvati… Apsolutno je neprijeporno da su se u Krajini 1991. godine kršila ljudska prava i onih koji su tu živjeli, tako da se šalje kriva poruka, jer su najglasniji ljudi poput Sačića. Na javnoj televiziji je nedavno govorio Davor Domazet Lošo. Po presudi u pravomoćno okončanom postupku za zločine u Medačkom džepu on je jedan od onih za koje očekujemo da bi DORH mogao podići optužnicu po zapovjednoj odgovornosti, jer je u vrijeme akcije bio u Gospiću kao izaslanik generala Bobetka i zapovijedao mimo generala Ademija. Ademi je formalno bio odgovoran za tu akciju ali je pravomoćno oslobođen, a za zločine osuđen Mirko Norac. Međutim, iz samog teksta presude koju je Vrhovni sud potvrdio vidi se da je Lošo imao važnu ulogu. Takvom čovjeku je HRT u Dnevniku 3 prošli tjedan, dala više od 10 minuta prostora da govori o presudi. Ovakva reakcija javnosti ide na ruku onima koji sami mogu biti u strahu od istrage i eventualne optužnice.

* Da li pravljenje histerije koju potpiruju mediji, podsjeća pomalo na devedesete godine. Tada su mediji bili glavno propagandno oružje u rukama režima.

Izvještavanje javne televizije je složeno jer smo primjerice prošlog tjedna organizirali tribinu o društvenim odjecima i kaznenim i pravosudnim konsekvencama haške presude, na kojoj su govorili Žarko Puhovski, Zoran Pusić, Ivica Đikić i Goran Mikuličić odvjetnik generala Markača i onda je to bila prva vijest na Dnevniku HTV. Imate paradokse te vrste. Mislim da puštaju puno više glasova koji govore da je osuđena cijela Hrvatska, ali puštaju i glasove onih koji zagovaraju ljudska prava. Puštaju pet redova neinformativnih, emotivno obojanih, slabo argumentiranih stavova i onda puste nešto racionalne analize. Mi se pripremamo na analizu medija u cijelom ovom mjesecu, pa ćemo moći procentualno pokazati koliko je mjesta u medijima bilo namijenjeno kojoj vrsti priloga i iz koje perspektive. Tu je uloga medija u stvaranju javne klime značajna.

* Imali smo čitav niz što masovnih prosvjeda, što malih lokalnih načina pokazivanja bunta, poput paljenja guma, kontejnera i sl. Da li se očekivala jača reakcija mase?

Važna stvar je to što su političari uspjeli smanjiti taj prvobitni šok, jer je najavljen niz prosvjeda. Međutim, ti prosvjedi nisu ni iz bliza bili dramatični ili ugrožavajući za demokratične institucije kao što su to prosvjedi 2001. Ako se sjetimo splitske Rive, u trenutku kada je podignuta optužnica za zločine u Gospiću, tamo je bilo više od 100.000 ljudi. Kad se sjetimo retorike i koja je to ugroza bila za demokratične institucije, onda vidimo da situacija sada nije usporediva sa tim vremenima. Rekla bih da je hrvatsko društvo napravilo određen put; istraživanja javnog mnijenja pokazuju da više od 50 posto ispitanih sustavno izražava stav da je potrebno procesuirati sve zločine, bez obzira na to ko su bile žrtve i počinitelji, i pristaje uz individualizaciju krivice za ratne zločine. Međutim, kad je presuda generalima u pitanju, riječ je o nečem drugom. Ovdje govorimo o tvrdnji iz presude u kojoj se kaže da nije bila riječ samo o pojedinačnim incidentima. Ubijanje više od 600 civila nije moglo biti pojedinačni incident. Ja nisam upoznata ni sa jednim okončanim sudskim postupkom za ubojstvo civila u vrijeme ili nakon operacije Oluja. DORH govori o tisućama pokrenutih postupaka, ali mahom je riječ o paljevinama, krađama i drugim kaznenim djelima, a ne o ubojstvima, posebice ne o ratnim zločinima nad civilnim stanovništvom.

Zabrinuta sam reakcijom hrvatskog društva, iako je traumatiziranost velika

Photo: magyarszo.com

* Neki od političkih predstavnika opozicije, pa i sam general Petar Stipetić koji je vodio operaciju „Oluja”, izjavili su da ovakva presuda ne bi bila da je Hrvatska procesuirala sama svoje zločince. Koliko ima istine u tome?

Sasvim sigurno. Da su zapovjednici na terenu odlučno nastupili i zaustavili ubijanje pljačku i palež možda ne bi bilo ni optužnice. Operacija Oluja je bila odgovornost različitih generala. General Petar Stipetić, na primjer, nije bio među optuženima jer je njegova odgovornost u nekadašnjem sektoru Sjever, gdje poslije operacije nije bilo takvih zločina usporedivih s ubijanjem civila u Gruborima ili Varivodama. Neću reći da ih nije bilo uopće jer se i tamo dogodilo više napada na izbjegličku kolonu, primjerice između Gline i Dvora, ali nije bilo zločina poput zločina u Gošićima, nije bilo hladnokrvnih smaknuća starijih civila u tjednima i mjesecima poslije završetka vojne operacije. Ti zločini nisu procesuirani kako se očekivalo. Istina je da Hrvatska nosi teret neprocesuiranja zločina i da je puno zločina i nad Hrvatima neprocesuirano, da se traga za više od 1.800 nestalih osoba, da je više od 1.100 nestalih na hrvatskoj strani iz Vukovara i okolnih mjesta a nešto više od 800 je vezano za 1995. i nestanak većinom Srba tijekom ili nakon operacija Oluja i Bljesak. To su teška opterećenja, suđenja za ratne zločine su u tijeku, u prosijeku godišnje sudovi procesuiraju između 20 i 25 suđenja s time da je od 2004. godine okončano samo 46 predmeta pravomoćno. Ide sporo, ali to ne može biti opravdanje u ovom slučaju. Veliko je područje gdje su činjeni zločini, a ja nisam upoznata sa primjerom gdje je okončan postupak za ubojstvo, što može bit moj propust, jer može bit da je nešto procesuirano devedesetih, međutim podaci koji su stavljeni na raspolaganje od državnih institucija vrlo su netransparentni i nejasni. Mi smo se jako trudili dobiti podatke o okončanim postupcima ali nismo uspjeli.

* Da li ste vi zadovoljni visinom presude, kvalifikacijama u njoj i kako tumačite formulaciju o udruženom zločinačkom poduhvatu?

Zabrinuta sam reakcijom hrvatskog društva. Mislim da je presuda jasna, i da ukazuje na zločine koji su ostali neprocesuirani i da je za obitelji žrtava to priznanje patnje vrlo važno. Očekujem da će u žalbenom postupku timovi obrane predočiti neke olakšavajuće okolnosti, koje će možda i utjecati na visinu kazne. U presudi su navedeni ključni ljudi zločinačkog poduhvata, a kao ključna stavka navodi se cilj trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine. Prateći postupak očekivala sam da će presuda bit osuđujuća, u procjenama u organizacijama za ljudska prava smo se razlikovali ali je činjenica da u prvostupanjskom postupku niko nije očekivao manje od 15 godina. Sad je pitanje kako će ići žalbeni postupak. Mislim da je ovaj dio o zločinačkom poduhvatu hrvatskoj javnosti jako teško razumljiv zato što je generalno teško razumjeti složene presude i složenu realnost. Ovdje imamo, s jedne strane, oslobodilačku akciju koju je Hrvatska tada pozdravila ovacijama, velika je radost bila to što je, između ostalog, nestala prometna blokada, što su se ljudi koji su prognani iz tih mjesta, većinom Hrvati mogli vratiti u svoje gradove, a istovremeno je to bila velika tragedija i drama za većinu srpskog stanovništva koje je napustilo to područje. Prije nekoliko godina Documenta je objavila knjigu Jedna povijest više historija koja zapravo posvećena dodatku u udžbenicima o najnovijoj povijesti u kojoj su autori opisujući operaciju Oluja, ponudili za udžbenik povijesti osmog razreda osnovne škole, dvije paralelne fotografije i mislim da to zorno govori o složenosti situacije – na jednoj su dečki, branitelji koji se vraćaju u Zagreb i dočekuju ih radosni Zagrepčani a na drugoj je fotografija izbjegličke kolone. Mi imamo istovremeno ta dva događaja. Sve je kompleksno, ako pogledamo ulogu predsjednika Tuđmana tada, s jedne strane je u javnosti prepoznata njegova uloga u osamostaljivanju Hrvatske, a s druge strane njegova uloga u pripremi Oluje na način poticanja bjega srpskog stanovništva. I tu imamo ne samo Brijunski transkript, nego isključive izjave u javnim govorima Tuđmana u svim mjestima gdje je stao sa Vlakom slobode koji je išao od Zagreba do Splita, posebice u Karlovcu i Kninu, gdje tako isključujuće govori o Srbima da mu se to, u konačnici, stavlja na teret i u presudi. Riječ je o pokojnom političaru, a u presudi se govori i o Gojku Šušku, oni su mrtvi, ali imamo dva generala koji su osuđeni i naravno ostaje otvoreno pitanje jesu li osuđeni samo za ono za što su oni odgovorni ili bi im se dodalo nešto što je odgovornost spomenutih političara. To je pitanje na koje će odgovarati suci u žalbenom postupku. Mislim da se ne bi smjelo dogoditi da Gotovina i Markač snose odgovornost i za druge, oni imaju svoju odgovornost. Mislim da bi to trebala bit tema presude.

* U dogledno vrijeme se očekuje i presuda čelnim ljudima Herceg Bosne. Kako mislite da će biti dočekana u Hrvatskoj?

Mislim da će i to biti šok. Ja stvarno sa sigurnošću ne mogu reći kakva će biti presuda, ali znam nešto o tijeku suđenja, samoj optužnici, što je rečeno u završnim riječima… Također, svjesna sam toga da hrvatska javnost o tom predmetu zna još manje a već sada smatra da je sud pristran, političan. Haški sud nije savršen, ali nema savršenog suda. Optuživši 161 osobu, sad već možemo govoriti o naslijeđu jer se njegov rad bliži kraju. Tribunal u Hagu je napravo veliki posao poticanja pravosuđa kako u Hrvatskoj tako i u drugim postjugoslavenskim zemljama jer dugo nije bilo političke volje za procesuiranje svih zločina. Tužitelji i državno odvjetništvo i sudovi trebali su puno godina da počnu raditi učinkovitije i nepristranije. Mislim da je to u velikoj mjeri potaknuto Tribunalom. Međutim, u Hrvatskoj postoji zabrinutost i zbog toga jer nikada nisu optuženi generali JNA Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, mada se oni spominju kao dio zločinačkog poduhvata u presudi za Martića koji izdržava kaznu od 35 godina. Vukovar je grad koji je stradao, srušen je, počinjen je zločin na Ovčari, nije dakle bilo optužnice za Kadijevića i Adžića, za rušenje Vukovara, a sa druge strane je u postupku za zločin na Ovčari nakon izvanredne žalbe kazna Veselinu Šljivančaninu smanjena na deset godina i to se u Hrvatskoj percipira kao velika nepravda. Mi smo kao organizacija slali pismo tužilaštvu tribunala i tužiteljima u Beogradu i DORH-u da svakako treba nastaviti procesuirati zločine u Vukovaru, da to nije zatvorena knjiga, da je ostalo jako puno zločina koji nisu pretočeni u optužnice i da je to nedovršen posao koji bilo koja od te tri institucije može završiti. Odgovorili su nam jedino iz Tužiteljstva tribunala i rekli da činjenice koje spominjemo ne mogu tretirati kao nove te neće ponovo pokretati postupak protiv Šljivančanina. Zbog svega toga je percepcija mnogih da je sud nepravedan, a javnost je neinformirana. Što Reakcije će biti žestoke na bilo kakvu osuđujuću presudu. Sve što mogu konstatirati jeste da je proces suočavanja s prošlošću u našim društvima počeo ali i da trebamo još puno puno refleksije i vremena. Pitanje je zapravo koliko je ljudi spremno gledati stvari u ne isključivo crno-bijelom svijetlu, nego sagledati stvari složeno, smireno i racionalno jer su povrede velike. Problem je u tome da je traumatiziranost velika

Performans prvog dana prikupljanja potpisa za REKOM: Beograd

Photo: Bojan Bednar

* U utorak je krenulo prikupljanje milion potpisa za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru nekadašnje SFRJ. Za Hrvatsku je nezahvalan trenutak kad se kreće u tu kampanju.

Baš zato što suđenja jesu najznačajniji oblik suočavanja sa prošlošću, kako za obitelji žrtava, tako i za društvo u cjelini, svi najviše očekuju od suđenja. Suđenja mogu bit primjeran način samo za dio zločina. To se već pokazalo, jer prošlo je je 20 godina od početka rata, i veći dio zločina nije procesuiran. Mislim da je regionalna komisija naša šansa za utvrđivanje činjenica i stvaranje dodatnog prostora za glas žrtve i to na način koji bi vodio stvaranju vjerodostojnog izvještaja koji bi onda pojedine zemlje mogle koristiti kao relevantan izvor sa imenima ubijenih i nestalih, s imenima mjesta zatočenja, mjestima gdje se silovalo… Počeli smo skupljati potpise. U Hrvatskoj smo usred predizborne kampanje, još uvijek u sred javne rasprave o presudi Gotovini i Markaču… Mislim da neće bit lako ali da je poruka, potpis za REKOM – potpis za sve žrtve, nešto što ima potpore. Na djelu ćemo vidjeti koliko je ta potpora velika. Mislim da je REKOM stvarno prilika i da je sam prijedlog statuta oko kojeg smo se usuglasili vrlo snažna platforma za zagovaranje prava na istinu, prava na pravični postupak, kako za obitelji žrtava tako i za naše društvo u cjelini, pa i jaka platforma za zagovaranje prava na obeštećenje za sve žrtve bez obzira na to kojoj su etničkoj grupi pripadali i tko su bili počinitelji zločina.

* Koliko u svjetlu presude, odbijanja prihvatanja činjenice da su postojale i srpske žrtve, mislite da je moguće prikupiti te potpise danas?

Nadam se. Mislim da je moguće. Volonteri i volonterke su tu, neće biti lako ali je i vrijeme prikupljanja potpisa, vrijeme za dodatnu raspravu. Mislim da je i sama presuda dodatna mogućnost za suočavanje s prošlošću, mislim da je svaka krizna situacija prilika za neku dodatnu refleksiju, ne iste sekunde. Vrijeme kampanje je prilika da više govorimo o sudbini svih žrtava.

* Hrvatska je prošle nedelje zatvorila još dva poglavlja u procesu pristupanja Evropskoj uniji, ali joj je jasno naznačeno da mora sama da osudi ratne zločine na svojoj teritoriji. Koliko EU može svojim pritiskom da doprinese suđenjima za ratne zločine?

Mislim da je iskrena spremnost na procesuiranje ratnih zločina neophodan preduvjet, da se ministarstvo pravosuđa trglo baš zadnjih mjesec dana i da napokon vidimo da su napravili administrativne korake prema usmjeravanju suđenja na četiri najveća suda u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je problem bio i da su suđenja za ratne zločine bila moguća na svim županijskim sudovima, a nemaju svi sudovi te kapacitete i jedan korak bi bio da suđenja budu samo na četiri suda u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu i to se sad događa. No na žalost još uvijek ostaje otvoreno pitanje obeštećenja obitelji žrtava pa i naplate visokih parničnih troškova. EU će sjesti i procijeniti sva otvorena pitanja u vezi poglavlja 23. jer je to najveći izazov i za Hrvatsku, a sigurna sam da će biti i za Srbiju. To se poglavlje prvi put uopće pripremilo za Hrvatsku baš nakon iskustva sa Rumunjskom i Bugarskom.Niz reformi je neophodan da bi se zatvorilo to poglavlje koje je za Hrvatsku jednako teško koliko sva ostala poglavlja skupa. Mislim da je taj način trasiranja neophodnih transformacija kroz ciljeve koje treba postići za integraciju u EU bio vrlo koristan za hrvatske demokratske institucije i društvo. Ne znamo da li će vlada uspjeti okončati pregovore do lipnja, juna. Mislim da bi živjeli bolje da smo već u EU, ali je stvarno bitno da tamo ne uđemo ako nam pravosuđa ne funkcioniraju i ako nema prave spremnosti na procesuiranje ratnih zločina. Još uvijek je otvoreno i pitanje političke odgovornosti jer su još uvijek tu neki od političara koji su aktivno donosili odluke vezanim uz tajni cilj Oluje. Mislim da stranke na predstojećim izborima ne bi trebale kandidirati političare koji su vodili Hrvatsku devedesetih. To bi bio važan doprinos u pitanju političke odgovornosti.