OČI ŠIROM ZATVORENE

Izdvajamo

• Pa tako, dok se svijet - svemu usprkos - ipak budi, Hrvatska spava dubokim snom širom zatvorenih očiju, nesvjesna ponora u koji srlja. Izbori su pred vratima. Što se treba dogoditi da Hrvatska progleda?

Povezani članci

• Kokošarska država
• Nerzuk Ćurak: Političko Sarajevo
• Bojić: Hrvatski entitet bez Hrvata
• Aleš Debeljak: Negdje između
• Božica Jelušić: PROSTOR ZATAMNJENJA
• Ivan Markešić se pita: Ponavljamo li Tuđmanove greške u BIH?

Dok se svijet – svemu usprkos – ipak budi, Hrvatska spava dubokim snom širom zatvorenih očiju, nesvjesna ponora u koji srlja. Izbori su pred vratima. Što se treba dogoditi da Hrvatska progleda?

George Floyd nije prvi Afro-amerikanac (kako se u skladu s licemjernom političkom korektnošću sada nazivaju američki građani tamne boje kože, nekada: crnci) kojega je ubila američka policija. Nije prvi ni ove godine, tek jedan je u dugome nizu što se proteže godinama, a koji – kada bismo htjeli biti posve objektivni – seže još u vrijeme Ku-Klux-Klanovih ritualnih linčovanja. Neki od ubijenih bili su, doduše, naoružani; neki su prilikom uhićenja pružali otpor; neki su učinili pogrešan pokret rukom koji je mogao izgledati kao da posežu za oružjem, mada oružja nisu imali; neki su uporno bježali autima, dok ne bi izgubili kontrolu nad vozilom i slupali se uz cestu. Kod svih njih moglo bi se, uz mnogo dobrohotnosti prema i inače po krutosti poznatoj američkoj policiji – možda – govoriti o prekomjernoj upotrebi sile.

Kod Georgea Floyda – ne. Niti je bježao, niti se opirao, niti je bio naoružan. I nije bio ubijen, kako se to stručno kaže, na mah. George Floyd bio je ubijan. Devet dugih minuta bijeli je policajac, nakon što ga je izvukao iz auta i oborio na tlo, klečao na njegovom vratu, gušeći ga i ne obazirući se na jedva protisnute riječi umirućeg čovjeka: “Ne mogu disati.” A tri su policajca to gledala. I taj prizor ubijanja bila je očito kap koja je prelila čašu. Planula je (u prenesenom smislu, ali i doslovnom) Amerika – više od trideset gradova bilo je poprište demonstracija tisuća i desetaka tisuća ljudi, ne samo tamne boje kože. Izašli su na ulice pod sloganom “I crni život nešto znači” (Black life matters) u Kanadi, u Britaniji, u Njemačkoj, u Francuskoj i u nizu drugih zemalja. I odjednom počelo se govoriti o nečemu što postoji godinama i desetljećima, o rasizmu u Sjedinjenim Državama, ali i o rasističkom odnosu prema drugima i drugačijima upravo u onim zemljama što se vole hvaliti svojim demokratskim uređenjima, a kojima nikada nije teško (a tu upravo Amerika prednjači), drugima držati lekcije o ljudskim pravima.

Pokazalo se kako ljudi upravo u demokracijama tzv. zapadnog tipa na svijet oko sebe gledaju, da parafraziramo naslov nekada kultnog filma, širom zatvorenih očiju. Paradoks: gledaju zatvorenih očiju! I ne vide, naravno. Ili, što je svakako točnije, kao da svjesno stišću kapke, kako ne bi vidjeli ono što ne žele vidjeti, ili kako bi uočili samo ono što žele – u pravilu kod drugih, a ne kod sebe. Bilo je proteklih tjedana gotovo tragikomično slušati dugogodišnje dopisnike nekih uglednih zapadnih medija kako se prisjećaju svojih prvih dojmova o Sjedinjenim Državama, kamo su otputovali u dobroj mjeri ispranih mozgova, očekujući onu i onakvu Ameriku kakvu su i sami do tada servirali svojim čitateljima/gledateljima. Dakle, zemlju demokracije, zemlju slobodnih ljudi, svjetionik tzv. slobodnog svijeta. Da bi otkrili onu pravu Ameriku, Ameriku u kojoj je rasna segregacija zakonom ukinuta tek u šezdesetim godinama prošloga stoljeća (u vrijeme predsjednika Lyndona B. Johnsona), ali u kojoj je rasizam bio i ostao duboko ukorijenjen. Ne samo prema crncima, nego prema svim ostalim obojenim građanima (koje se danas mora zvati Latino-amerikancima, ili tko zna kako, mada im to prenemaganje s imenima nimalo ne pomaže u svakodnevnom životu).

Da ne govorimo o antisemitizmu. Da, o antisemitizmu upravo u onim Sjedinjenim Državama u kojima, ako je vjerovati pobornicima teorija zavjere, Židovi drže sve konce u rukama. Čak i danas, mada će se spretno izbjeći da se to kaže, ima elitnih hotela i klubova u koje Židovi nemaju pristupa. I to je tako godinama, desetljećima. I godinama se to zna, bolje rečeno: zna onaj tko hoće, jer sakriti je nemoguće, baš kao što se ne mogu sakriti ni policijska ubojstva (to je jedina prava riječ) tamnoputih Amerikanaca. A ipak, tek sada svijet otvara oči, pravi se kao da ih je otvorio, tek sada vidi. I nitko da upita te ugledne novinare koji pred mikrofonima ili kamerama pričaju o svojem razočaranju stvarnom Amerikom, zašto tada – kada su se suočili s realnošću – nisu o tome izvještavali. A nisu! One rijetke koji jesu, po kratkome se postupku otpisivalo kao komunističke propagandiste i neprijatelje demokracije.

I tako je ta “idila” širom zatvorenih očiju trajala sve do ubojstva Georgea Floyda, sve dok nakon onih mučnih beskrajno dugih devet minuta ubijanja, svi “slijepci” naglo nisu progledali; pa i počeli se prisjećati onoga što su godinama znali, a o čemu su šutjeli. Danas i Amerika govori o “institucionalnom rasizmu”, danas se može bez straha od difamiranja progovoriti o uvjetima u kojima žive obojeni Amerikanci, o tome da su – čast iznimkama, poput nekadašnjeg šefa diplomacije Collina Powela, ili predsjednika Baracka Obame – već u startu lišeni svake šanse da ostvare društveni napredak, da se pristojno obrazuju, da budu za svoj rad plaćeni jednako kao i njihovi bijeli sunarodnjaci (koje se danas naziva ljudima “kavkaskog tipa”). A i Njemačka počinje govoriti o odnosu prema useljenicima, o diskriminiranju useljenika. I nije u tome usamljena.

Mada, čim je prošao prvi šok nakon ubojstva Georgea Floyda i impresivnog izlaska ljudi na ulice, pri čemu valja ponoviti da su uz tamnopute Amerikance demonstrirali i mnogi bijelci, čim je prestao gotovo neizbježni val demoliranja i pljačkanja koji prati svake masovne manifestacije (treba se sjetiti samo 1. svibnja svake godine u Berlinu), krenulo je očekivano demoniziranje demonstranata i relativiziranje onoga što je upravo eruptivno izbilo u javnost. Pa je u Americi Trump najavio inicijativu da se antifašiste proglasi teroristima (njegovi pristaše zasipaju Amerikance e-mail porukama tražeći podršku, uz gotovo jasnu prijetnju sadržanu u riječima: “Potpišite, jer Predsjednik želi znati tko je u ovim trenucima uz njega!”). Notorni britanski premijer Boris Johnson, nakon što se zaletio i osudio ubojstvo Floyda, već je “došao do spoznaje” kako su radikalni elementi “oteli demonstracije”. A nekadašnji američki državni odvjetnik najavljuje kako će policajca – ubojicu biti teško osuditi, jer – kaže on – američki sudovi vrlo su neskloni osuđivanju pripadnika policijskih snaga (!), dodajući da će suđenje najvjerojatnije biti prebačeno u neki grad s većinskim bijelim stanovništvom (što znači i s većinom bijelaca u poroti), pa ishod suđenja nije teško predvidjeti. One pak koji su progledali nakon dugog razdoblja širom zatvorenih očiju, vjerojatno će se “privesti pameti”, pa će shvatiti kako je najbolje i najoportunije demokraciju i dalje braniti lažima i prešućivanjima. Pri tome će naglašavati, što jest činjenica, da je Amerika napredovala od vremena kada je Marin Luther King sanjao svoj san i zaboravljati dodati ono što su posljednjih dana s razlogom naglašavali, da je rasizam duboko ukorijenjen u američkom društvu, ali ne i samo američkom. Ipak, stvari će se pomaknuti s mrtve točke. Moraju. Makar malo.

A Hrvatska? Demokratskoj i evropskoj Hrvatskoj trebala su puna dva tjedna da bi u Zagrebu uspjela organizirati nekoliko stotina ljudi koji su prosvjedovali ne samo zbog ponašanja američke policije, nego i protiv ovdašnjeg odnosa prema manjinama i migrantima. Dakle, širom Amerike i svijeta – tisuće i deseci tisuća ljudi iz dana u dan, u Hrvatskoj – u jednome gradu, samo u jednome danu, nakon puna dva tjedna – nekoliko stotina ljudi. Pri tome, Hrvatska je upravo ogledni primjer zemlje u kojoj se na svakodnevicu gleda širom zatvorenih očiju. Godinama traje reafirmiranja ustaštva, revizija povijesti, demoniziranje i diskriminiranje ljudi na osnovi rasne, nacionalne, vjerske, spolne ili svjetonazorske orijentacije. Stadionsko skandiranje kojim se priziva smrt Srbima i glorificiraju ustaše njihovim pozdravom “za dom – spremni” (koji je sada, suprotno stanovištu Ustavnog suda dobio i “blagoslov” Visokog prekršajnog suda) uporno se prešućuje, ili otpisuje kao “navijački folklor”. Profašistički incidenti koji se zabrinjavajuće množe, karakteriziraju se u pravilu kao “kršenje javnoga reda i mira”, kao djelo nekolicine mladih koji – kao – ne znaju što rade. A policijska brutalnost naprosto se negira.

Pa tako, dok se svijet – svemu usprkos – ipak budi, Hrvatska spava dubokim snom širom zatvorenih očiju, nesvjesna ponora u koji srlja. Izbori su pred vratima. Što se treba dogoditi da Hrvatska progleda?

Novosti