O devijacijama institucija pravne države kroz slučaj Mirka Graorca

Izdvajamo

• Biti izopćen iz društva, izdržati pritisak neposredne okoline, javnosti, medija i sudova koji su po definiciji oličenje pravde, zahtjeva čovjeka sasvim izuzetne hrabrosti i unutrašnje snage. Marija Graorac obilazila je razne institucije i organizacije, pisala pisma, molila za pomoć, skupljala sve dokumente, članke i izjave koje su se ticale slučaja, pokušavajući skupiti dokaze za ono što je sama znala od početka – da se radi o strašnoj nepravdi prema njezinom suprugu i njezinoj obitelji. Bile su to stotine i stotine stranica uredno složanih papira, uvezanih tankom špagom, iz kojih se moglo vidjeti ono što suci Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda, sa svojim stručnjacima i sredstvima, nisu željeli ili se nisu potrudili vidjeti.

Povezani članci

• Tužni i poučni slučaj generala Rođe
• Koji HDZ? Kakva Europa?
• Dolazak ljevice
• Intervju s Tarikom Haverićem: Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko
• Slavo Kukić: Mogherinijevo glorificiranje bh „postignuća“ je dokaz evropskoga egoizma, licemjerstva i ciljanih laži
• UZMITE BRONHI LAKŠE SE DIŠE

Foto: balkans.aljazeera.net

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali je onda na odgovornom sudu i pravnoj državi ne da svoje katastrofalne greške proba prikriti ili da odbija suočiti se s njima, nego da ublaži njihove posljedice.

Slučaj Mirka Graorca, umirovljenog prometnog policajca iz Splita, počeo je njegovim hapšenjem 29. travnja 1995. U prvom procesu 1996. Graorac je osuđen na 20 godina zatvora i, po odsluženju kazne, na doživotno protjerivanje iz Hrvatske. Vrhovni sud poništio je tu presudu ali ne zbog manjkavosti prvostupanjske presude počinjenih na štetu optuženog, čime je presuda obilovala, nego iz bizarnih razloga diktiranih dnevnom politikom. U ponovljenom procesu Graorac je osuđen na 15 godina zatvora.

Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP) bavi se tim slučajem od 2001. Tokom trinaest godina skupljeni su brojni dokazi (koji su u nekoliko navrata dostavljani DORHu i javno objavljivani) koji vrlo uvjerljivo svjedoče da je u tim procesima osuđen nevin čovjek.

Gotovo da nema teže povrede ljudskih prava nego kad sud osudi nevinog čovjeka na tešku kaznu. To se, nažalost, može dogoditi i to se događa, ali je onda na odgovornom sudu i pravnoj državi ne da svoje katastrofalne greške proba prikriti ili da odbija suočiti se s njima, nego da ublaži njihove posljedice.

Kronologija tog slučaja koja slijedi napisana je na osnovu četiri članka o slučaju Mirka Graorca objavljenih u Feral Tribuneu (F.T.) tokom 2003. i članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji (SD) 22. svibnja 2010.

SLUČAJ BROJA 3995

„Moja je dužnost da govorim ako ne želim biti suodgovoran”  (E. Zola: „Optužujem”)

Ovo je opis slučaja Mirka Graorca, penzioniranog prometnog policajca iz Splita, zatvorenog 29. travnja 1995. g., koji je od tada do 2001. bio u zatvoru u Splitu, od 2001. do travnja 2003. u Kaznionici Lepoglava, a od 2003. do 2006. u zatvoru u Banjaluci. Osuđen je u travnju 1996. od Županijskog  suda u Splitu na 20 godina zatvora. Na osnovu svjedočenja 11 svjedoka sud je zaključio da je Mirko Graorac tokom 1992. bio zapovjednik vanjske straže u logoru “Manjača” i da je brutalno zlostavljao zatočenike.

M. Graorca sam prvi put vidio 6. ožujka 2003. kad ga, zajedno s dvoje kolega⁽¹⁾ iz GOLJPa, posjećujem u kaznionici u Lepoglavi. Posjetili smo ga poslije više od godine dana prikupljanja i proučavanja svih dokumenata o tom slučaju do kojih smo mogli doći i nekih novih koje smo naknadno pribavili (kao npr. službenu izjavu Udruženja logoraša BiH). Njegov slučaj bio je svojedobno (1995. i 1996. tokom prvog procesa te 2000. tokom ponavljanja procesa) praćen i na TV i u većini novina koje su, posebno na početku procesa, bombastičnim naslovima (“Krvnik iz Manjače raskrinkan u Splitu”, SD 25. svibanj 1995.; “U Manjači zločinac, u Splitu dragi susjed”, SD 26. svibanj 1995.) stvarali javno mnijenje i unaprijed osudili optuženog Graorca. No izvještaji nezavisnih promatrača suđenja kao i izvještaj AI (Amnesty International, prosinac 1998.) bili su vrlo kritični prema vjerodostojnosti svjedoka kao i prema nepristranosti suda.

Pismo s direktnom molbom za pomoć dobio sam u ime Graorca od njegove supruge Marije krajem 2001. U mom odgovoru od 2. siječnja 2002., između ostalog, stoji: “Na suđenju g. Graorca bila je moja kolegica Branka Šesto, ona me je informirala o toku suđenja i izrekla svoje sumnje u pravednost presude. Na osnovu toga ja sam spreman ispitati Vašu tvrdnju da je g. Graorac nevin osuđen⁽²⁾. To će s naše strane zahtijevati angažiranje pravnih stručnjaka i priličnu količinu posla. Ako dođem do zaključka da postoje ozbiljni dokazi da je g. Graorac počinio ono za što ga sud tereti, ne ulazeći u opravdanost dužine zatvorske kazne, ja ću to javno izjaviti i prekinuti svaki rad GOLJPa na tom slučaju. Naš posao je drugačiji od posla odvjetnika i mi ne branimo okrivljenike ako mislimo da su krivi. Ako, međutim, steknemo uvjerenje da ste Vi, g. Graorac, nevin osuđen, ovaj Odbor će uložiti svoj ugled i svoj utjecaj da dođe do revizije procesa.”

Presudu Županijskog suda (od 15 godina zatvora) potvrdio je Vrhovni sud, a Ustavni je sud odbio žalbu obrane. Da bi se provela revizija procesa bilo bi potrebno naći neke nove činjenice koje nisu bile poznate sudu u vrijeme donošenja presude. Ali ako je išta gore za sam smisao pravosuđa kao institucionalizirane zaštite ljudskih prava od toga da počinioce najtežih zločina, zbog kombinacije predrasuda, pristranosti i nestručnosti, ostavi nekažnjene (npr. suđenje ubojicama obitelji Zec, prvo suđenje ubojici Reihl Kira, prvo suđenje za zločine u Lori ili, najnovije, suđenje za zločin u Gruborima, …), onda su to slučajevi da se iz istih razloga na najteže kazne osude nevini ljudi. U jednoj rečenici – suđenje M. Graorcu bilo je vođeno aljkavo i pristrano i nužno je, kako zbog čovjeka kojem je vrlo vjerojatno instrumentima pravde nanesena teška nepravda tako i zbog zdravlja hrvatskog pravosuđa, provesti reviziju tog procesa.

Ovo je ozbiljna optužba na račun Županijskog suda u Splitu ali i Vrhovnog suda RH i traži  opširniju argumentaciju.

Mirko Graorac rođen je u selu Bajinci, na granici Hrvatske i BiH, 1942. Od 1964. živio je i radio kao prometni policajac u Splitu. Tu se i oženio, dobio dvoje djece, a tu je 1991., protiv svoje volje, i umirovljen. Podnio je molbu za hrvatsko državljanstvo ali, kao i tisućama drugih građana koji su živjeli desetljećima u Hrvatskoj, zahtjev mu je tada odbijen bez obrazloženja. Početkom 1992. njegov sin odlazi u HV i kao vojnik 4. gardijske brigade veći dio ’92. provodi na južnom ratištu. Također početkom ’92. Graorac dobiva obavijest iz Bajinca da mu je otac (83) teško bolestan. Da bi posjetio roditelje Graorac traži dozvolu za putovanje u BiH i s dobivenom dozvolom 17. ožujka ’92. odlazi u Bajnice. Roditelje nalazi u lošem stanju. Osim što mu je bolestan otac i majka se tuži na bolove u želucu. Graorac vozi majku liječniku u Bosansku Gradišku gdje liječnik ustanovljava rak i kaže Graorcu da mu majka ima još mjesec dana života. Majka mu umire 17. svibnja ’92. Graorac ostaje s ocem koji je sve slabije, gubi se i nesposoban je da se brine za sebe. Graorac radi na roditeljskoj zemlji i na farmama kod susjeda kako bi se prehranio. Otac mu umire 5. travnja 1993. Poslije pokopa oca Graorac pokušava sve da se vrati u Hrvatsku i u Split. Odlazi kod biskupa Komarice i kod Nikole Gabelića, predsjednika općinskog odbora HDZa Banjaluka i moli ih da mu u tome pomognu. Graorac piše supruzi i ona mu kod ureda za izbjeglice vadi papire koje je on tražio po savjetu N.Gabelića. Šalje mu ih zajedno sa starim jugoslavenskim pasošem (Graorac je putovao u Bajince prije izbijanja rata u BiH i kod sebe je imao samo osobnu kartu). Čim je prikupio potrebne dokumente Graorac se vraća u Hrvatsku preko Beograda i Mađarske. U Split stiže 17. ožujka 1994. navečer da bi već 18. ožujka prije podne bio na informativnom razgovoru u policiji. (Jedan policajac je 18. ožujka 1994. donio Graorcu poziv na informativni razgovor jer ga je prijavio poštar D. Ercegović kojem je taj dan ujutro Graorac otvorio vrata. Godinu dana poslije, u SD 26.V 1995., poštar izjavljuje: „Ja njemu «dobar dan», a on meni «zdravo». Zna sam odakle je doša. Odma san ga iša prijavit u mjesnu zajednicu ali se ništa nije dogodilo. Godinu dana je on još normalno šeta po gradu.“) Graorac se javio u 2. Policijsku postaju gdje su ga neki policajci počeli vulgarno vrijeđati i psovati. Odveden je zatim u zgradu policijske uprave na odjel za ratne zločine pa poslije toga u prostorije SZUPa na Katalinića brijegu. Tu su ga ispitivali Žarko Sulić i Ivica Maleš⁽³⁾. Prema svjedočenjima Graorca Ivica Maleš je bio izrazito agresivan i prijetio mu «da neće dobiti domovnicu dok je on živ», «da što se Srbin ima vraćat u Split», «da će se on pobrinuti da svrši u zatvoru ili da će ga za manje od godine dana ubiti» i slično. Navečer ga vraćaju u zgradu policije gdje ga, uz uvrede i nekoliko pljusaka, ispituje bivši kolega. Graorac je pušten kući oko 22 sata, s obavezom da se javi 21. ožujka na Katalinića brijegu i da traži «Brku». Ispostavilo se da je «Brko» inspektor Ž. Sulić, koji mu u razgovoru kaže da su oni proveli dodatne provjere i da su ustanovili da je «čist». Prema kasnijem svjedočenju Graorca, riječima «A sad je vrijeme da i ti nešto učiniš za Hrvatsku», tražilo se od njega da dostavlja informacije o nekim umirovljenim policajcima Srbima koji su živjeli u Splitu.

Graorac nastavlja živjeti kao umirovljenik u Splitu, ponovo podnosi molbu za domovnicu koja mu je ponovo odbijena i viđa inspektora Sulića u prosjeku svaka dva tjedna; ali informacije koje zna o svojim bivšim kolegama potpuno su beznačajne. Zadnji puta se Graorac sastao s inspektorom Sulićem početkom travnja ’95. Sulić ga tada upozorava da im je netko(?) na jednom sastanku rekao: „Vama se Srbin Mirko Graorac , koji je dvije godine bio u Republici Srpskoj, slobodno šeta po Splitu, a situacija je takva da se svašta može dogoditi“.

29. travnja 1995. u stan obitelji Graorac dolazi I. Maleš s još jednim policajcem. Maleš se ispričava Graorcu zbog svog ponašanja prilikom njihovog prvog susreta i pita ga bi li išao na prepoznavanje nekog čovjeka. Graorac odlazi s njima, međutim nije bilo nikakvog prepoznavanja nego ga odvode na Katalinića brijeg i više-manje prisiljavaju da se podvrgne poligrafskom ispitivanju. Poslije toga Maleš viče na njega «Uhićen si, uhićen si!»

Zatim počinje premlaćivanje. Opis tog premlaćivanja dat će Graorac godinu dana kasnije, 17. travnja 1996. na glavnoj raspravi na Županijskom sudu u Splitu i dokumentirat će ga nalazom sudskog vještaka dr. J. Ivanovića koji je pregledao Graorca po nalogu istražnog suca Vojnog suda u Splitu.

«Tukli su me cijeli dan, bio sam sav modar i u krvi. Maleš me tjerao da pjevam «Juru i Bobana». Sljedećeg dana odveden sam kod istražnog suca B. Jurišića ali on me vratio na Katalinića brijeg. Tukli su me ponovo cijeli dan i ja u to vrijeme nisam znao kako se neke od tih osoba zovu. Tek kasnije, kad me je prepoznavao Vlado Ugrin, tadašnji šef SISa u Splitu, ja sam njega prepoznao kao jednu od osoba koja me je premlaćivala. Iako sam uglavnom morao biti okrenut licem prema zidu vidio sam da je Maleš doveo nekog s video kamerom. Utjerivali su mi pištolj u usta i tjerali da ližem krv, vješali za ruke i tukli me gologa i tražili da priznam «da sam bio u ratu u BiH na srpskoj strani». Ja sam stalno ponavljao da u nikakvom ratu nisam bio. Jedan policajac kojeg sam poznavao od ranije govorio mi je kako će mi tu noć ubiti sina i ženu, a silovati kćer. Te noći Maleš u moju ćeliju dovodi nekoliko ljudi i govori im «Pogledaj dobro, pogledaj dobro.» Među tim ljudima bila je osoba za koju sam kasnije saznao da se zove Žarko Tole.»

Graorac je doveden drugi put pred vojnog istražnog suca 1. svibnja 1995. i tada daje svoju prvu izjavu. Tu mu je pročitana krivična prijava prema kojoj su ga neki ljudi prepoznali na fotografiji kao čuvara u koncentracionom logoru «Manajča». Graorac tvrdi da nema nikakve veze s tim i ukratko prepričava razloge odlaska i tijek svog boravka u Bajincima u BiH.

Mirko Graorac proveo je sljedeću godinu u istražnom zatvoru na Bilicama u Splitu. Prema njegovom svjedočenju i liječničkoj dokumentaciji, zatvorski stražari tukli su ga još mjesecima poslije istrage. Glavna rasprava održana je na Županijskom sudu u Splitu od 4. ožujka do 22. travnja 1996. Graorca je Sudsko vijeće, kojim je predsjedavao sudac Josip Ćule, osudilo na 20 godina zatvora unatoč dobroj i korektnoj obrani Graorčevog odvjetnika Nenada Bobana koji je Graorcu dodijeljen po službenoj dužnosti⁽⁴⁾. Vrhovni sud uvažava žalbu obrane ali, prema vlastitom obrazloženju, zbog dnevno-političkih razloga, a ne brige za korektnost sudskog postupka ili upitne pravednosti presude. U ponovljenom postupku 2000. godine, Graorac je osuđen na 15 godina zatvora. Kad smo ga prvi put vidjeli, u ožujku 2003., Mirko Graorac bio je zatvorenik pod brojem 3995 u kaznionici Lepoglava. No osim tih činjenica postoje i sljedeće činjenice koje je lako provjeriti u spisu sa suđenja:

1996. U postupku Županijskog suda u Splitu tokom glavne rasprave 1996. godine učinjen je niz ozbiljnih propusta. Na primjer:

1) Svjedok Vlado Ugrin sudjelovao je u ispitivanju (a prema postojećoj liječničkoj dokumentaciji, i premlaćivanju) okrivljenog M. Graorca, da bi ga kasnije, na početku istražnog postupka, prepoznao na organiziranom prepoznavanju između više poredanih osoba. To prepoznavanje sud uzima kao važan dokaz da je optuženi uistinu bio stražar u «Manjači».

2) Sud je u procesu 1996., kad je donijeta osuda na 20 godina zatvora, odbio ispitati i jednog svjedoka obrane.

3) Sud je ironizirao potvrdu predsjednika HDZa iz Banjaluke (koja govori o nastojanjima M. Graorca da se što prije vrati u Hrvatsku) i proglasio je potpuno nevjerodostojnom, bez da je provjerio postojanje tog čovjeka i te organizacije⁽⁵⁾.

4) Sud presuđuje kaznu od 20 godina zatvora bez i jednog materijalnog dokaza da je optuženi bio u Manjači.

5) Sud nije ustanovio niz ozbiljnih kontradikcija u svjedočenju svjedoka:

(i) O prepoznavanju Graorca.

23. a) U optužnici od 23. svibnja 1995. tvrdi se da je istražni sudac proveo dokaz prepoznavanjem okrivljenika. „Svjedok V. Ugrin i B. Duvnjak na nesumnjiv su način, upiranjem prstom, između više poredanih osoba pokazali na okrivljenika.
24. b) Svjedok V. Ugrin na glavnoj raspravi, 4. ožujka 1996.: „Kad sam ja u policiji prepoznao optuženika meni je najprije pokazana njegova fotografija, a potom mi je on sam bio predočen. U trenutku kad mi je bio predočen on je bio sam, dakle ne u društvu drugih osoba.“
25. c) Svjedok B. Duvnjak, u istrazi 19. svibnja 1995.: „Čovjek koji je radio u Caritasu pokazao mi je fotografiju M. Graorca i pitao me da li je on bio stražar u „Manjači“. Nakon toga ja sam obavijestio policiju.“ (Nema nikakvog materijalnog traga ni svjedočenja da je on obavijestio policiju – što se moralo, prema svjedoku, dogoditi nekoliko mjeseci prije uhićenja M. Graorca.)

(ii) O tome da li je Graorac znao da u „Manjači“ ima Splićana.

1. a) Svjedok Ž. Tole, u intervju Globusu lipnja 1995.: „Da je Graorac znao da smo iz Splita mislim da nitko od nas ne bi izašao živ. Vjerujem da se i Graorac vratio u Split jer nije znao da ima netko u „Manjači“ tko je iz tog grada.“
2. b) Svjedok Ž. Tole, na glavnoj raspravi, 4. travnja 1996.: „Prvog dana kad su stražari saznali da smo iz Splita vani su pjevali, „Večeras je naša fešta, večeras se krv pije“.“
3. c) Svjedok V. Ugrin, na glavnoj raspravi 4. travnja 1996.: „Prvog dana Graorac me uhvatio za kosu, njegovo ime sam kasnije saznao od muslimana, pitao me odakle sam, a kad sam mu rekao da sam iz Splita, pitao me da li poznam neke ljude, između ostalih i Baru Teklića.“

(iii) O ubojstvu ljudi dovedenih iz Prijedora.

3. a) Svjedok V. Ugrin u istrazi 3. svibnja 1995.: „Smjena kojom je zapovjedao Graorac izvela je iz autobusa sedam muslimana koji su dovezeni iz Prijedora i to dva profesora i nekoliko vlasnika ugostiteljskih restorana i, na očigled sviju, zaklali ih noževima. Za jednog od ubijenih sam potpuno siguran da je bio Dedo Crnarić, vlasnik restorana ‘Kod Dede’. (…) Boris Duvnjak dobro pozna situaciju u tom dijelu Bosne i on će sigurno moći navesti više podataka o zločinima…“
4. b) Svjedok Ž. Tole, u istrazi 3. svibnja 1995.: „Vidio sam kad su iz autobusa kojim su dovezli ljude iz Omarske izveli ljude i sedmoricu ljudi zaklali ispred žice logora. Pored mene jedan musliman je rekao: ‘Eno zaklaše Dedu’ (…) Napominjem da je Duvnjak Boris puno bolje zapamtio i vanjske i unutrašnje stražare jer je on iz tog kraja.“
5. c) Svjedok B. Duvnjak na glavnoj raspravi 6. ožujka 1996.: „Vidio sam kad su me tukli pred djevojkama da je Graorac tukao Kaharevića, Dedu Crnarića, Vrbanca, Stipu Zrno, Žarka Tolu i Vladu Ugrina.“
6. d) Svjedok I. Vrbanec:, na glavnoj raspravi 5 ožujka 1996.: „Kad su bili dovedeni zatvorenici iz Omarske vidio sam kako je bio zaklan Dedo, kojeg poznajem iz Prijedora.“

(iv) O tome koga je Graorac tukao.

5. a) Svjedok I. Vrbanec, na glavnoj raspravi 5. ožujka 1996.: „Da budem sasvim precizan, mene je Graorac one večeri kad smo dovedeni u „Manjaču“ oko 22.30 najprije jednom udario u koljeno, a kad sam pao, dva puta šakom. Nakon tog prvog susreta njega sam viđao samo s druge strane žice.“
6. b) Svjedok B. Duvnjak, na glavnoj raspravi 6. ožujka 1996.: „Vidio sam kako je Graorac tukao I. Vrbanca koji je u logor došao zajedno samnom. To je bilo danju, 10 – 15 dana poslije našeg dolaska.“
7. c) Svjedok Stipe Zrno na glavnoj raspravi 2. travnja 1996.: „U „Manjaču“ sam doveden zajedno s Vladom Ugrinom i Žarkom Toleom. (..) Graorac me nije tukao, a nisam vidio ni da bi ikog drugog tukao.“
8. d) Svjedok Ž. Tole, na glavnoj raspravi, 4. ožujka 1996.: „Nisam vidio da bi Graorac udarao zatvorenike.“

(v) O uniformi M. Graorca

3. a) Svjedok V. Ugrin, u istarzi, 3. svibnja 1995.: „Graorac je nosio uniformu rezervne srpske milicije.“

Na glavnoj raspravi, 4. ožujka 1996.: „Graorac je nosio zeleno žuti maskirni prsluk.“

6. b) Svjedok B. Duvnjak, na glavnoj raspravi, 6. ožujka 1996.: „Graorca sam viđao svaka 2 do 3 dana. Nosio je plavu policijsku uniformu.“
7. c) Svjedok S. Zrno, na glavnoj raspravi, 2. travnja 1996.: „Mirko Graorac je bio u sivo maslinastoj uniformi.“
8. d) Svjedok Ivan Zrno, na glavnoj raspravi 2. travnja 1996.: Mirko Graorac je bio obučen u zelenu maskirnu uniformu.“
9. Obrazloženje Vrhovnog suda

Vrhovni sud, u svom rješenju od 17. veljače 1998., kao razlog za uvažavanje žalbe obrane M. Graorca navodi da je u presudi «činjenično stanje nepotpuno, a time i pogrešno utvrđeno». «Naime sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su u «Manjači»  bili i ratni zarobljenici pripadnici HVa.» Prema Vrhovnom sudu takvo tvrđenje «moglo bi imati dalekosežne posljedice». To, međutim, odgovara iskazima nekih svjedoka koji o sebi govore kao o časnicima HVa. Tako npr. V. Ugrin u glavnoj raspravi 4. ožujka1996., kaže: «U trenutku zarobljavanja ja sam bio satnik HVa (..) i danas sam djelatnik MORHa⁽⁶⁾»

Vrhovni sud u svom rješenju dalje tvrdi: «Optuženik je u inkriminirano vrijeme bio na dužnosti zapovjednika vanjske straže rezervne milicije RS u «Manjači» u čemu su bili suglasni gotovo svi saslušani svjedoci⁽⁷⁾, čije navode optuženik niti ne pokušava osporiti.» To je naprosto notorna neistina. U svim svojim izjavama, i u istrazi i na glavnoj raspravi, M. Graorac tvrdi da u „Manjači“ nikad nije bio, da nije ni znao za Manjaču i da je u periodu za koji ga se tereti bio uz svog bolesnog oca zbog kojeg je i došao u svoje rodno selo Bajince.

3. Ponovljeno suđenje

U ponovljenom procesu na Županijskom sudu u Splitu, pred sudskim vijećem kojim predsjedava sutkinja Spomenka Tonković, 23.-26. lipanj 2000., pročitani su iskazi svjedoka iz 1996., a svjedoci koji su 1996. tvrdili da su iz HVa «prekomandirani» su u HVO. Ovaj put saslušani su i svjedoci obrane, seljaci koji su došli iz Bajinca potvrditi da je u inkriminirano vrijeme M. Graorac bio u Bajincima, da je gotovo svaki dan radio kod njih teške fizičke poslove i da naprosto nije mogao biti u «Manjači». Sud prelazi preko tih svjedočenja i bez i jednog materijalnog dokaza donosi presudu od 15 godina zatvora.

Sud nije uzeo u obzir ni službeni izvještaj Komisije za ratne zločine BiH. Prema tom izvještaju ne postoji nikakva prijava protiv M. Graorca niti ikakvo saznanje o njemu. No najteži zločin koji svjedoci pripisuju Graorcu, a sud prihvaća, jeste ubojstvo sedam viđenijih muslimana koje su dovezli iz Omarske i ubili odmah po dolasku, ispred ulaza u logor «Manajču», stražari pod zapovjedništvom Mirka Graorca⁽⁹⁾. Naprosto je nemoguće da u vezi s tako strašnim zločinom nije bilo ni jedne prijave protiv M. Graorca koji je, po svjedocima, bio drugi ili treći u zapovjednoj hijerarhiji logora «Manjača».

4. Boravak u Lepoglavi

Vrhovni sud je 20. veljače 2001. potvrdio presudu Županijskog suda u Splitu⁽⁷⁾ iz 2000. godine i M. Graorac odlazi na služenje zatvorske kazne u Lepoglavu.

GOLJP je dobio u veljači 2003. potvrdu iz Predsjedništva BiH od Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, da «oni nemaju nikakvih podataka koji bi M. Graorca dovodili u vezu s događajima u koncentracionom logoru Manjača». Isto takvu službenu potvrdu dobili smo od Udruženja logoraša BiH. Obzirom na inkriminacije koje se M. Graorcu stavljaju na teret i zbog kojih je osuđen, ponavljamo, naprosto je nemoguće da, kad bi te inkriminacije bile istinite i uzevši u obzir da su gotovo svi logoraši u «Manjači» državljani BiH, a bar 95% Muslimani, ove dvije specijalizirane i zainteresirane ustanove ne bi o tome znale ništa.

Isto tako od izvora u Banjaluci dobili smo pismenu potvrdu da imena M. Graorca nema na popisu stražara u «Manjači».

Mirko Graorac prebačen je 11. travnja 2003. iz zatvora u Lepoglavi u zatvor u Banjaluci, gdje je trebao nastaviti s izdržavanjem kazne koju mu je odredio splitski Županijski sud.

Početkom ožujka 2003., kad smo posjetili Graorca u Lepoglavi, upravitelj kaznionice rekao nam je da je Graorac prošle godine podnio molbu da ostatak kazne odsluži u BiH i da je molba odobrena. Ta je molba bila jedna od tema našeg trosatnog razgovora s Graorcem. Naime, on je više puta isticao da ne želi nikakvo pomilovanje nego samo pravedno suđenje jer ništa od onoga što mu se pripisuje nije počinio. Na kraju, Graorac je rekao: „Znate, da ste došli prije ja ne bi ni podnio molbu za premještaj. Kad sam podnio molbu već sam sedam godina bio nevin u zatvoru, a da se nitko više nije zanimao za moj slučaj. Mislio sam – Komisija za ratne zločine BiH je poslala sudu službenu potvrdu da oni ne vode ništa protiv mene. Da sam bio stražar u Manjači i da sam radio zločine na njihovom teritoriju, oni bi morali znati. Možda će oni napraviti obnovu procesa. A i brat, koji živi u Zemunu, će me moći posjećivati u zatvoru u Banjaluci. No ja želim da se proces prije svega obnovi u Hrvatskoj, gdje kao građanin Hrvatske želim živjeti sa svojom obitelji. „Recite, što da radim?“

Kako savjetovati čovjeka koji je po svemu sudeći nevin osuđen u jednom aljkavo i pristrano vođenom procesu. U tom procesu Vrhovni sud prvo je ukinuo presudu splitskog Županijskog suda, argumentirajući svoju odluku jednim dubioznim objašnjenjem, da bi novu, jednako upitnu presudu, potvrdio. Jedino što je u prvom procesu nedvojbeno utvrđeno jest da su neki od svjedoka u trenutku zarobljavanja bili vojnici HVa. Oni to na sudu sami izjavljuju, a slijedi i iz materijalnih dokaza. Takvih dokaza da je Graorac bio u „Manjači“ nije bilo, a svjedoke koji tvrde da Graorac nije bio u „Manjači“ sud nije htio saslušati. Vrhovni sud RH poništio je prvostupanjsku presudu jedino zbog toga „jer bi tvrdnja da su vojnici HVa ratovali u BiH mogla imati dalakosežne posljedice“. U svojoj odluci Vrhovni sud tvrdi i jednu presudnu neistinu: „da optuženi nije ni pokušao poreći navode svjedoka“. Kako savjetovati čovjeka koji je, po svemu sudeći, nevin odsjedio u zatvoru osam godina i mora još sedam? Graorcu smo rekli da bi za hrvatsko pravosuđe, a i za njega ako želi živjeti u Hrvatskoj, bilo puno bolje da do obnove procesa dođe u Hrvatskoj, da ćemo nastojati naći nove činjenice kako bi došlo do revizije procesa ali da garantirati ne možemo ništa, a da je odluka o njegovom prebacivanju u banjalučki zatvor već donesena.

U međuvremenu našli smo ljude iz Banjaluke koji imaju popis čuvara iz „Manjače“. Na tom popisu Graorca nema. Našli smo logorskog administratora koji tvrdi da Graorac u „Manjači“ nikad nije bio. Hoće li sud u Banjaluci moći odbaciti ta svjedočenja kao nedostatna za reviziju procesa?

Jednom od važnih svjedoka optužbe, B. Duvnjaku, rekao sam kako je on ključni svjedok jer je svjedočenje V. Ugrina upitno. Sličnu formulaciju upotrijebio je i sudac u prvom suđenju: „Ako i uzmemo da je svjedočenje Vlade Ugrina upitno…“. Graorac je, naime, tvrdio da ga je Ugrin tukao prije ispitivanja. Na to me taj važni svjedok optužbe upitao što sam po nacionalnosti. Kad sam mu rekao da sam Hrvat, uzvratio je: „Slab ste vi Hrvat kad vam je svjedočenje Vlade Ugrina upitno.“ „Ali to je rekao sudac u izricanju presude!“ „Ništa ja ne znam. Ja sam na sudu rekao što sam rekao i to bih ponovio i danas i kad to ne bi bila istina!“ Začuđen, upitao sam ga znači li to da bi lažno svjedočio. Tada mi je počeo tumačiti da on nikada nije u krivu.

Drugi ključni svjedok optužbe je u privatnom razgovoru izjavio da on Graorca nije prepoznao, ali kad su drugi tvrdili da su ga prepoznali, onda je to rekao i on.

Za Graorca, za hrvatsku javnost i za pravosuđe u Hrvatskoj bitno bi bilo da do obnove procesa dođe u Hrvatskoj. Bez toga uvijek će ostati sumnja, potkrijepljena činjenicama, kako je osuđen nevin čovjek i kako nije bilo snage da se odluka preispita.

REKVIJEM ZA JEDNU HRABRU ŽENU

U slučaju Marije Graorac, supruge Mirka, pravda je bila spora i nedostižna.

Marija i Mirko Graorac živjeli su sa svoje dvoje djece u Splitu; poznati u svom susjedstvu, nepoznati u velikom gradu – s time da je Mirka Graorca kao prometnog policajca iz viđenja poznavalo mnogo vozača iz Splita i okolice – živjeli su kao sretna obitelj. Poslije, sjećajući se tog dijela svog života, Marija Graorac će uvijek spominjati blagu i veselu narav svojeg supruga. U nesreći koja će ih snaći, vjera da ga ona poznaje kao dobrog čovjeka često je bila jedino uporište nasuprot strašnim sudskim optužbama i harangi medija koji su, ne mareći mnogo za istinu ili odgovornost zbog napisane riječi, njezinog supruga prikazivali kao monstruoznog zločinca.

Nepravde su počele dolaziti kao prirodne nepogode, izazvane nekim dalekim poremećajem sasvim izvan kontrole onih koje su pogađale. Krajem 1990. Mirko Graorac je prisilno poslan u mirovinu s 48 godina starosti. Nova vlast, koja je poticala etničko čišćenje svih državnih službi, sa svojim predrasudama i zatucanošću uvodila je Hrvatsku u teška vremena kad je etnička pripadnost postajala važnija od toga kakav je čovjek. Mirka Graorca je ta vlast najednom proglasila strancem u zemlji i gradu u kojem je živio i radio 26 godina, u kojem se oženio i u kojem je školovao djecu.

Poslije hapšenja Mirka Graorca u svibnju 1995. i optužbe da je počinio ratne zločine kao zapovjednik vanjske straže u logoru „Manjača“, Marija Graorac dobila je više „dobronamjernih“ savjeta da se odrekne „tog četnika“; sve je s prezirom odbila. Treba čitati novinske napise iz tog vremena. Tako novinarka Slobodne Dalmacije (24. 7. 1996.) pod naslovom „Pravda ipak dostižna“ piše: „Da je pravda ipak dostižna, pokazalo je i suđenje Mirku Graorcu, koji je pred Županijskim sudom u Splitu u travnju proglašen krivim za ratni zločin i osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina. Ruka pravde stigla je tako bivšeg zapovjednika vanjske straže u zloglasnom logoru Manjača, a nakon odsluženja kazne biti će zauvjek protjeran iz Hrvatske.“

Biti izopćen iz društva, izdržati pritisak neposredne okoline, javnosti, medija i sudova koji su po definiciji oličenje pravde, zahtjeva čovjeka sasvim izuzetne hrabrosti i unutrašnje snage. Marija Graorac obilazila je razne institucije i organizacije, pisala pisma, molila za pomoć, skupljala sve dokumente, članke i izjave koje su se ticale slučaja, pokušavajući skupiti dokaze za ono što je sama znala od početka – da se radi o strašnoj nepravdi prema njezinom suprugu i njezinoj obitelji. Bile su to stotine i stotine stranica uredno složanih papira, uvezanih tankom špagom, iz kojih se moglo vidjeti ono što suci Županijskog, Vrhovnog i Ustavnog suda, sa svojim stručnjacima i sredstvima, nisu željeli ili se nisu potrudili vidjeti.

Zadnji put sam razgovarao s Marijom Graorac o nekim službenim dokumentima koje smo prikupili u BiH i koji pokazuju da Mirko Graorac nikad nije bio ni u aktivnom ni u rezervnom sastavu vojske RS ni policije RS. Tada je rekla: „Voljela bi doživjeti da Mirko izađe pred jedan pošteni sud u Hrvatskoj.“ U četvrtak 4. rujna 2003. nazvao me je Mirko Graorac iz zatvora u Banjaluci i, sav u šoku, ispričao mi da mu je žena pretrpjela treći infarkt, srušila se na autobusnoj stanici, da leži u splitskoj bolnici i da to ona neće preživjeti. „Ubilo ju je ovih osam godina, svi oni novinski napisi, sva ona pljuvanja …“. Kad sam u subotu 6. rujna 2003. odlazio u bolnicu na Firulama, mislio sam Mariji Graorac reći kako ćemo uputiti zahtjev nadležnim pravosudnim institucijama u RH i BiH da omoguće njezinom suprugu posjet teško bolesnoj ženi. Međutim Marija Graorac ležala je bez svijesti u dubokoj komi, s prognozama liječnika koje nisu ostavljale mjesto nadi. Dva dana kasnije, u ponedjeljak 8. rujna Marija Graorac je umrla.

U OČEKIVANJU EPILOGA

Niz svjedoka koji su 1992. bili u logoru Manjača, Vahidin Hasančević, Selim Kadrić, Almir Husaković, Muhamed Hurtić, koji tvrde da će cijeli život pamtiti svakog stražara iz „Manjače“ i koji nemaju baš nikakvog razloga da Graorca brane, tvrde da Graorac nije bio ni stražar ni bilo kakav zapovjednik u „Manjači“. Te izjave oni su dali 18. siječnja 1997.

Isto to tvrde, u svojim izjavama danim 13. rujna 2000., Dane Lukajić, pomočnik komandanta logora Manjača i pripanik vanjske straže Davorko Ačić.

MUP Republike Srpske izdaje 2003. službenu potvrdu da Mirko Graorac nije bio u sastavu rezervne policije.

Novinar Tomislav Klauški objavio je u Slobodnoj Dalmaciji od 26. 4. 2003., veliki i, na osnovu vlastitih istraživanja, dobro argumentiran članak o „slučaju Graorac“ pod naslovom: ‘Krvnik s Manjače’ ipak čistih ruku.

Preko tadašnjeg veleposlanika BiH u Zagrebu Zlatka Dizdarevića GOLJP je dobio 2003. uvjerenje Državne komisije za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, potpisano od predsjednika Komisije Mirsada Tokače, da Komisija nema nikakve podatke o Mirku Graorcu (dok podatke o stražarima u logoru Manjača ima).

Istovjetan odgovor GOLJP dobiva i od Predsjedništva BiH.

Čuvari iz „Manjače“ (među njima i „Bula“ i „Špaga“, koji će malo dalje biti spomenuti), uhapšeni su u BiH u prosincu 2005. i nad njima je provedena istraga.

Novinar Feral Tribunea (danas novinar Slobodne Dalmacije) Vladimir Matijanić putuje u Bajince na sastanak s Graorcem. Intervjuira Graorca i o cijelom slučaju objavljuje članak u F.T. od 19. svibnja 2006. U tom članku, između ostalog, piše: „Graorčeve tvrdnje dobile su tokom boravka Feralove ekipe u Banja Luci i okolici, gotovo pa neočekivanu potvrdu – naime, Graorca smo zamolili da s nama krene prema Manjači, gdje smo namjeravali napraviti reportažu. Kada smo došli, iz barake u kojoj je nekad bilo logorsko zapovjedništvo, izašao je izvjesni Dule koji je tu proveo čitav rat. Iz njihova razgovora lako se dalo zaključiti da se Graorac i Dule nikad nisu vidjeli.“

GOLJP je 2007. dobio službeno uvjerenje Ministarstva odbrane RS da Mirko Graorac nije u vojnoj evidenciji BiH od 1962., kao i uvjerenje da nije bio učesnik rata 1992. – 1995.

U travnju 2010. bio sam kao promatrač na suđenju Radovanu Karadžiću u Haagu. Jedan od svjedoka optužbe svjedočio je da je bio u logoru Manjača od 7. srpnja 1992. do zatvaranja logora krajem te godine. To je bilo točno razdoblje u kojem je, prema optužnici i presudama, Graorac bio zapovjednik vanjske straže u Manjači. Obratio sam se tužilaštvu MKSJa, objasnio o čemu je riječ i zamolio ih da mi omoguće razgovor sa svjedokom. To mi je omogućeno jer je svjedok svoje svjedočenje u procesu Karadžiću završio. U našem razgovoru sljedeći dan pitao sam ga da li je ikad čuo za ime Mirko Graorac koji je navodno bio zapovjednik vanjske straže u Manjači. Opisao sam mu njegov izgled i rekao da je 1992. imao 50 godina. Također sam ga pitao sjeća li se ubojstva nekih ljudi dovedenih iz Prijedora, koje se dogodilo neposredno ispred logora (i za što je Graorac također optužen). Na to je svjedok Ahmet Zulić odgovorio: „Nikada nisam čuo za to ime, ali točno znam tko su bili zapovjednici vanjske straže u Manjači. Od 7. jula do 15. augusta zapovjednik vanjske straže je bio Fadil Bula. Kad su nas doveli u Manjaču, predstavio nam se riječima: ‘Ja sam Fadil Bula i jebo vam Alija mater, ja sam na Karadžićevoj strani.’ Kasnije sam saznao da se on zapravo zvao Bulatović. Bula (ili Bulatović) ubio je dvojcu zatvorenika 25. jula, Esada Bendera i Omera Filipovića (brata književnika Filipovića) i zbog toga je smijenjen. Od 15. augusta do zatvaranja Manjače zapovjednik vanjske straže bio je Predrag Kovačević, zvani Špaga.

Što se tiče zatvorennika iz Prijedora, njih su dovezli 19. augusta i nisu ih uveli u logor. Ja sam vidio kroz ogradu kako četnik (prepoznao sam ga, zvao se Krkan) iza crvenog autobusa kolje jednog od ljudi koje su doveli iz Prijedora.“

Po povratku iz Haaga poslao sam svjedoku A. Zuliću fotografiju Graorca iz 1996., kad je suđen. Ahmet Zulić je potvrdio da ga nikad nije vidio i da ta osoba kao stražar u Manjači nije bila. A. Zulić je razgovarao s dva pravnika iz svog grada u BiH koji su su također bili zatvorenici u Manjači i sva trojca spremni su svjedočiti na sudu.

O svim ovim indicijama da je Graorac nevin osuđen, koje su se godinama umnožavale, bilo je od 2003. redovno informirano Državno odvjetništvo u Zagrebu. Iako je GOLJPovo istraživanje bilo potpuno nepristrano, ni u jednom trenutku nismo nastupali kao branitelji Mirka Graorca, nije u tom trinaestgodišnjem istraživanju nađena ni najmanja indicija koja bi ukazivala na to da je Graorac ipak bio u Manjači.

Županijski sud u Splitu odbija, 22. travnja 2010., zahtjev M. Graorca za obnovu procesa.

Krajem studenog 2013. odvjetnik N. Boban, koji je Graorcu dodijeljen po službenoj dužnosti u prvom suđenju 1996., izjavljuje da je spreman na sudu posvjedočiti da mu je jedan od glavnih svjedoka optužbe, general Žarko Tole⁽⁹⁾, u privatnom razgovoru rekao „da Graorca nikad u Manjači nije vidio ali kad je Ugrin rekao da ga je vidio onda je i on to potvrdio“; drugim riječima da je svojim svjedočenjem lažno teretio Graorca. N. Boban je u to doba bio odvjetnik M. Graorca i tu izjavu nije mogao koristiti.

Početkom prosinca informirao sam Državnog odvjetnika M. Bajića o Bobanovoj spremnosti da svjedoči. Državni odvjetnik je smatrao da je to apsolutno ključni element za obnovu postupka, da će Državno odvjetništvo kontaktirati N. Bobana i pokrenuti reviziju procesa.

U svibnju 2014. nazvao me je novinar Slobodne Dalmacije Saša Ljubičić potaknut glasinama da Županijski sud u Splitu odlučuje o ponavljanju postupka Mirku Graorcu. Nekoliko dana kasnije, 14. 5. 2014. izlazi njegov prvi članak o „slučaju Graorac“, s velikim naslovom „15 godina NEVIN NA ROBIJI?“ na naslovnoj strani SD; u drugom članku, 16. 5. 2014., S. Ljubičić navodi svoj razgovor s N. Bobanom koji mu potvrđuje da će svjedočiti na sudu o tome što mu je Ž. Tole rekao⁽¹⁰⁾.

Član GOLJPa odvjetnik Čedo Prodanović piše, kao opunomočenik M. Graorca, zahtjev za revizijom procesa i šalje ga u lipnju 2014. na Županijski sud u Split.

_______________________________________________________________

⁽¹⁾ Dr. Siniša Maričić, jedan od osnivača GOLJPa i Maja Karaman, tada studentica prava i volonterka u pravnom savjetovalištu GOLJPa.

⁽²⁾ Jedna je stvar ustanoviti da su prilikom suđenja počinjeni propusti, a sasvim druga naći dovoljno indicija , deset godina poslije Manjače, koje bi vas uvjerile da je osuđen nevin čovjek. Dokumente i navode koje nam je poslala Marija Graorac provjeravali smo godinu dana prije prve posjete Mirku Graorcu u Lepoglavi.

⁽³⁾ Prema pisanju novinara Vladimira Matijanića (F.T. 19.4.2003.) radi se o pseudonimu Milana Perkušića koji je 2003. bio načelnik POE u Splitu.

⁽⁴⁾ Po riječima N. Bobana on je izabran jer je od samog početka rata aktivno sudjelovao, kao vojnik u uniformi, u obrani Hrvatske. Bio je i dragovoljac u ratu u BiH. „Ja sam im rekao – mene ste izabrali jer mislite da ja neću branit Srbina. Ali ja sam odvjetnik i pošteno ću ga branit, posebno ako zaključim da nije kriv.“

⁽⁵⁾ Kao što je lako bilo ustanoviti, taj čovjek, Nikola Gabelić, je postojao i Graorac je kod njega bio.

⁽⁶⁾ Vojna policija, u suradnji s Odjelom organiziranog kriminaliteta PU splitsko – dalmatinske, je „podnijela Državnom županijskom odvjetništvu Split posebno izvješće protiv pukovnika HVa Vlade Ugrina zbog sumnje u postojanje kaznenog djela upisanog u čl.217 i čl. 311 KZ RH“. Radi se o stegovnoj prijavi vojne policije iz ožujka 1999. protiv V. Ugrina zbog krađe nekoliko automobila i krivotvorenja isprava. Po toj prijavi protiv V. Ugrina nikad nije pokrenut sudski postupak. Ivica Bačić iz Splita pokušava već šest godina dobiti informaciju, sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama, tko je u kaznenom predmetu ŽDO Split, pod br. DO-KR-106/99, protiv pukovnika SISa Vlade Ugrina, donio odluku „da nema mjesta državnoodvjetničkom postupanju“. ŽDO Split odbacuje zahtjev za dostavom te informacije unatoč presudi Upravnog suda RH iz 2010., Us-769/2010-7, kojom se Glavnom državnom odvjetniku RH nalaže da u roku od 15 dana riješi zahtjev tužitelja na ostvarivanje prava na pristup informacijama. Obrazloženje ŽDO Split od 15. svibnja 2014., dostojno je Pitije: „Postupajući prema traženju povjerenika za informiranje ŽDO Split utvrdilo je da je protekom rokova čuvanja kazneni spis DO-KR-106/97 uništen. Daljom provjerom utvrđeno je da ŽDO Split ne posjeduje dokaz o uništenju predmetnog spisa.“

⁽⁷⁾ Ovakvom tvrdnjom VS, de facto, proglašava M. Graorca krivim iako, de jure, šalje cijeli postupak na ponovno suđenje. Time je u velikoj mjeri prejudicirao odluku Županijskog suda u ponovnom suđenju, VS u bitnome onemogućuje važnu presumpciju nevinosti u ponovljenom procesu i prilično neuvijeno traži od Županijskog suda u Splitu da utječe na svjedoke kako ne bi davali politički nepodobne izjave (da su zarobljeni na teritoriju BiH kao pripadnici HVa – što su svjedoci rekli i što je bila istina).

⁽⁸⁾ Istog dana tadašnji odvjetnik M. Graorca, g. Toni Vukičević, šalje Ustavnom sudu RH ustavnu tužbu protiv odluke VSRH. Ustavni sud proglasiti će se nenadležnim.

⁽⁹⁾ U Globusu od 1. lipnja 1996. objavljen je intervju s Ž. Toleom; nadnaslov je „Svjedočenje o krvniku s Manjače“, a naslov tvrdnja Ž. Tolea uzeta iz intervjua, „Graorčevi su stražari u samo jedno jutro zaklali sedmoricu zatvorenika“.. 

⁽¹⁰⁾ – Istina je, zvali su me prije mjesec dana u vezi s ovim slučajem i rekao sam im da je jedan od ključnih svjedoka protiv Graorca bio Žarko Tole. Tole mi je, nakon što je svjedočio, prišao pred zgradom suda u Splitu i pretpostavljajući da meni, kao dragovoljcu Domovinskog rata, nije stalo do branjenika Srbina, rekao: “Ma, tko j… toga Srbina, niti sam ga kad vidio, niti čuo!” O tome sam spreman i svjedočiti dođe li do ponavljanja procesa Graorcu – kaže odvjetnik Boban.