Obijanje tajne

Izdvajamo

• Jedan od neugodnijih sadržaja te "državne tajne", dakako, svodio se na činjenicu da je Šeks – kao tadašnji državni tužilac – omogućio puštanje ubojica na slobodu. U nastavku je karijere današnji fosilni ostatak vladajuće partije nanizao bezbroj sličnih pothvata, od sudskih progona novinara koji su modele državne tajnosti tvrdoglavo sabotirali, pa do laganja pod zakletvom u sudnici gdje je na optuženičkoj klupi sjedio stručnjak za akumulatorsku kiselinu Branimir Glavaš.

Povezani članci

• GENERALNA PIZDARIJA
• Sanader u trećem postupku oslobođen optužbe za ratno profiterstvo
• Ustajte, robovi validatora!
• Nobelovac Dobrica
• Viktor Ivančić: MOJ BRAT LIGNJOKRAT
• Humanost pod vojničkom kacigom

Dok god postoje “državne tajne” i fame o njihovoj samorazumljivosti tavorit ćemo u invalidnim demokracijama. Bilo bi, međutim, neoprostivo glupo nasjesti na blef Vladimira Šeksa i njegovu sitničavu kapricioznost tumačiti kao demokratsku težnju

Obrazlažući svojedobno ideju radikalne transparentnosti, Julian Assange je predložio da se država zamisli kao kutija u koju jedne informacije ulaze, a druge izlaze, dok su unutar kutije neki podaci brižljivo skriveni. Žele li ostvariti demokratsku kontrolu nad svojim državama, nužno je da građani imaju uvid u to skriveno blago. U demokraciji bi, drugim riječima, “kutija države trebala biti gotovo prozirna”.

U slučaju Vladimira Šeksa, službenog pračovjeka HDZ-a, uputnije je ispomoći se modificiranom predodžbom: državom kao kutijom čije su staklene stjenke zatamnjene premazom organska porijekla. Recimo, govnima. To opet znači da za kompletan ugođaj uz čulo vida treba angažirati i ostala osjetila. Šeks koji ustaje protiv instituta “državne tajne” – Šeks u “asanžiziranoj” verziji, iliti Vladimir po julijanskom kalendaru – to ne miriše na dobro!

Operetna pravna bitka pračovjeka HDZ-a okončana je punim porazom. Europski sud za ljudska prava ovih je dana u sporu što ga je Šeks pokrenuo protiv Republike Hrvatske – jer mu njene institucije nisu dopustile pristup transkriptima razgovora pokojnoga Franje Tuđmana iz 1992. i 1993., a koji su mu trebali za pisanje nekakve knjige o ratu u Bosanskoj Posavini – presudio u korist potonje, uz ocjenu da država, pod firmom zaštite nacionalne sigurnosti, ima pravo uskratiti mu dokumente što su klasificirani kao “državna tajna”.

Metuzalem je to loše primio. Veli da mu je stvar potpuno nerazumljiva. Prije godinu dana, kada je podizao optužnicu pred europskim sudištem, tvrdio je kako je “u najvećem interesu hrvatske države da se taj dio razdoblja hrvatske moderne povijesti potpuno razotkrije, a ne da se skriva”, odnosno kako “nema nikakvih razloga da se poziva na tajnost bilo kojih dokumenata važnih za stvaranje hrvatske države”. Tada smo u ovome listu, ne bez zlobnih primisli, zabilježili da novopečeni demokrat nalikuje dileru heroina koji pučkoškolcima drži nastavu vjeronauka.

Podsjetili smo, naime, na epizodu iz prosinca 1993. kada Vladimir Šeks, nakon što su neki nekontrolirani mediji objavili policijske zapisnike o zločinima u Pakračkoj Poljani, staje za saborsku govornicu, uključuje rumenu rasvjetu na obrazima, prijeti kažiprstom i urla znamenitu rečenicu: “Postoje indicije da se ovdje radi o kaznenom djelu otkrivanja državne tajne!”

Jedan od neugodnijih sadržaja te “državne tajne”, dakako, svodio se na činjenicu da je Šeks – kao tadašnji državni tužilac – omogućio puštanje ubojica na slobodu. U nastavku je karijere današnji fosilni ostatak vladajuće partije nanizao bezbroj sličnih pothvata, od sudskih progona novinara koji su modele državne tajnosti tvrdoglavo sabotirali, pa do laganja pod zakletvom u sudnici gdje je na optuženičkoj klupi sjedio stručnjak za akumulatorsku kiselinu Branimir Glavaš.

I onda, nakon što mu Kolinda Grabar-Kitarović odbije ustupiti tražene dokumente, dolazi do naizgled dramatičnog preobražaja. Odvija se uzbudljiva simulacija metamorfoze, jer historijski akter tobože uskače u ulogu historičara, pa mijenja i načelno stanovište prema historiji kao takvoj: otkrivanje “državne tajne” ne samo što više nije “kazneno djelo”, nego je takav čin “u najvećem interesu hrvatske države”, pošto njena moderna povijest treba da se “potpuno razotkrije, a ne da se skriva”. Jedan od najtvrdokornijih državnih utajivača istine postaje jedan od najglasnijih tragača za njom.

Sada, ogorčen time što europski sud ne slijedi iste demokratske ideale, nego se priklanja opskurnoj hrvatskoj praksi, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji nas obavještava o dubini ožiljaka koji su mu zadani u Zagrebu i Strasbourgu, i to već preko usklična naslova: “Ne daju mi ni Tuđmanove stenograme koje je Feral davno objavio!” Saznajemo, elem, da je riječ o dokumentima što su ih splitski Feral Tribune i sarajevski Dani objavili 2005. godine u dvije debele knjige, pod naslovom “Stenogrami o podjeli Bosne”.

To otvara novi prozor u slučaj. Zašto je, do vraga, Vladimir Šeks tražio da mu državne institucije omoguće pristup povjerljivoj dokumentaciji koja je godinama ranije publicirana i koja, dakle, više nije povjerljiva? O čemu se tu radi?

Kako uopće objasniti to da cjelokupna vertikalna struktura domaćeg i međunarodnog pravosuđa što ju je Šeks stavio u pogon – od Ureda povjerenika za informiranje RH, preko Upravnog i Ustavnog suda, pa do Europskog suda za ljudska prava – odbija tužitelju omogućiti uvid u “državnu tajnu” koja je odavno provaljena, objavljena i javno dostupna? Što nam to govori, s jedne strane, o motivima friškoga ljubitelja istine, a s druge o naravi sistema i naravi “državne tajne” koju sistem navodno čuva? Treba li se zadovoljiti tek Sloterdijkovom napomenom da “kao gledaoci u prvom redu promatramo kako nabujala država upravlja svojom vlastitom nemoći”?

Hrvatsko iskustvo ipak je nešto slojevitije: etiketom “državne tajne”, naime, nije obilježen sadržaj koji je nepoznat, već sadržaj koji je nepoželjan. Tajna je u hrvatskome slučaju najčešće lišena svake misterije. Pod oznakom tajnosti ne leži skrivena, nego zabranjena materija.

Na primjer: iako “Stenogrami o podjeli Bosne” (a riječ je o trideset i šest transkripata Tuđmanovih razgovora s pripadnicima partijske i vojne svite) nedvosmisleno upućuju na predanost vladajuće hrvatske politike razbijanju Bosne i Hercegovine i prisvajanju dijela njena teritorija, kasnije usvojena saborska Deklaracija o Domovinskom ratu – kojom se sadržaj tih transkripata kategorično negira – stječe sve veću sistemsku težinu i neupitnost.

Istini za volju, Tuđmanova manija dokumentiranja svih svojih razgovora ispostavila se nekom vrstom narcistički koncipirana suicida, jer je upravo tako načinjena građa umnogome pridonijela da ga Haški sud kvalificira kao vođu udruženoga zločinačkog pothvata, te ga je samo blagodat smrti spasila robije, no odium što ga pokojni hrvatski predsjednik uživa u svjetskim razmjerima nipošto nije u koliziji s idolatrijom na domaćem terenu. Stoga “Stenogrami” ostaju “državnom tajnom” i nakon skaredna objavljivanja: etiketa ne upućuje na nedostupnost golih činjenica, nego na njihovu nepodobnost za javno korištenje.

Operetna pravna borba pračovjeka HDZ-a utoliko je simptom privatne frustracije. Šeks je pokrenuo tužbu zbog uvredljivog nepovjerenja koje hrvatska država iskazuje prema jednom od svojih tvoraca. Njegov neizgovoreni vapaj glasi: Zašto mi se odjednom ne vjeruje da “državnu tajnu” neću upotrijebiti u nedolične svrhe – naime da činjenice neću staviti u službu istine – ako sam cijeli svoj politički vijek odano opsluživao državnu laž? Kako to da sistem, doveden u stanje da od šume ne vidi stablo, melje i pregaoca koji ga je podmazivao?

Vladimir Šeks se, ukratko, nateže s hrvatskom državom oko problematike vlastite lojalnosti i članstva u klubu povlaštenih. Zašto je ta država izgubila sposobnost selektiranja? Kako ne shvaća – pita se – da ja ne spadam u one koji će reći da je ubojstvo ubojstvo i da je zločin zločin samo zbog toga što su mi poznati detalji krvoprolića?

Suprotno pozi u medijskim nastupima, jedino što u Šeksovoj izgubljenoj pravnoj inicijativi pouzdano nedostaje jest težnja ka istini, što ga, doduše, preporučuje za angažman u polju nacionalne historiografije. Dani i Feral dokopali su se “državne tajne” ilegalnim putem i razotkrili je polazeći od toga da je javni interes važniji od poštivanja državnih zakona. Metuzalemov je manevar obrnut: premda je “tajna” odavno objelodanjena, on želi licencirano pravo na pristup. Ono što ga potiče nije važnost zatajenih fakata, već osjećaj da je isključen iz kruga pouzdanika, da mu je uskraćena simbolička nagrada za dugogodišnje služenje aparatu čije su svinjarije štićene pečatom konspiracije.

Dok god postoje “državne tajne” i fame o njihovoj samorazumljivosti tavorit ćemo u invalidnim demokracijama. Bilo bi, međutim, neoprostivo glupo nasjesti na pračovjekov blef i njegovu sitničavu kapricioznost tumačiti kao demokratsku težnju. Zbog stvarne demokratske težnje Assange trune u zatvoru. Šeks trune inače.

Portalnovosti.com