O JEFTINOĆI I O NAMA SVIMA

NE KUPUJTE, ne dajte i ne plaćajte ovu jeftinu, iskvarenu nauku, ovaj svjetovni jad i čemer, pehlivansko laganje i prenavljanje, balansiranje između laži i samoljublja. Ne trošite vrijeme i pozornost na bezvrijedne trice, koje vučemo sa sobom od jedne do druge životne obale. Oni koji ne mogu ispustiti zavežljaje s teretom i uzviknuti “Apage!”, tonu prvi, njima neće biti spasa. Možda su već potonuli, no s dna ne-života, posljednjim snagama, povlače druge za sobom, ispunjavajući jedinu misiju, koju su za života prepoznali.

Jednom je netko mudro rekao: “Sve je jeftino, što se može kupiti.”  Uistinu, kad saberemo i fokusiramo svoj život na dobra koja smo stekli, naslijedili, pribavili i razmijenili, zapanjit će nas upravo njihova otužna jeftinoća. Ne ova koja se izražava valutom i brojem nula na blagajničkom računu, već esencijalna, dubinska, koja se ne poklapa s pojmom vrijednosti, kako ga postavlja naša civilizacija. Sve je to isprazno, opterećujuće, nevažno. Ne može se ponijeti “na drugu stranu”, ne može izvagati vagom vrline i pribaviti nam mir transcendencije, obećani Eden. Od tuge, bolesti, gubitka i smrti, ne zaštićuju nas ni najluksuzniji predmeti, proizvedeni uz pomoć visokih tehnologija, kupljeni u razvikanim dućanima. Prije će biti da su konzumerizam i gomilanje bolesti modernog svijeta, negoli dokaz uspješnosti jednoga ljudskog vijeka i ostvarene karijere.

Sve je jeftino, štoviše, mnogo toga je odvratno u začaranom krugu prononsiranih “predmeta žudnje”. Cipele jedne vulgarne zabavljačice vrijede iznos godišnje rente za crnačko sirotište i bolnicu u Kongu ili Ugandi. Vrijede li doista, to se nitko ne pita. Automobili, nakit, trofeji, oružje, kozmetika, afrodizijaci, nekretnine, plemićki naslovi, mjesta u akademijama, grobnice, mauzoleji, hibernacija i put na Mjesec, zrakoplovi, plovilice, zaštitni sustavi, plaćeni ljubavnici i ljubavnice, lažne diplome, politički i crkvenjački položaji, prestižna mjesta u operi, kazalištu i na utakmici, kućni ljubimci, novinski intervjui, željena slika o sebi u medijima i planetarnim razmjerima, čak i zatvorski obroci i ćelije s pet zvjezdica- sve se može kupiti, sve je u igri, obrtaju, na tržištu, u izlogu, u kasliću za poštu, na titrajućem zaslonu televizora. Naše je samo da odlučimo, svrstavajući se u rang kupaca prema platežnim sposobnostima. I zatim- kupiti odmah, brzo, povoljno, jer to je jedini “moralni imperativ” naše korumpirane i tužne stvarnosti, naše “povijesti beščašća”.

Dragi Bože, kako je sve jeftino do mučnine! Čak i ljudska pamet, akademska, trenirana pamet, koja se krčmi u demagoškim podmetanjima i nagovaranjima, u čišćenju kože političkih nosoroga od raznih parazita, što čine (da parafraziram Krležu) one malene ptičice egzotična imena, neumorno kljuckajući kljunićima, baš kao naši tekstopisci po tastaturama! Koje kvazi-bravure, koja nakaradna argumentacija, oholost i kverulantska strast u polemičkim obračunima, gdje i napadač i napadnuti izlažu svoju bijedu pred ostrašćenom publikom, prisiljavajući da se između dvije taštine “opredijele”! To je pamet nevrijedna probušena groša, sluganska, štakorska, dnevnopolitička, katedraška, prokazivačka, sebehvaleća, poražavajuća. Ni jednu suzu nije obrisala svojim izljevima, ni jednu dilemu raščistila, ni jednu istinu iznjedrila, nikome dan obasjala, niti užgala svijeću u bilo čijoj tami!

Naprotiv, poput Belzebubovih muha, takve misli rođene u jeftinim pametima, lišenim svake vrline i uzvišenosti, lete svijetom, sve zatruju i zapljuju, svaki nam duhovni obrok učine nejestivim. U poslanici Efežanima sv. Pavao govori kako ljudi moraju platiti crkveni porez, jer (istinski) duhovnici “oru za njih na nebeskoj njivi” i donose im spiriutualne darove i buduće blagodeti milosti. A ja vam kažem: NE KUPUJTE, ne dajte i ne plaćajte ovu jeftinu, iskvarenu nauku, ovaj svjetovni jad i čemer, pehlivansko laganje i prenavljanje, balansiranje između laži i samoljublja. Ne trošite vrijeme i pozornost na bezvrijedne trice, koje vučemo sa sobom od jedne do druge životne obale. Oni koji ne mogu ispustiti zavežljaje s teretom i uzviknuti “Apage!”, tonu prvi, njima neće biti spasa. Možda su već potonuli, no s dna ne-života, posljednjim snagama, povlače druge za sobom, ispunjavajući jedinu misiju, koju su za života prepoznali.

4. 4. 2014.

Božica Jelušić