Obama, Ajnštajn, Vuk i Crvenkapica

Izdvajamo

• Jedno sam siguran: jadan je i dozlaboga truo svijet u kome reperi odrubljuju glave ratnim izvještačima. Zato i nisam više toliko siguran da je strašno daleko dan kada će se rat, onaj Četvrti, Svjetski, voditi - kako je Ajnštajn već davno prorekao – na stari, “pećinski” način. Lukom i strijelom.

Povezani članci

• Danijel Server: Završena je era podela na Balkanu
• Jošte živi duh naših djedova
• Boris Dežulović: Kako su širokobriješka govna srušila partizanski spomenik
• Gospa u centrifugi
• Čega je ime Nikolić
• Borba za partijski tron

Ilustracija: STIV CINIK

  Gdje god su, posljednjih godina, ušli ti vajni “spasioci” i “oslobodioci” – usrali su do balčaka. 

   “Jesi li vidio, moj Sarik, šta rade oni Arapi”, zabrinuto me upita koleginica Marianne. Prije toga mi je rekla da će za nekoliko dana na odmor, “čim prođe unukin rođendan”.

   Povod je, naravno, brutalno, zločinačko pogubljenje britanskog novinara Jamesa Foleya, al i, doslovce: do koljena krvavo, napredovanje samoproglašenog “kalifata islamske države” na svim frontovima: u Iraku, Libiji, Siriji…

   U očima joj čitam golemu, uznemirenost. Ćutke klimnem glavom. Stvarno su zajebani ti fanatici. Sve vijesti govore da se doista radi o usijanim glavama s načinom razmišljanja iz “prekambrija”. Odnos prema vjeri, tuđoj ali i vlastitoj, drugima i drugačijima, odnos prema ženama… Čini se da im treba još nekoliko “svjetlosnih godina” da “dobace” čak i samo do Srednjega vijeka, da ne govorimo o našem, (post)modernom dobu.

   “A i ti Rusi. Onaj Putin…Što nas, brate, ne ostavi na miru? Kao da će skoro Treći svjetski. Šta ti misliš, ti si se barem svega nagledao u životu?”

   Žalosno je pogledam. Starija žena, pred penziju, ni glupa, ni ksenofobična – inače ne bih ni ovako, usput, pričao s njom. A opet – klasičan plijen ovdašnje medijske “vatre”. Propagande. Ove ili neka druge, svejedno. Jer, za ove ovdje “vuci” su, naravski, Rusi, Arapi, sutra možda Kinezi … A “Crvenkapica” je u toj “sumnjivoj” bajci sav njihov topli (neo)liberalistički Zapad, sa svim svojim razlikama i sličnostima. Za one druge vrijedi isto – samo, razumije se, sa obrnutim redoslijedom. A istina? Ona odavno više ne stanuje ovdje…

   O dvoličnosti Zapada u vezi sa Ukrajinomm sam već pisao. Ne bih se više bavio ni time, ni onim dunđerom što izigrava novog Petra Velikog. Ovog bih puta radije malo o odnosu Vašingtona prema drugima, poglavito prema Arapima.

   Kako, na primjer, ovoj ženi koja se iskreno brine za budućnost svoje djece i unuka, objasniti da ima mnogo istine u tvrdnji da je službena Amerika svojim “slon-u-staklari” ponašanjem itekako doprinijela radikalizaciji mase mladih muslimana, pa time, indirektno, i zločinima poput ovoga nad nesretnim Foleyem? Koliko će još “šlampavih pogrešaka” širiteljima demokracije “ognjem i mačem” biti dovoljno da priznaju kako su izabrali pogrešan put u kreiranju svoga novog svjetskog poretka? Koliko “greškom”, iz vazduha, pobijene tuđe djece, koliko izmasakriranih arapskih i drugih svatova? Koliko strašnih zatvora u kojima, sve u ime uzvišenih principa: pravde i slobode, na slično srednjkovjekovan način muče neprijatelje, godinama im ne pružajući šansu za pošteno suđenje?!

   Gdje god su, posljednjih godina, ušli ti vajni “spasioci” i “oslobodioci” – usrali su do balčaka. Treba li tome boljeg dokaza od one mase mladog, većinom na Zapadu rođenog muslimanskog svijeta koji kao da hrli da pogine tamo daleko, u ratu protiv Amera i njihovih trabanata i saveznika? Po strani od svih realnih ekonomskih, socioloških, rasnih i religioznih faktora, siguran sam da ih ne bi bilo, ili barem ne u tolikom broju – a podrška im se najbolje vidi iz reakcija na (a)socijalnim mrežama – da se vlade Zapada, a američka prije svih, u vanjskoj politici ponašaju sa više takta i opreza. Hakslijevske nade u vrli, novi svijet, onomad silno razbuktane Obaminim izborom za predsjednika, odavno su se rasple kao mjehur od sapunice.

Gledam ga, nekidan, na ekranu, tog nesretnog prvog američkog “obojenog” predsjednika. Presica povodom rasnih nemira u Fergusonu. Bijeli policajac sa šest hitaca “u samoodbrani” ustrijelio tamnoputog tinejdžera, i to je pokrenulo lavinu rasnih nemira. Obama jeste zbog ovog ubistva prekinuo odmor, ali još nije otišao na lice mjesta. Prvo, veli, čeka rezultate policijske istrage. Opet, dakle, jedan neodlučan, “ni uzmi, ni ostavi” politički čin.

   Gledam tog bivšeg čovjeka nade, i skoro mi dođe da ga žalim. Čini mi se da je u ovih 5-6 godina mandata ostario čitavih trista godina! Mnogo htio, mnogo započeo, što reče veliki pjesnik. Doduše, ne smijemo biti nepravedni, sigurno nije za sve kriv. Desničari u Senatu bi mu se najradije krvi napili, a moćni lobiji tajnim kanalima zacijelo diktiraju mnogo toga s čime se on intimno ne slaže. No, činjenice ne lažu. Od svih velikih stvari koje je “čvrsto obećao”, ostvario je tek povlačenje vlastitih trupa iz Iraka, i reformu zdravstvenog osiguranja. Možda to i nije malo, ali je svakako nedovoljno kad se usporedi sa očekivanjima.

   A je li isti taj vrli novi svijet za njegovog mandata postao išta bolje i ugodnije mjesto bitisanja? Je li išta pravedniji i bezbjedniji? Samo pogledajte Irak, ili Avganistan, ili Libiju – samo će vam se kazati.

   Jedno sam siguran: jadan je i dozlaboga truo svijet u kome reperi odrubljuju glave ratnim izvještačima. Zato i nisam više toliko siguran da je strašno daleko dan kada će se rat, onaj Četvrti, Svjetski, voditi – kako je Ajnštajn već davno prorekao – na stari, “pećinski” način.

   Lukom i strijelom.