Obiteljski nasilnici, pedofili, ubojice… protiv sustava

Izdvajamo

• Ljudi koji nisu neubrojivi, već smanjeno neubrojivi, imali su stupanj svjesnosti toga što čine, dobivaju i kaznu, uvjetnu ili zatvorsku, ali ako su bili smanjeno ubrojivi mogu dobiti sigurnosnu mjeru liječenja od psihijatrijske bolesti ili ovisnosti. Sve to slijedi tek kada je sudski proces završen. Kad je u pitanju potencijalni okidač za takve osobe, zna se za neke izražene faktore rizika. To je muški spol. To je nepromjenjiv faktor. Muškarci su počinitelji tih djela. Drugo su osobine ličnosti, antisocijalne crte ili struktura ličnosti, što značajno povećava rizik od počinjenja tih djela u odnosu na druge, jer te osobe nemaju osjećaj krivnje i više su usmjerene na vlastiti dobitak. Često su alkohol i droge neposredniji okidač.“ E sad, je li moguće i opravdano svakog pijanca i narkomana, oženjenog ili s partnericom, preventivno izolirati radi zaštite moguće žrtve, pa pustiti kući tek kada se otrijezni? Licemjerno skakati na zadnje noge zbog stanovite javne izjave ovih dana kako u istražnom zatvoru nema mjesta za baš svakoga koga žena iz bilo kojeg razloga prijavi za nasilje? Što bi se time dobilo? Ništa. Kerozin na vatru, a glavni problem -  virgo intacta. Kolektivna mudrost još će dugo ostati na kušnji.

Povezani članci

• Drago Bojić: Nije mala stvar pružati otpor i smetati
• Kritika čistog vakuuma
• Svjetski mediji šokirani izbacivanjem Munire Subašić sa sjednice u UN-u
• Neželjeni Stočani
• Miroslav Krleža – odabrane rečenice ili citati
• Naprijed – u prošlost!

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

„Motivi za ovakvo djelo (femicid i suicid u Novskoj, op. a.) kao i za bilo koje drugo djelo mogu biti različiti“, potvrdio je to u Dnevniku Nove TV psihijatar Goran Arbanas iz Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju u zagrebačkom Vrapču. „Laici često misle da duševni bolesnici čine teška kaznena djela, ali to nije slučaj. Ljudi s pravim duševnim bolestima vrlo rijetko čine kaznena djela. Svega četiri posto su neubrojivi koji počine takva djela. Većina ljudi su ljudi bez duševnih bolesti premda alkohol, droga i ovisnosti o psihoaktivnim supstancama često igraju ulogu u počinjenju djela. Psihijatrija je struka koja se bavi liječenjem duševnih bolesti i može pomoći kad se radi o ljudima koji imaju neke duševne bolesti. Ljudi često očekuju da će psihijatrija i kod ljudi bez smetnji napraviti nešto da ne počine ovakva djela i da budu dobri. Ljudi najčešće čine djela iz svog karaktera, ponekad iz ovisnosti, ali najčešće psihijatrija tu ne može učiniti ništa. Psihijatrija se može uključiti tek kada sudski proces završi, kad se nekoga osudi, kad se utvrdi što se dogodilo. Tada će ljudi za koje se utvrdi da su bili neubrojivi dobiti mjeru liječenja 

Marijan Vogrinec

Svega devet dana nakon pokušaja dvostrukog ubojstva nožem – supruge i njezina prijatelja – u gospićkom naselju Jasikovcu, zadnjeg je dana u kolovozu muškarac u Novskoj usmrtio nožem svoju suprugu, koju je bio dočekao pred njezinim butikom i zadao joj dvadesetak uboda od kojih je na mjestu preminula. Dvoje iz Jasikovca je također pretrpjelo više uboda, ali su ostali na životu zahvaljujući pravodobnoj intervenciji i iznimnom liječničkom zalaganju. U prvom slučaju je nasilnik (36) pobjegao s mjesta tragičnog događaja u obiteljskom domu, gdje je bio zatekao suprugu (27) i njezina prijatelja (21), ali se kasnije predao policiji. U drugom je slučaju ubojica (54) ostavio suprugu (39) iskrvariti do smrti, otišao kući i objesio se. „To je novi stravičan dokaz da sustav ne funkcionira“, pametovala je Nova TV, a na tom su odokativnom valu orkanske bure senzacionalizma bez stručne elaboracije i pokrića nastavili i ini vidljiviji mediji bacati drvlje i kamenje na „sustav koji ne funkcionira“. Te, dakako, izvlačiti iz medijskog naftalina klasično bezvezna retorička pitanja za takve nesretne događaje što su se zbivali iks puta još od prapovijesti i zbivat će se dok je svijeta i vijeka. I ne samo u Bijednoj Našoj. I bez obzira na „sustav“, funkcionirao on ovako ili onako, odnosno – ne funkcionirao. Kao što se tvrdi kada se baš dogodi grozota i sav normalan svijet ostane bez riječi.

„Je li se to moglo spriječiti?“ – prvo je i najčešće, svaki put isto naftalinsko retoričko pametovanje napadno „zabrinutih“ novinara, koji nastavljaju, je li, rafalno rešetati i svaki put manje-više iste likove iz psihijatrijske struke, policije, centara socijalne skrbi, resornog ministarstva, pravosuđa (Lana Petö-Kujundžić), pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova (Višnja Ljubičić), nadležnoga saborskog odbora, Autonomne ženske kuće (Neva Tölle), udruge B.a.B.e (Sanja Sarnavka), Ženska soba (Maja Mamula), etc.: „Zašto sustav ne reagira učinkovito prema prijavljenim nasilnicima?“ „Tko je kriv za to da nasilnici imaju priliku ponoviti nedjela?“ „Zašto mjere opreza ne štite žrtve od nasilja?“ „Zašto se istražni zatvor koristi samo u najtežim slučajevima?“ „Da sustav uzima ozbiljno sve čimbenike rizika, bi li se zaustavilo obiteljske nasilnike i spriječilo femicide?“ „Zašto policija, centri socijalne skrbi, DORH, sudstvo i šira zajednica nisu senzibilizirani za preventivu u narušenim bračnim/partnerskim odnosima?“ Itd., itsl…

Žuta minuta u sivoj tvari

U dva kolovoška slučaja obiteljskog nasilja – od kojih je drugi završio femicidom i samoubojstvom počinitelja – klasično se ponavljaju ključne činjenice: policija je nad obojicom prethodno već prijavljenih nasilnika provela kriminalističko istraživanje, a nakon ispitivanja su pušteni braniti se sa slobode te im je izrečena mjera zabrane približavanja žrtvi na udaljenosti od 50 metara. Koju su grubo prekršili. Kao i mnogi policijski tretirani u iks drugih slučajeva ranije i kao što će se događati ubuduće, ma kako sustav bio resetiran – a neće. Ne zato što to odgovorni – od vlade i stručnih institucija/tijela do kojekakvih udruga – ne žele ili ne bi mogli, nego zato što to jednostavno nije moguće. Nema tih pouzdanih alata i metoda, institucija/tijela i specijaliziranih stručnjaka kadrih točno anticipirati komu će, kada, gdje i zašto sjevnuti tzv. žuta minuta u sivoj tvari, pa ga pravodobno spriječiti da prebije ili ubije partnera/icu. Ljudska je psiha dublja i šira od raspoloživih metoda i alata introspekcije, a sama mantra o preventivnom djelovanju – na kojoj, javna je tajna, itekako dobro živi cijeli lanac tzv. specijaliziranih/stručnih institucija/tijela i pojedinaca (vidi npr. nedavnu zgražajuću aferu u Poliklinici za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba) –  vrlo je ograničena učinaka.

Dakako, djeluje, nikako ju ne treba isključiti, naprotiv, ali preventiva nije ključ rješenja niti može biti alibi za posipanje pepelom svima koji tvrde da su slučajevi učestalih prijetnjâ/uznemiravanja najčešće bračnih družica, partnera/ica, teška ozljeđivanja i femicidi „novi stravičan dokaz da sustav ne funkcionira“. Stvar je puno složenija i ozbiljnija tako da se u odnosu na problem ne smije eskulpirati ni državu i njezine polit-ekonomske vođe koji su zaslužni za tzv. opću društvenu klimu u kojoj je položaj „grješne Eve“, ma kako emancipirane žene, zapravo drugorazredan, pa će i prvi „pastir“ Katoličke crkve svaku svoju izjavu ili propovijed nasloviti s „braćo i sestre“. Ni među 12 apostola uz Isusa na Posljednjoj večeri (lat. Coena Domini) u cenakulu nema ni jedne jedine žene, ako već veliki Leonardo nije podvalio Crkvi ženu (Mariju iz Magdale?) u feminiziranom apostolu Ivanu, zdesna Kristu. U genijalnom filmu „Lisice“ (1969.) Krste Papića, mještani zaseoka u okolici Vrlike u Dalmatinskoj zagori politički burne 1948. godine ubijaju na svadbi silovanu mladenku Višnju pri pokušaju da ju „osramoćenu“ vrate u njezin zaselak, koja jeziva scena više od ičega svjedoči o duboko čak u priprostom narodu ukorijenjenom odnosu prema ženi u hrvatskom društvu.

Taj se posesivan odnos tek kozmetički promijenio u ovo digitalno doba, a muškarac se u biti nije odrekao tradicionalnog „vlasništva“ ne samo nad ženinim tijelom nego i nad cijelim njezinim životom, voljom, potrebama, osobnim intimnim, emocionalnim, poslovnim i inim odabirima. Neki će se sjetiti redikuloznog primitivca sa saborskim mandatom koji je usred tzv. Visokog doma i pred tv-okom, uvjeren da je duhovit, uvrijedio cijeli ženski rod vrijeđajući intelektualno mu neusporedivo superiorniju Vesnu Pusić: „Bog je stvorio ženu za madraca, ne za mudraca“. Mediji su svojedobno ismijavali i preporuke ženama iz biskupije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj o tomu kako se imaju ponizno ponašati prema mužu kada pater familias pijan kao letva dođe kući u kasne sate. I naravno, za njezino i obiteljsko dobro, ali i iz pedagoških razloga ubije boga u njoj budući da njezino „ne“ on ima bračno pravo ne priznati kao – ne. Neke navodno feministice vide državno licemjerje, nesklad riječi i djela glede&unatoč toj kontradikciji tradicionalne drugosti ženske ravnopravnosti kao muškog tzv. stečenog prava na prvost i oktroiranih pravila o civilizacijskoj normi resetiranja tradicije o „prirodnom položaju“ potomkinja „griješne Eve“ u braku, u izvanbračnim odnosima i u društvu općenito.

I imaju pravo, jer nije bez vraga činjenica da više od 60 posto nasilja u Bijednoj Našoj čine muškarci prema žena, a godinama je u civiliziranijoj Europi trend da su pretežno nasilni muškarci prema muškarcima. Kada se pak pita vladajuće – koji se u svakom slučaju femicida ili teškoga obiteljskog nasilja zgražaju do neba (npr. kad je nezbrojeni otac na otoku Pagu pobacao četvero male djece kroz prozor stana, a otac u Zagrebu otrovao tabletama, pa ugušio trojicu malodobnih sinova) – „institucije rade svoj posao, a vlada ulaže maksimalne napore u suzbijanju obiteljskoga i svakog drugog nasilja“. Tzv. nulta tolerancija u netolerantnoj zbílji, pa…

Photo: Borna Filic/PIXSELL

Je li se moglo spriječiti pokušaj dvostrukog ubojstva u tzv. ljubavnom trokutu u gospićkom naselju Jasikovcu, ubojstvo i suicid u Novskoj, pa trostruko ubojstvo djece u zagrebačkim Mlinovima, gdje se otac navodno želio osvetiti bivšoj supruzi, također osvetnički pokušaj ubojstva četvero djece na Pagu i može li se spriječiti iste/slične slučajeve što će se koliko sutra dogoditi negdje u Bijednoj Našoj? Možda jest da je neposredna okolina od povjerenja tih nesretnih ljudi bila ili će biti na tzv. prvoj crti bojišnice te reagira/la, a možda/najvjerojatnije se i nije mogla i neće moći spriječiti tragedija budući da nitko ne znâ koliko je krhka nečija psiha, što se kuha u čijemu mozgu, koliko je tko osvetničkoga naslijedio odgojem u rodnoj sredini, kako se tko nosi s izazovima nevjere, ljubomore, sramote, razvoda braka, koliko je tko spreman ići daleko i po cijenu vlastitog života ili dugotrajnog zatvora, etc. Neki će se krizni/kritični slučajevi riješiti uz pomoć sustava, neki će se nasilnici uplašiti i poštivati mjere opreza, pa i tih napametnih/smiješnih 50 metara, a nekima će osvetnički mrak pasti na oči te ih ni sâm Svevišnji – ma koliko vjeruju u Njega! – neće zaustaviti u pogubnom naumu.

Pedofil za kaznu – među djecu

„Pa, ne možemo vjerovati, bili su tako mirni i dobri ljudi, nikad ne bismo pomislili da je moguće takvo što“, znali su govoriti susjedi nakon što se dogodila tragedija. Ili: „Tukli su se i svađali! On je pio i tukao djecu, a ona je bila šarena ptica. Svako malo im je dolazila policija… Jadna djeca nisu zaslužila tako neodgovorne roditelje“. I što sada s tako „mirnim i dobrim“ ljudima, od kojih najednom jedan poludi, prebije ili ubije drugoga, pobije djecu…? Kakav to sustav i kako mora „funkcionirati“ da prepozna ubojicu dok nije ništa učinio, kako ga unaprijed sankcionirati za još nepočinjeno ubojstvo ili teško ozljeđivanje? Koje možda neće počiniti? Tko jamči da hoće? Pokojem zakonu? Gdje ga unaprijed/preventivno izolirati, koliko dugo i s kojim razložnim opravdanjem? Tko jamči da netko neće počiniti ubojstvo ili prebiti suprugu i nakon iks vremena u istražnom zatvoru? Tko to u sustavu koji „ne funkcionira“, pa bude „funkcionalno“ resetiran, može jednako ili slično poduzeti protiv nezrelih likova što se ne znaju korektno rastati, nego se „tuku i svađaju, a jadna djeca pate“, dok se također nije dogodilo veliko zlo? Mjere opreza i istražni zatvor, hajde da ne kažemo da ne rješavaju suštinu problema, ali jest činjenica da su tek svojevrstan smokvin list na pravosudnoj savjesti i razlogom novih sastančenja.

„Zašto sustav ne reagira učinkovito prema prijavljenim nasilnicima?“ Pa kako ne reagira? Reagira po zakonskim regulama, a drugo je pitanje je li to učinkovito i zašto se regule ne promijene, ako ne valjaju. Nitko u tom sustavu ne može biti ni unaprijed kriv za što dio obiteljskih nasilnika nađe priliku, ako nekomu baš želi nauditi, za ponoviti nasilje ili ubiti. Ubojica iz Novske je odslužio trogodišnju zatvorsku kaznu za nasilje sa smrtnom posljedicom i zakonski, nakon rehabilitacije, izbrisan iz registra osuđenih osoba, pa je svejedno opet – ubio. Tko je to mogao predvidjeti i spriječiti? Policija, centar socijalne skrbi, DORH, sud, Lana Petö-Kujundžić, da im je dati alate Sanja Sarnavka, Višnja Ljubičić, Neva Tölle, Maja Mamula… ili premijer Andrej Plenković koji ima upravljačko kormilo u državi, ali ne i moći psihijatrijsko-socijalne Vangelije Pandeve Gušterove alias Babe Vange? Kada se radi o zaštiti žrtve od nasilja, nema tih mjera opreza ni alata za precizno dijagnosticirati rizike koji mogu jamčiti sigurnost, pa je medijski nekorektno i napametno optuživati sustav da „ne funkcionira“ i da „ne uzima ozbiljno sve čimbenike rizika“, odnosno da „šira zajednica nije senzibilizirana za preventivu u narušenim bračnim/partnerskim odnosima“. Osim iznimno – neki će reći sve češće –  kad sustav gadno zašteka kao u slučaju da se pedofil osuđen na 11 mjeseci zatvora šalje na zamjenski tzv. rad za opće dobro u udrugu za djecu s teškoćama u razvoju. Sic transit. Na zgražanje cijele javnosti i – „čuđenje“ vlasti.

Godinama postoji i solidno se financira cijeli lanac tzv. SOS telefona, savjetovališta, udruga, specijaliziranih medijskih rubrika, brošura, etc., kojima su preventiva i edukacija za tzv. nultu toleranciju na obiteljsko i svako drugo nasilje prva, često i jedina zadaća. Premijera bi Plenkovića trebalo pitati zašto RH ne provodi niz odredaba iz Istanbulske konvencije koju je potpisao te inih međunarodnih propisa o zaštiti žena od nasilja, ženske ravnopravnosti i drugih njihovih ljudskih prava, o mreži tzv. sigurnih kuća za smještaj žrtava obiteljskog nasilja i malodobne djece, etc. Nije da baš nisu na mjestu kritike sustava i države koja ga je izmislila i održava povremenim promjenama jalovih zakona/propisa – traljavije pak novčano i uvjerljivom potporom na listi financijskih prioriteta – međutim, ne postoji recept na osnovi kojega je moguće sasvim spriječiti obiteljsko i ino nasilje, femicide, „mirne i dobre“ susjede da im krv ne udari u glavu, (samo)ubilačku ljubomoru, promiskuitetne okidače zla, itsl. Otuda sva glupost i besmisao pitanja: „Je li se to moglo spriječiti? Tko je kriv da se prijavljenoga obiteljskog nasilnika/ubojicu nije držalo u istražnom zatvoru i time zaštitilo žrtvu?“

Da se zlo moglo/može spriječiti, netko bi spriječio. Da pak ima zakonske osnove, ljudske logike, psihijatrijske Babe Vange u sustavu, mjesta u istražnim uzama za tisuće i tisuće kojekakvih nasilnika i da je sve to baš čvrsto jamstvo kako će žrtva biti uistinu zaštićena od psihičke, fizičke i životne ugroze, prokazani bi trajno bili na mjestima s kojih više nikomu nikad ne mogu ništa. A to je nemoguće. Teško je ili jedva moguće bez masovnoga socijalnog bunta promijeniti opću nezdravu društvenu klimu u nesretnoj Bijednoj Našoj, gdje ljudi žive siromašno i sve siromašnije, pod dnevnim stresovima, u nepravdi, nejednakosti, egzistencijalnoj i svakoj drugoj nesigurnosti, neizvjesnosti, nezadovoljni i danomice, je li,  maltretirani političkim sukobima bez pokrića. Krhka psiha mnogih je kao mjehur od sapunice. U cijeloj toj stvari moguće je tek brusiti učinkovitost sustava edukacijom od jaslica i vrtića naviše, unapređivati preventivu u svim njezinim sastavnicama, javno i bez ustezanja suzbijati pogubnu konzervativnu tradiciju „grješne Eve“ tipa „mi smo žene, nemamo prava, imamo samo dužnosti“, kako reče nesretnica u tv-megasapunici „Raj za dame“ (Il paradiso delle signore, RAI 1, emitira se od 8. prosinca 2015.).

Crkva i laički jurišnici

Teško je vjerovati da su hrvatske žene dobile pravo glasa i time politički izjednačene s muškarcima tek 8. kolovoza 1945., zajedno s ostalima u Titovoj Jugoslaviji. No, borba za ravnopravnost u obitelji i društvu, koju protusekularno koči/sabotira vjerski tradicionalizam te žmiri na obiteljsko nasilje nad ženama – još traje. Indikativno je kolike tisuće čak vrlo mladih žena i djevojaka sudjeluje u klerikalno organiziranim tzv. pro life i sličnim tzv. hodnjama, susretima, duhovnim obnovama, festivalima, molitvama, prizivima savjesti… kojima se (ne)izravno promiče muška tzv. prvost i ženska drugost, kojima se (ne)izravno/grubo atakira na rodnu jednakost i temeljna ženska ljudska prava. I onda se svi snebivaju i traže Pedra u drugima kada si „rasni“ hrvatski pater familias uzme Božje i tradicionalno „pravo“ pedagoški prebiti boga u „neposlušnoj“ supruzi, prijateljici, kćerki, sestri, čak majci u ekstremnim slučajevima ili im, bijesan, oduzeti život? Patrijarhalno, konzervativno društvo na zapadnobalkanskom kifliću „od stoljeća sedmog“ – sic transit; arheolog dr. sc.Vladimir Sokol datira to stoljeće u godinu 795. kada su Hrvati s područja današnje Češke pod vodstvom kneza Vojnomira bili osvojili za franačkoga gospodara Karla Velikog avarski ekonomski/politički/vojni centar Hring u Panonskoj nizini i stekli pravo naseliti se – ne gleda jednako na žene i muškarce.

Unatoč papirnatoj ravnopravnosti, koju Katolička crkva i jurišne joj laičke udruge anatemiziraju kao tzv. rodnu ideologiju te žestoko prosvjedujući gurajući žene u prve redove. A HDZ-ove vlasti ustavno sekularne države, pokrivajući se ušima po glavi, kukavički šute da ne bi kojim slučajem neki iz vjerničkog „stada“ zaokružio na izborima „pogrešnu“ stranku. I zato, je li, nema niti će u ovakvoj državi doskora biti tzv. nulte tolerancije i lijeka za obiteljsko i ino nasilje, femicide i istinsko poimanje žene kao ljudskog bića na koje se ne smije dići ruka. Kamoli nešto smrtonosnije. Nesporno je da „svaki femicid treba prije svega nastojati svim silama zajednički izbjeći, on nije samo odgovornost policije, DORH-a, suca istrage, centra za socijalnu skrb, nego zajednička odgovornost svih nas“ (psihologinja Maja Mamula u središnjem Dnevniku HTV-a), ali ostaje enigma – kako? – za koju ne postoji jednoznačan odgovor niti itko, ma kako bio stručan ili polit-upravljački pozvan, ima rješenje. Kakva zemlja, takav sustav. A to da „unatoč nizu određenih pozitivnih promjena što ih je država provela i dalje ne funkcionira“, praktično je vapaj žednog u pustinji ili fatamorgana tih koji baštine stanovite benefite upravo opetovanjem do iznemoglosti: „Sustav ne funkcionira!“

Pa onda to papagaje i samouki novinari koji iz copy and paste lijenosti ili žurnalističkog analfabetizma, zajedno sa sojem kritičnih dijagnostičara „sustava koji ne funkcionira“, ne znaju reći tko je ili tko su ti koji bez pogreške mogu/moraju uprijeti prstom u XY-a: „Taj će sutra pretući/ubiti ženu, smjesta ga istražno zatvorite i držite doživotno iza rešetaka, jer to može učiniti čim izađe na slobodu“. Suludo? Itekako. Lako je laprdati post festum, glumatati generala poslije bitke, optuživati druge i graditi se šampionom struke, a da to nikomu ne treba argumentirati. Tih je i takvih puna Bijedna Naša, pa zato i jest to što sramotno jest i gdje nikad ne bi smjela biti. Ne samo razvojno, ekonomski i politički nego i – moralno. Nije žena kriva što je uistinu, kako tvrdi Mamula, položajno niže u društvu od muškarca, „manje vrijedna, da joj se ne vjeruje, da se njezine procjene rizika i strah od nasilnika ne uzimaju ozbiljno“. Ali ni država, takva kakva jest, nije isključivi krivac što dio obiteljskih i inih nasilnika ne poštuju tzv. mjere opreza, ma kako stroge i još strože bile. Nikad to neće činiti svi i nikad se neće dogoditi da u društvu ne bude nasilnika i (samo)ubojica, pa makar kao tzv. mjera opreza bila zapriječena i – smrtna kazna.

Ubrojivi i neubrojivi

„Motivi za ovakvo djelo (femicid i suicid u Novskoj, op. a.) kao i za bilo koje drugo djelo mogu biti različiti“, potvrdio je to u Dnevniku Nove TV psihijatar Goran Arbanas iz Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju u zagrebačkom Vrapču. „Laici često misle da duševni bolesnici čine teška kaznena djela, ali to nije slučaj. Ljudi s pravim duševnim bolestima vrlo rijetko čine kaznena djela. Svega četiri posto su neubrojivi koji počine takva djela. Većina ljudi su ljudi bez duševnih bolesti premda alkohol, droga i ovisnosti o psihoaktivnim supstancama često igraju ulogu u počinjenju djela. Psihijatrija je struka koja se bavi liječenjem duševnih bolesti i može pomoći kad se radi o ljudima koji imaju neke duševne bolesti. Ljudi često očekuju da će psihijatrija i kod ljudi bez smetnji napraviti nešto da ne počine ovakva djela i da budu dobri. Ljudi najčešće čine djela iz svog karaktera, ponekad iz ovisnosti, ali najčešće psihijatrija tu ne može učiniti ništa. Psihijatrija se može uključiti tek kada sudski proces završi, kad se nekoga osudi, kad se utvrdi što se dogodilo. Tada će ljudi za koje se utvrdi da su bili neubrojivi dobiti mjeru liječenja.

Ljudi koji nisu neubrojivi, već smanjeno neubrojivi, imali su stupanj svjesnosti toga što čine, dobivaju i kaznu, uvjetnu ili zatvorsku, ali ako su bili smanjeno ubrojivi mogu dobiti sigurnosnu mjeru liječenja od psihijatrijske bolesti ili ovisnosti. Sve to slijedi tek kada je sudski proces završen. Kad je u pitanju potencijalni okidač za takve osobe, zna se za neke izražene faktore rizika. To je muški spol. To je nepromjenjiv faktor. Muškarci su počinitelji tih djela. Drugo su osobine ličnosti, antisocijalne crte ili struktura ličnosti, što značajno povećava rizik od počinjenja tih djela u odnosu na druge, jer te osobe nemaju osjećaj krivnje i više su usmjerene na vlastiti dobitak. Često su alkohol i droge neposredniji okidač.“ E sad, je li moguće i opravdano svakog pijanca i narkomana, oženjenog ili s partnericom, preventivno izolirati radi zaštite moguće žrtve, pa pustiti kući tek kada se otrijezni? Licemjerno skakati na zadnje noge zbog stanovite javne izjave ovih dana kako u istražnom zatvoru nema mjesta za baš svakoga koga žena iz bilo kojeg razloga prijavi za nasilje? Što bi se time dobilo? Ništa. Kerozin na vatru, a glavni problem –  virgo intacta. Kolektivna mudrost još će dugo ostati na kušnji.